Blogosfera Put prema sebi

Strah od mišljenja drugih ljudi

Kad sam živjela daleko od sebe i ispunjavala tuđa očekivanja, nisam imala sebe. Kako sebe nisam poznavala i nisam bila sa sobom u kontaktu, ništa me izvan mene nije ispunjavalo. Bila sam poput lutke na koncu koja je činila onako kako su drugi njome upravljali. To je bio životni šah mat.
Objava 06. listopada 2017. 0 komentara 829 prikaza
strah od mišljenja drugih ljudi
strah od mišljenja drugih ljudi
pixabay.com

Mnogi ljudi još uvijek žive život ispunjavajući očekivanja drugih ljudi. Blokirani strahom od tuđeg mišljenja, blokiramo svoje osjećaje, ne osjećamo jasno svoje tijelo, nego nam je sva pažnja usmjerena izvan nas. Poput ustrašene srne osluškujemo tuđe izraze lica, promatramo njihova tijela, osluškujemo njihovu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, te smo stalno u stanju pripravnosti za obranu ili bijeg. Jako nam je važno što će o nama misliti, silno smo tužni ili ljuti kada nas kritiziraju, ogovaraju, ispravljaju, prosuđuju, uspoređuju, omalovažavaju, okrivljavaju, ... U strahu da se to ne dogodi, jakoooooo puno energije trošimo na to da budemo što savršeniji, ispravniji, normalniji, da ne iskačemo iz zadanih okvira, da se uklopimo i svima budemo simpatični i dragi. Ne daj Bože da nam kažu da nešto ne znamo, da smo glupi, nesposobni, sebični, .... jer tada nastupa ogromna krivnja, tuga, ljutnja, bol, a iz toga reagiramo kako znamo i umijemo, samo da bismo nekako preživjeli taj "užas" i nepravdu koju smo doživjeli izvana ili manifestaciju naših najgorih strahova da je netko izvan nas vidio ono što se tako jako trudimo sakriti i od sebe samih.

Život kojeg živimo kako bismo impresionirali ili zadovoljili druge osobe, je pakao. Raj i pakao, po mojem mišljenju, nisu mjesta izvan nas, nego postoje u nama samima. Živimo u paklu kad ne slijedimo svoje osjećaje i nastojimo priznanje za našu vrijednost dobiti od drugih ljudi. Živimo u raju kad smo u stanju prepoznati svaki svoj osjećaj i sa potpunim povjerenjem ga slijediti, bez obzira što će na to reći drugi ljudi.

Svaki čovjek ima svoje mišljenje i uvjerenja po kojima živi i koliko ljudi, toliko mišljenja, uvjerenja, stavova, pa i istina. Iako postoji samo jedna istina, a ona se zove ljubav, baš zato što ljudi uglavnom nisu svjesni toga da su ljubav, ne žive tu istinu čitavo vrijeme, nego neku svoju, koja je uvjetovana odgojem, obrazovanjem, nasljeđem, tradicijom, okruženjem, ... i tko zna čime sve ne. Vjerovati tuđoj istini znači izgubiti sebe. Obzirom da samo sebe imamo, gubitkom sebe, štogod izvana imali, nemamo ništa. Strah od tuđeg mišljenja je najbrži put da izgubimo sebe i živimo u paklu kojeg smo sami kreirali.

Kad sam živjela daleko od sebe i ispunjavala tuđa očekivanja, nisam imala sebe. Kako sebe nisam poznavala i nisam bila sa sobom u kontaktu, ništa me izvan mene nije ispunjavalo. Postala sam tijelo, poput lutke na koncu, potpuno nesvjesno svoje duše i njezinog vodstva. Nisam čula dušu, nisam u nju vjerovala, nitko mi nije niti rekao da ona postoji, a još manje kako se sa njom povezuje i komunicira. Bila sam potpuno izgubljena, imala sam sve, a nisam imala ništa, jer nisam čula svoju dušu. Zato sam se razboljela. Bolest je bio put prema sebi, put prema duši. Iz tog joj razloga kažem hvala. Dok sam se liječila i primala kemoterapiju, patila od bolova i straha, nije bilo oko mene onih čija sam očekivanja dotada ispunjavala. Nitko nije patio umjesto mene, nego sam kroz svu bol i očaj bolesti prolazila sama. Nisu drugi primali kemoterapiju umjesto mene, nego sam ja bila ta koja je trebala proći tu torturu. To me naučilo da ako sam ja ta koja snosi posljedice svojih (tuđih) odabira, da nikad više neću dozvoliti da me mišljenje i očekivanje drugih ljudi vode kroz život. Tada sam počela slijediti svoje osjećaje i iz njih donositi svoje odluke. Kad su mi rekli "nisi normalna što daješ otkaz na sigurnom poslu", ja sam dala otkaz, jer sam znala da ću samo ja snositi posljedice i da je jedini ispravan putokaz slijeđenje svojih osjećaja, a oni su mi rekli da dam otkaz. Vjerovala sam više osjećaju, nego onom što vidim i onom što mi kažu drugi. Tada sam vidjela realno opasnost da ću biti gladna, ali nisam slijedila tu opasnost i taj strah, nego osjećaj grča na pomisao da samo još jedan dan dođem na to radno mjesto na kojem sam bila, kao siguran znak da taj posao više nije za mene. Poslušala sam svoj osjećaj i nisam pogriješila, jer danas živim posao svojih snova, svoju životnu svrhu. I ne samo to. Već sam 11 godina, koliko slijedim svoje osjećaje, zdrava žena. Karcinom je došao kao upozorenje da ne živim sebe, već ono što drugi žele od mene. Zamislite koja zabluda, činiti ono što drugi žele od nas, a oni nemaju pojma ni što je dobro za njih, jer i sami ne slijede svoje osjećaje, već svoje strahove, uvjerenja i sve ostalo što smo naučeni slijediti kroz život.

Za kraj, imam samo jednu poruku. Vjerujte više svom osjećaju, nego onom što vidite i čujete, jer osjećaj je govor duše, navigacija koju vam duša šalje da biste živjeli ljubav, a ne strah.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.