Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Kome i zašto vjerovati

Organ naše duše je srce. Ono je u funkciji ljubavi i povjerenja. Ono je središe čovjekova bića, funkcijsko mjesto vjere, vjernosti i povjerenja. Vjeruje se nekome, nešto i radi nečega. Onome tko je dobar i ljubi nas poklanjamo svoje povjerenje, jer uz njega nikada nismo ugroženi. Stoga, ljubiti nekoga znači dati mu do znanja da je lijepo što postoji. Ljubav i vjera su neodvojivi. Najprije spoznamo da nas netko voli i zato mu vjerujemo, a onda ga počinjemo voljeti jer za nas predstavlja život i sigurnu budućnost.
Objava 29. lipnja 2020. 1 komentara 819 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Zapitajte se u ovo nesigurno vrijeme puno sumnje i patnje, u što i u koga vjerujete i što je smisao vašeg života.

Želim sa vama podijeliti dijelove knjige Tomislava Ivančića "Hagioterapija u susretu sa čovjekom" koji mene inspiriraju i u trenucima kad počnem više vjerovati onome što očima vidim i ušima čujem (iluzija i matrix), služe mi da se podsjetim na ono jedino što čovjeka čini čovjekom i što mu daje istinski životni smisao. Doba u kojem se nalazimo je "mračno" doba straha i sumnje, ali i doba koje pruža beskrajni potencijal za vjeru u dobro, ali i življenje dobrog. Svatko od nas je krojač svog vlastitog života i svakog dana imamo mogućnost izabrati kakav život želimo živjeti, a da bismo ga počeli živjeti, važno je znati kako i koji su temelji na kojima možemo graditi život prepun svrhe i smisla, bez straha i ograničenja slobode. Dosta mene, evo Ivančića koji to predivno objašnjava:

"Ljubav je čovjekova vrhunska čežnja i temeljna potreba. Gdje je ljubljen tu je siguran za svoj život i razvoj svoje osobnosti. Svaka osoba treba drugog. Drugi je naša granica i transcedencija. Tek u odnosu sa drugim, možemo postići sigurnost i mir. Međutim, taj drugi djeluje kao stranac i opasnost za život sve dok ga ne upoznamo i sa njim se sprijateljimo. Drugi ujedno ima sposobnosti koje mi nemamo i stoga ga trebamo, kao i on nas i naše jedinstvene talente. Čovjek treba drugog i da bi imao kome poći. Bez drugog kao osobe on je sam, u sebe zatvoren i izgubljen. Budući da sa drugim ne možemo raspolagati, onda je jedina mogućnost suživota povjerenje i ljubav. Obzirom da je čovjek ograničen i može griješiti i povrijediti drugoga, da bi se uspostavili mirni suodnosi bez opasnosti i udaljavanja jednih od drugih, neophodno je praštanje. A i tada je čovjek ugrožen od drugih slobodnih osoba. Zato se čovjek negdje mora moći skriti i kod nekoga jačeg od svih ljudi zaštititi.

Stvoritelj je izvorna osoba koja čovjeku daje osobnost te je stoga svaka osoba sveta. Stvoritelj je duh, a to znači da je on dobrota, istina i ljubav, tj. BITAK. Čovjek je biće koje participira na bitku. Stvoritelj je poput oceana, a čovjek sadržaj oceana, ali kao u posudi. Čovjek se može razvijati u nedogled, može uzimati sve veće posude i sve više oceana u sebi sadržavati, ali je on uvijek posuda, neograničeno ograničen. Budući da je ograničen, uvijek mu nešto manjka, a to je cjelina oceana. Svemogući je čovjekov jedini "ti" u kome on može naći sklonište i sigurnost jer je on ljubav. Kao ljubav je središte ljudskog društva i jedina mogućnost da ljudi opstanu, da se međusobno ne istrijebe. On je kao osoba temeljni uvjet postojanja, uvjet čovjekova dostojanstva i u njemu čovjek pronalazi smisao svega i samoga sebe.

Čovjek je živ, svjestan je da živi, a da ne zna što ga čini živim i gdje se život nalazi u njemu. Život je temelj svega što čovjek jest i što ima, a mi još uvijek ne znamo kako on izgleda, kako djeluje, koje je boje, koje snage ima, koju inteligenciju, koji su mu mehanizmi. Isus je rekao "što koristi čovjeku ako čitav svijet zadobije, a svoj život izgubi." Život je siromašan, frustriran, uzaludan, nekoristan i besmislen, ako nema smisla i ako se ne razvija. Rascvat života je zdravlje duha, radost života, a njegov je smisao ČINITI DOBRO.

Središnji organ duhovnog života je SAVJEST, a zovu je i organom smisla. Savjest je u funkciji dobra. Kad čovjek čini dobro ima kamo ići, sva su mu srca i vrata otvorena. Čini li zlo, nema kamo ići i svi su mu putevi zatvoreni. Činiti dobro je smisao života. Savjest čovjeka upozorava da čineći zlo uništava svoju egzistenciju, jer je zlo manjak dobra i time bitka. Čovjek koji je ugrožen, kriv i u zlu, nema opstanka među ljudima, jer ga se svi boje i bježe od njega, jer je opasnost za njihov život. Njegov život tada nema plana i projekta, frustriran je i ne može se razvijati, ne cijeni i ne voli nikoga, nema praštanja ni ljubavi, pa je samim time izgubljen. Savjest upozorava prije zlog čina i optužuje nakon zlog čina. Ona pokazuje što je dobro i kojim bi se putem trebalo uputiti. Nakon dobrog djela ona hvali, čini čovjeka sretnim, mirnim i zdravim. Patnje u zemaljskom životu su plod nepoštivanja savjesti. Egzistencijalna mučnina i besmisao patnje mogu prestati samo ako opet postanemo poslušni glasu savjesti. A to možemo u svakom trenutku svog života.

Organ naše duše je srce. Ono je u funkciji ljubavi i povjerenja. Ono je središe čovjekova bića, funkcijsko mjesto vjere, vjernosti i povjerenja. Vjeruje se nekome, nešto i radi nečega. Vjeruje se slobodnim osobama i Stvoritelju, drži se za istinu ili vjeruje ono što oni kažu, a vjeruje im se nešto, jer su istinoljubivi. Ljudi su podložni zlu i grijehu, nestalni su i ograničeni, vjera u njih može biti nikakva, mala, velika i čvrsta. No, Stvoritelj je ljubav i apsolutna istina, te se njemu može vjerovati bez pridržaja. Vjerovati znači spoznati da nas netko poštuje i ljubi. Samo se dobrom čovjeku može vjerovati, jer vjerovati se može samo očekujući dobro. Očekivati zlo znači ne vjerovati. Zlog se čovjeka bojimo, tako da je strah posljedica nevjere odnosno nemoći da se nekome nešto vjeruje. Onome tko je dobar i ljubi nas poklanjamo svoje povjerenje, jer uz njega nikada nismo ugroženi. Stoga, ljubiti nekoga znači dati mu do znanja da je lijepo što postoji. Ljubav i vjera su neodvojivi. Najprije spoznamo da nas netko voli i zato mu vjerujemo, a onda ga počinjemo voljeti jer za nas predstavlja život i sigurnu budućnost.

Vjerovati znači također projektirati život. Nešto mogu ostvariti, kupiti, za tim ići samo ako vidim to kao nešto što je moguće ostvariti i postići. Duh/Bitak je sloboda, te je on ispred naše psihofizičke razine, nevezan na vrijeme i prostor. Duh/Bitak ispred nas stvara slike, projekte i traži od nas da vjerujemo da to možemo na psihofizičkoj razini ostvariti. Čovjek može samo ono činiti i za onim ići što njegov duh spoznaje i opravdava hod za tim. No, vjera mora biti uvjerljiva da bi se volja slobodno za to odlučila. Štogod čovjek vjeruje, a u sebi je to DOBRO, on to može ostvariti! Čovjek je biće u razvoju, te je potrebno vjerovati da možemo biti bolji, zdraviji, sposobniji, inteligentniji, svjetiji, uspješniji. Ako si postavimo vrhunske ciljeve tad ćemo rasti u nedogled. Onome koji vjeruje, sve je moguće, kaže Isus. Naša sreća ovisi o našoj vjeri. Vjera je vrhunska snaga i moć i njoj se ništa ne može oprijeti."

Stoga, zapitajte se u ovo nesigurno vrijeme puno sumnje i patnje, u što i u koga vjerujete i što je smisao vašeg života. Zapitajte se u kakvom svijetu želite živjeti i što sami trebate učiniti da ga takvim stvorite. Ako je Bitak dobro, istina, ljubav i jednost, a bitak daje životu smisao, koje vrijednosti trebate početi praktično živjeti da biste živjeti svoju suštinu i smisao?!