Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Osjećaj nedovoljnosti

Znam da je teško povjerovati da smo UVIJEK DOVOLJNI. I znam da to ne ide iz uma, koliko god se trudili, jer taj osjećaj i je u umu, on je suština uma i zato ga um ne može niti razumjeti, niti pustiti. On ga drži, jer se drži za sebe i za svoje postojanje. Stoga možemo o tome čitati, možemo to pokušati razumjeti, logički razriješiti, analizirati, secirati, .... ali tako ne možemo niti spoznati, niti razriješiti. Što ne znači da ne možemo spoznati i razriješiti. Rješenje je onkraj uma. Što znači da ide na drugačiji način.
Objava 24. studenoga 2020. 0 komentara 1628 prikaza
nedovoljnost
nedovoljnost
pixaby.com

Tema koju mi život servira u posljednje vrijeme je osjećaj ne-dovoljnosti. Namjerno pišem sa crticom iza riječi ne, iako to gramatički nije ispravno. Time želim ukazati kroz riječi na to da je život hologram, tj. da ako nešto nije ispravno gramatički, ne može biti niti životno. Drugim riječima, osjećaj nedovoljnosti je neistina o našoj biti iz naše duše. No, iako je neistina, svi ga praktično živimo, u većoj ili manjoj mjeri. I mnogi ga uopće nisu svjesni, niti mogu razumjeti što pojam nedovoljnosti znači. Pokazala mi je to reakcija nekih osoba na moju objavu na FB u kojoj sam objavila da sam dobila odgovor na pitanje koje sam si postavila glede spoznaje uzroka mog osjećaja nedovoljnosti i kako sam ubrzo potom dobila iznenada sliku jednog događaja iz ranog djetinjstva koji mi je objasnio zašto i zbog čega percipiram sebe i život iz prizme nedovoljnosti. Neke su mi osobe nakon toga postavile pitanje što je to nedovoljnost i kako je prepoznati.

Ako osjećate da niste dovoljno lijepi, zdravi, sigurni, mirni, dobri, duhovni, bogati, sretni, uspješni, načitani, pametni, voljeni, poštovani, priznati, vrijedni, ... onda živite sa osjećajem nedovoljnosti. Ako mislite da trebate biti pametniji, mudriji, inteligentniji, načitaniji, obrazovaniji, informiraniji, bolji, ljepši, ljubavniji, pošteniji, zdraviji,.... živite sa osjećajem nedovoljnosti. Ako mislite da morate bilo što učiniti da biste nešto zaslužili, tj. da biste zaslužilli svoje postojanje, onda živite u osjećaju nedovoljnosti. Ako su vam drugi krivi za vaša stanja, probleme, emocije, situacije, ... onda živite u osjećaju nedovoljnosti. Ako ne vidite u sebi dobro, ljubav, lakoću, radost,... nego sjene, nesvjesno, probleme, grešku, požudu, nestrpljivost, nezasitnost, potrebu da stalno budete aktivni kako biste od sebe dali ili nešto postigli,... onda živite u osjećaju nedovoljnosti. Ako si niste u stanju dati jedan jedini dan da ne radite ništa od onog što mislite da morate da biste preživjeli ili da bi drugi preživjeli kroz vaše djelovanje, onda živite u osjećaju nedovoljnosti. I tu ne govorim o neodgovornosti, nego o tome da se stavite u osjećaj da jedan dan ne činite ništa, koji bi vam se sadržaji svijesti pojavili kroz vaše misli, tjelesne senzacije i emocije. Sve što bi se pojavilo je osjećaj da niste dovoljni samim svojim postojanjem i da zato nešto morate učiniti da biste ga osigurali, zaslužili, održali, imali. Zato to mnogi ne razumiju, jer je toliko duboko da ide do kostiju, do same suštine bića.

Znam da je teško povjerovati da smo UVIJEK DOVOLJNI. I znam da to ne ide iz uma, koliko god se trudili. Jer taj osjećaj i je u umu, on je suština uma i zato ga um ne može niti razumjeti, niti pustiti. On ga drži, jer se drži za sebe i za svoje postojanje. Stoga možemo o tome čitati, možemo to pokušati razumjeti, logički razriješiti, analizirati, secirati, .... ali tako ne možemo niti spoznati, niti razriješiti. Što ne znači da ne možemo spoznati i razriješiti. Rješenje je onkraj uma. Što znači da ide na drugačiji način. I sigurno se pitate koji? I kako znam da se pitate? Tako što se i ja pitam i tražim odgovore. Još uvijek, iako sam ih već milijone dobila na različite načine. I svaki put dođe olakšanje i osjećaj "Eureka, riješila sam, sad razumijem, to je to, gotovo je, sad sam dovoljna." Aha, možeš misliti. Čim tako pomislim, znam da sam opet na početku i da ništa shvatila ni razriješila nisam.

Eto primjera od jučer. Iznenada mi dođe situacija kad sam u dobi od 3,5 godine dobila sestru. Leže sestra i mama u krevetu, a ja sjedim na fotelji i osjećam se nedovoljno i izdvojeno, ljubomorno, zavidno, nesretno, ljuto, ogorčeno, prestrašeno i životno ugroženo. Um djeteta od 3,5 godine ne razumije da je mama rodila novo biće zato što je to prirodna želja i da želi da imam brata ili sestru, nego misli da ga je rodila zato što joj ja nisam bila dovoljna, te da sad kad je novo biće ovdje više neće biti za mene dovoljno i ako neću biti dobra ili savršena ili najbolja moguća, mogla bih ostati bez mame, a tako i izvora života i u konačnici umrijeti sama i ostavljena. To je strah na razini kostiju i naše biće se pobrine da ga tada možemo preživjeti na način da razvijemo identitet ili ego koji će nas štititi kroz određene obrasce ponašanja. Kod mene su se ti obrasci razvili u ponašanje "ne smijem pogriješiti, uvijek moram biti na visini zadatka, moram biti dobra i savršena, moram uvijek pokazivati najljepše lice, moram slušati sve što mi se kaže, moram se praviti da volim i kad ne volim." Kao što sve ima svoju cijenu, tako i taj identitet ima svoju sjenu u smislu posljedica kroz osjećaj zavisti, ljubomore, uspoređivanja, predviđanja opasnosti, kompromitiranja, stalnog usavršavanja i nastojanja da budeš bolji, pametniji, ljepši, ..., osjećaja težine života, pritiska da uvijek nešto moraš činiti i nikad stati,... Ukratko, cijena tog identiteta sazdanog iz straha za preživljavanje je osjećaj nedovoljnosti i djelovanje iz njega, a ne osjećaja dovoljnosti.

Jedino je djelovanje iz osjećaja dovoljnosti "ispravno" djelovanje koje donosi "ispravne" plodove, a ti se plodovi nazivaju lakoća života, radost, ljubav, suosjećanje, savjest, podrška. I to se osjeti. Osjetimo mi sami na svojoj koži, a osjete i ljudi koji nam prolaze kroz život. Svi sve osjete. Naprosto se osjeti da li netko djeluje iz svoje suštine, a ona je UVIJEK OSJEĆAJ DOVOLJNOSTI, ili iz svojih RANA, a one su UVIJEK OSJEĆAJ NEDOVOLJNOSTI. Osjećaj nedovoljnosti je naša sjena, tj. naša rana, a mi smo ih toliko puni da čak niti ne vidimo koliko se osjećamo nedovoljnima i koliko iz tog osjećaja kreiramo sve događaje u našim životima.

Da se vratim na priču o uzroku svoje nedovoljnosti. Iako djeluje jako istinito i donosi osjećaj Eureke, jer sam ga naizgled razumjela i riješila, mislite li da uistinu jesam do kraja? Jesam, do neke mjere, ali do kraja nisam. Kako znam da nisam? Pa tako što mislim da jesam, što je još jedna zamka uma. Čim misliš, nisi u suštini, nego u umu. I kako ću do toga doći? Ja vam mogu reći samo svoj put i način, a vi propustite to kroz sebe i vidite da li to rezonira sa vama.

Poanta i najdublja razina mog osjećaja nedovoljnosti polazi otuda što se još uvijek ne mogu do kraja prepustiti Izvoru, Bogu, Univezumu, Duhu Svetom, Kreatoru,... kako god da zovete životnu silu od koje smo postali. Još uvijek ju doživljavam poput krvnika koji će me kazniti za sva moja nedjela i sve moje sjene. I još uvijek tražim sve druge puteve do suštine, osim onog istinskog i pravog, na koji se uvijek na kraju vratim, ali tek kad se svi ostali putevi pokažu jalovim i nepotpunim. I iako djeluje kao hrčkovo kolo kojem nikad nema kraja, u suštini znam da je to moj put do njega, do Boga, do toga da mu se u potpunosti prepustim i da mu dozvolim da bez mog ega i otpora djeluje kroz mene u svakom trenutku mog života, bez straha da će me ostaviti, kazniti, povrijediti, iznevjeriti. Samo zato što u to ne vjerujem do kraja, a vjerujem puno, gotovo skoro do kraja, samo zato što još uvijek postoji zrno sumnje, iako sam praktično svjedočila bezbroj puta kroz život da nema razloga za sumnju i da je Bog tu stalno i da je dobar i da ne kažnjava, još uvijek osjećam nedovoljnost. Ne do kraja i ne stalno, ali povremeno iskoči sa razlogom da mi pokaže razinu moje vjere ili sumnje u onog koji jedini je ljubav i koji je uvijek u meni, ali mu ja ne vjerujem do kraja da je i da bih to mogla biti ja kroz njega. Eto, u tom grmu leži zec. I ono što me tješi je to da sam na tom putu, kojeg zovem Put prema Sebi, a svatko tko je na putu, prije ili kasnije će doći do cilja. Ili još bolje rečeno, čim smo na putu, odmah smo na cilju, jedino još toga nismo svjesni i put si otežavamo stalnom žudnjom prema cilju. Osvijestiti da je put jednako cilj znači živjeti cilj čitavo vrijeme svog života.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.