Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Krivica

Objava 21. studenoga 2014. 1 komentara 1534 prikaza
iphone.cafe.ba
iphone.cafe.ba
kriv (NI) si

Spoznajući i mijenjajući svoja uvjerenja kroz životna zbivanja i pomažući drugima u tom procesu, vrlo često u korijenu problema nalazim osjećaj krivice. Nismo niti svjesni u kojoj mjeri je krivica dio našeg sustava vjerovanja, te koliko upravlja našim životima. Zbog nje radimo ono što ne želimo, kompromitiramo sebe, često i druge, pronalazimo izgovore, nalazimo drugima mane, ljutimo se na sebe i na svijet oko sebe, nosimo maske, glumimo ono što nismo, ... Još nisam upoznala osobu koja u sebi ne nosi teret krivice.

Freud je rekao da je osjećaj krivice najteže tretirati jer jedan neprestano zamjenjuje drugi. Krivica je nasljeđe društvenog i religijskog sustava i njome smo "zaraženi" i prije svog rođenja. Čim se dijete začne, roditelji na nekoj razini osjećaju teret predstojećeg roditeljstva kao i krivicu zbog tog osjećaja, te dijete vibracijski preuzima na sebe osjećaj krivice. Ustvari, s krivicom se rađamo i s njom umiremo, u većoj ili manjoj mjeri, toliko se utkala u naše živote.

Vježbe radi pokušajte se prisjetiti koje događaje najčešće okrivljavate u svom životu i za što točno, odnosno za koji neuspjeh ili problem u sadašnjosti. Isto tako, pokušajte se prisjetiti koje osobe su uključene u vaše okrivljavanje i zašto? Pokušajte tu zastati 5 minuta i doista napraviti vježbu, te tek nakon toga nastaviti čitati dalje.

Vjerujem da ste pronašli bez prevelikih problema i događaje i osobe koje možete okriviti zbog nečega što vam se dogodilo ili vam se sada događa. Nije to niti čudno kada u sebi nosimo tisućljetni zapis da ono što je izvana utječe na nas unutra. Npr. Slušamo lijepu glazbu i posljedično se osjećamo dobro. Jednako tako, slušamo svađu i posljedično se osjećamo loše. Dakle, dopuštamo vanjskim okolnostima da kreiraju naše unutarnje stanje i osjećaje.

Razlog zbog kojeg često okrivljavamo druge za svoje osjećaje je vrlo jednostavan, ali za čovjeka uglavnom predstavlja tajnu. To je uvijek tako, jer su najjednostavnije stvari uvijek najteže za shvatiti. Rješenje razumijevanja, a time i nestanka krivice je u tome da pojam krivice trebamo prebaciti u pojam odgovornosti. I ne samo to, potrebno je preformulirati pojam problema u pojam šansa. To konkretno znači shvatiti da odgovorna osoba zna da ima pravo odabrati kako će se osjećati, te u skladu s tim i čini i govori. To znači da odgovorna osoba gospodari svojim osjećajima, umjesto da oni gospodare njom.

Kada to preformuliramo u onu poznatu "Kriv sam riječju, djelom i propustom", to zvuči "Odgovoran sam riječju, djelom i propustom". Ja sam taj koji u svakom trenu odlučuje što će reći, učiniti, osjećati. Za moje osjećaje nije kriv nitko drugi, jer ja o njima odlučujem, ja ih biram, mijenjam fokus s jednog na drugi. To je jednako lako kao što je biranje tramvajske linije ovisno o tome u kojem smjeru želimo ići. Nema razlike jer i o jednom i o drugom odlučujemo sami, ovisno o cilju. Nama se samo čini da je jedno jednostavnije od drugog i to zato što imamo iskustvo kako je lagano mijenjati tramvajske linije, ali nemamo iskustvo kako je lako birati što ćemo osjećati, jer nas to nitko nije naučio ili smo povjerovali u društvenu istinu da je to teško ili nemoguće. E, nije. Promijenite to uvjerenje pa ćete vidjeti kako je to lagano.

Isto je i s djelima. Mi sami odlučujemo hoćemo li učiniti ovo ili ono, rijetko kada i u iznimnim situacijama nam puška stoji nad glavom pa moramo učiniti nešto što drugi želi, mada čak i tada imamo izbora, samo nam je tada u to možda teže vjerovati. Dakle, ako dobijem otkaz, mogu odlučiti odmah djelovati da pronađem novi posao, maknuti negativne misli o lošoj društveno ekonomskoj situaciji, broju nezaposlenih, lošim poslodavcima,... ili mogu mrziti čitav svijet, žaliti sam sebe i brinuti kako ću preživjeti. Prvi pristup je odgovoran i uz njega nema krivice, jer za nju nemamo vremena, niti joj dajemo plodno tlo, obzirom da smo mi kreatori, a ne žrtve. Drugi pristup je vrlo plodno tlo za mržnju, a krivica je sastavni dio osjećaja žrtve i mržnje, njezino naličje.

Dakle, krivice nema ako smo odgovorni. Postoji pogreška, ali ne i krivica. Samo neodgovoran čovjek osjeća krivicu, stoga zaključujem da smo svi mi ljudi u nekim dijelovima naših života neodgovorni, jer ponavljam, još nisam upoznala čovjeka koji ne osjeća krivicu. Jedino što trebamo učiniti je osvijestiti u kojem smo dijelu života neodgovorni i preuzeti odgovornost u svoje ruke. Ako još možda nije jasno što znači neodgovornost u kontekstu u kojem pišem, to je uvjerenje da su nam vanjske okolnosti krive za to kako se osjećamo, što činimo i što govorimo. Ne, nisu. Okrenite svoj sustav umjesto toga da vanjsko djeluje na unutarnje u obrnutom i ispravnom smjeru – iznutra prema van.

Da vas utješim, moram reći da to ne ide od danas do sutra, već je to proces, stoga oprostite sebi kada pogriješite, jer na pogreškama se uči. Poanta je u tome da ne stanete, nego nastavite s tim cijeloživotnim procesom, jer jedino je on garancija sretnog i ispunjenog života. Zašto? Zato što je samo odgovoran život oslobođen pritiska i samim time ispunjen i sretan. Učenje odgovornog življenja ja zovem Put prema sebi.

  • Imerian:

    Bravo,ili prav ili kriv uvijek treba krenut od sebe i gledat di si ti kao pojedinac pogriješio.Iako je postajao problem on nestaje.U suprotnom od jednog problema mogu nastat njih više.