Blogosfera Put prema sebi

Sve je prolazno osim ......

Objava 07. travnja 2015. 0 komentara 2054 prikaza
prolaznost
prolaznost
vlastiti album

Prošao je Uskrs. Iako mislimo da će neke stvari trajati vječno, najvažnije je duboko u sebi spoznati da je sve prolazno. I dobro i loše. Ništa ne možemo zadržati niti ponijeti sa sobom. Sve samo privremeno koristimo i u svemu samo privremeno sudjelujemo. Pritom je važno znati da se nitko (dugo) ne bavi nama i našim životima, da osim šačici ljudi, nikome nismo doista bitni i da svatko može bez nas. Tako je to priroda učinila jer ona zna da je sve privremeno i poštedila je čovjeka dugotrajne patnje gubitka.

O tome sam mislila ovih dana ponukana ubilačkim činom kopilota o čemu se danima govori. Grozan je taj čin i treba se o njemu govoriti i sve učiniti da se spriječi ponavljanje tako nečega. No, jednako je grozan čin u kojem je prije nekoliko dana ubijeno 147 katoličkih studenata, samo zato što su katolici, a o čemu se malo ili nikako ne govori. Isti broj ubijenih ljudi, jednako grozan masakar, o jednom se govori, a o drugom šuti. U čemu je razlika? Je li samo u tome što smo na masakar pucnja u glavu ili na masakar zbog vjerskih uvjerenja već oguglali, dok su avionski ubilački pohodi rijetke vijesti pa na nas imaju jači utjecaj? I jedno i drugo je grozno, ali nema isti odjek.

Neki je dan na ulazna vrata naše zgrade stavljena obavijest da je umro kućni majstor, čovjek koji je 20 godina održavao zgradu. Nije bilo osmrtnice, samo obavijest da čovjeka više nema, kada mu je sprovod i da ćemo biti obaviješteni o novom kućnom majstoru. Jedan ode, drugi dođe. To nije nikakva vijest za medije, a i mnogo ljudi u zgradi ni ne zna o kome se radi. Ne zna se od čega je umro, o čemu je sanjao, kako je živio, čime se bavio, koga je volio,... Jednom je živio, sada ga više nema i iako ne možemo bez usluga koje je pružao, bez njega možemo. Bez njega će neko vrijeme biti teško šačici onih koji ga doista vole i nešto većem broju ljudi na koje je pozitivno utjecao, no za ostale je on tek usputna vijest koja se brzo zaboravlja.

Kao što sam rekla, važni smo samo šačici ljudi. Zato nije bitno opterećivati se nepotrebnim stvarima, o dojmu kojeg ostavljamo, o tome što će tko reći ili misliti o nama. Treba živjeti život punim plućima, u skladu sa Božjim zakonima (ne govorim o vjeri nego o dobroti i ljubavi, jer u kojeg god Boga vjerujemo, svaki „pravi“ govori o ljubavi) i ne trošiti svoju energiju i pješčani sat života na nevažno, nepotrebno, prolazno. Nije bitno kakvu frizuru imamo, kakvu odjeću nosimo, imamo li bore, kvrgava koljena, podbradak, …. Bitno je da širimo ljubav oko sebe, da dajemo svijetu najbolje od sebe. Da bismo to mogli, moramo duboko voljeti sebe, dati sebi najbolje, a najbolje je ljubav, poštovanje, suosjećanje, vjera, radost i mir. Ako to ne znamo dati sebi, ne znamo niti drugima. Uvijek dajemo svijetu samo ono što nosimo u sebi. Jabuka ne može dati ljudima ništa drugo osim jabuke, pa tako niti čovjek ništa drugo od onog što on sam je. Ne daje svoju frizuru, nalakirane nokte, fensi cipele, odlične ocjene u školi, ludi auto, kuću na moru, radno mjesto, …. daje sebe kroz ono što on je.

Tijekom blagdana najčešće malo zastanemo i pogledamo bolje oko sebe, jer za to imamo vremena i prilike. Tada shvatimo da su važni ljudi u našim životima oni sa kojima istinski želimo biti, koji čine naš život „ljubavnijim“ (ne mislim na odnos žene i muškarca, nego na ljubav općenito), koji su nam pomogli da naučimo najznačajnije životne lekcije. Kad spominjem posljednje, to su najčešće ljudi koji su nas životno „ošamarili“, koje smo možda neko vrijeme i mrzili, sve dok nismo shvatili da je „noga u guzicu“ često jedini način da krenemo naprijed. Svim tim ljudima se svakodnevno treba duboko u sebi zahvaliti i pitati se kako i mi možemo kroz svoj život više davati i činiti drugima život ljepšim. Ne zato da bi nam se drugi zahvaljivali, nego zato što će jedino kroz to naš život imati istinski smisao. To ne znači da zahvalnost neće doći i da se neće kao val širiti na sve što nas okružuje. Zahvalnost rađa zahvalnost i širi se progresijom.

Ono što ne trebamo je predugo ostajati u situacijama koje ne služe niti nama, niti ljudima oko nas. Pješčani sat život prekratko traje da bismo zbog straha umjetno produljili svoj boravak tamo gdje nam više nije mjesto i gdje nismo u mogućnosti činiti ono zbog čega smo rođeni, a to je dati svijetu najbolje od sebe. Tamo gdje smo nesretni, gdje se osjećamo sputano, ljuto, tužno, zavidno, … ne sijemo sjeme života, već sjeme korova, ne dajemo najbolje od sebe, ne ispunjavamo životnu svrhu. Stoga, iz takvih situacija treba izaći, zamoliti životnu silu da nam pomogne izaći iz njih, kao što pomaže prirodi da se probudi iz zime i krene u proljeće.

Ako već niste, probudite se. Proljeće je. Vrijeme je za život. Za ljubav. Za ostvarivanje vaše životne svrhe. Za ono zbog čega ste tu. Zatvorite prozor iza sebe i otvorite široko vrata ispred vas. I zapamtite, nije bitan dojam koji ćete ostaviti, jer nikome uistinu niste bitni ako ne sijete ljubav oko sebe. Samo je ljubav trajna i samo ona ostaje. Sve ostalo prolazi bez (većeg) traga.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.