Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Pozitivna strana straha

Mnogi su dobili priliku uopće osvijestiti koliko je straha u njima i suočiti se sa njime.
Objava 23. svibnja 2020. 0 komentara 1199 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Da bismo se oslobodili lanca vezivanja za lijepa prošla iskustva, razmislite o osobama koje ste nekad voljeli, a sada više nisu sa vama ili o osobama sa kojima ste još uvijek povezani, ali vam sa njima više nije onako lijepo kao nekad.

U doba pandemije i potresa mnogi su bili suočeni sa različitim strahovima, od onog za goli život, gubitak voljenih, gubitak doma, gubitak ili srozavanja egzistencije kroz gubitak posla i ekonomsku krizu, te raznim strahovima projiciranim na budućnost. Reklo bi se da je čitavo društvo bilo obuzeto virusom straha različitih imena i različitih intenziteta. Veliki doprinos pandemije je u tome što nam je pokazao koliko je u nama prisutan strah i kako se sa njime nosimo.

I inače tijekom života mi se suočavamo sa raznim vrstama strahova, ali smo razvili više ili manje uspješne mehanizme potiskivanja ili borbe sa njima. Koristeći te mehanizme, ne znamo da od toga dugoročne koristi nema, jer smo strahove samo gurali pod tepih, te im tako dali prostora da rastu i razvijaju se unutar nas, bez naše svjesne pažnje. Eskalacija strahova se događa u vremenima krize, a pandemija je bila generalna kriza svjetskih razmjera koja je u svakom čovjeku iznijela na površinu većinu, ako ne i sve njegove strahove. I ne samo da ih je iznijela, nego i multiplicirala, obzirom da je energija čitavog kolektiva bila obojana strahom. Tako su mnogi, posebno empati, osjećali ne samo svoj, nego i strah kolektiva. I to je jakoooo teško stanje. I sami ste uočili koliko teško i kako se teško iz njega izvući bez posljedica. Netko je tome, naravno, svjedočio više, a netko manje, ovisno o količini i dubini potisnutih strahova, ali nikoga nije zaobišao ovaj kolektivni val straha koji je poharao čovječanstvo.

Koliko god je to sve bilo strašno i teško, sve to što se dogodilo je u neku ruku bilo iscjeljujuće. Naime, mnogi su dobili priliku uopće osvijestiti koliko je straha u njima i suočiti se sa njime. Zato što je svijet "stao", stali su i pojedinci i neki su po prvi put imali priliku osjetiti sebe, svoje osjećaje, svoje biće, svoje postojanje, svoje želje, .... Mnogi su dobili ogromnu priliku da se upoznaju sa sobom, da razmisle o svom životu i da ga preusmjere. To je blagoslov pandemije čije posljedice ćemo tek svjedočiti u budućnosti, na pozitivan način. Naravno, mnogi nisu iskoristili tu priliku, nego su još dublje zaronili u nepriliku vlastitih strahova i kreirali nove traume u svom životu. Koliko god to bilo teško gledati ili proživljavati i kako god nam se to čini negativno, u konačnici je i to pozitivno, jer dok ne padneš na dno, nećeš se početi mijenjati. I sama sam prije 14 godina bila jedna od onih koja je trebala pasti na dno, zamalo platiti glavom svoje nesvjesno življenje, da bih se probudila iz nesvjesnog sna i počela lagano uzimati kormilo svog života u svoje ruke.

Postoje strahovi koji su prirodni i skroz je dobro da ih imamo, jer nam omogućavaju preživljavanje. Međutim, tih strahova je u suvremeno doba sve manje jer živimo u više-manje "uređenom svijetu" gdje postoji poredak koji "nas štiti", barem tako vjerujemo. Međutim, ono sa čime smo suočeni u suvremenom svijetu je nešto što budi daleko suptilnije strahove koji nas drže porobljenima i energetski iscprljenima. U suvremenom svijetu nismo gospodari svog života, jer smo ovisni o sustavu, politici, religiji, ekonomiji, trgovini, bankarstvu, poslodavcu, osiguranju, raznim pružateljima usluga i sl.

Suvremeni svijet rađa ovisnost na najjače, porobljava čovjeka i njegovu slobodu, te čovjekovu egzistenciju drži u svojim rukama. Mi prividno imamo osjećaj da smo slobodni i da kontroliramo život, međutim smo u najmanju ruku "robovi" ne samo sustava, nego i straha koji iz takvog načina života prirodno vlada nama. Moramo biti savršeni da bismo mogli preživjeti. I ta savršenost se traži od rođenja. Prvo moraš biti savršen primjer u vrtiću, pa u školi, pa na fakultetu, radnom mjestu, u braku,..... jer ako nisi, u trenutku bez previše razmišljanja će te zamijeniti savršenijim primjerkom. A kad te zamijene, osjećaš se kao nitko i ništa te pokušavaš još žešće pokazati svoju vrijednost i boriti se za svoju egzistenciju i preživljavanje i pokazati drugima koliko si uspio, pritom ne primjećujući koliko si ograničio svoju životnu radost i strast i koliko ti kronično nedostaje vremena za odmor, prijatelje, druženje, prirodu, putovanja i sve ostale stvari koje čine život ispunjenim i sretnim. Postaješ nesretan, sve više ustrašen, frustiran, pa samim time i bolestan.

Suvremeno društvo je rasadnik straha, onog golim okom nevidljivog, ali dugoročno itekako planiranog od strane onih koji se njime služe kako bi mogli lakše upravljati nama i činiti nas poslušnicima koji svojim životom plaćaju njihove profite. Pandemija je bila predivna prilika to osvijestiti svima onima koji se još uvijek sjećaju nekih drugačijih vremena ili čija duša za njima stremi. I zato je u neku ruku veliki blagoslov, koliko god je s druge strane veliki teret.

Postoji način da iz tih strahova izađemo. Put je čak i utrt i nije težak. Da bi ga se slijedilo potrebno je prije svega voljeti svoju zemlju i svoj narod. Drugim riječima, potrebno je biti suveren. Kad kažem zemlju, ne mislim nužno samo na državu u kojoj živimo, nego mislim i na zemlju općenito, majku zemlju. Majka zemlja nam daje hranu, kisik, život. Vraćanje majci i ljubav prema njoj je vraćanje životu i onoj dječjoj nevinosti koju smo osjećali kad smo bili u majčinom okrilju. Zato se zemlji treba vratiti, nju voljeti i cijeniti, njome se baviti, od nje nastojati živjeti, da bismo što manje ovisili o tuđim proizvodima i tuđim regulama. Kada svojim rukama obezbijediš hranu za sebe i svoju obitelj, kada ti egzistencija nije ugrožena, onda nećeš biti prinuđen svoju dušu i svoju životnu energiju prodavati da bi ju zaštitio. Koji paradoks. Prodaješ se da se zaštitiš, da budeš siguran i da se osjećaš slobodnije. A čim se prodaješ, nisi slobodan, niti siguran, jer drugi upravlja tobom. Mnogi ne vide taj paradoks i tonu iz dana u dan u sve više osjećaja straha, koji toliko vlada njima da većinu svoje preostale energije troše na to da pobjegnu od njega. I kako bježe? Tako da sve više gledaju TV, vise na internetu, kupuju i što im treba i ne treba, postaju radoholičari, alkoholičari, pušači, drogeraši, seksualno ovisni i sl. To je cijena tzv. Slobode ili komfora prodajom svoje slobode da bi preživio. Pritom smo zaboravili da nam je preživljavanje zagarantirano ako volimo zemlju koja nas je stvorila i družimo se sa njom i svim draguljima kojima nas je obdarila.

Oni koji su to osvijestili i vratili se majci zemlji, što kroz vlastite vrtove, biljke na balkonima, kupili imanja na selu i sl. svjedoče životu sa daleko manje straha i daleko više radosti. Ako mi ne vjerujete, iskoristite suvremenu tehnologiju i internet i pogledajte priče o ljudima koji su se vratili na selo, pogledajte videa o sadnji bilja i vidjet ćete kako ćete se osjećati dok to čitate i gledate. Sigurno tada u vama neće biti straha, nego neke miline i duboke unutarnje sreće i radosti. Priroda ima moć u nama probuditi radost i izliječiti u nama strahove. Zato, ako ništa drugo, ako se želite osloboditi strahova, jedna od stvari koju svakako morate uvesti u život je svakodnevni boravak u prirodi, barem sat vremena dnevno. Ne u parku usred gomile zgrada, nego u šumi, na livadi, tamo gdje nema ljudi. Već i to će vam biti dovoljno za početak da se barem malo regenerirate, a što ćete se više regenerirati, svjesnost će vam jačati, a sa njezinim jačanjem početi će i druge promjene u vašim životima.

Knjige Zvoneći kedri Rusije ili Anastazija o svemu tome divno pišu i sa vama dijelim jedno poglavlje tih predivnih knjiga koje svima koji su na putu svjesnosti od srca prepoučam da pročitaju.

ULOMAK ANASTAZIJA "MILJARDER"

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.