Blogosfera Put prema sebi

Učiteljima nas čini život

Objava 26. srpnja 2015. 0 komentara 761 prikaza
vlastiti album
vlastiti album
Učitelji

Još se uvijek iznenadim kada čujem da me ljudi smatraju učiteljem života, iako sam se usmjerila tim putem prije nekoliko godina. Izgleda da još nisam prihvatila duboko u sebi da to jesam ili barem želim biti. Još se jače iznenadim kada pročitam ili čujem ako sam nekog pohvalila da moja pohvala znači da to nešto doista vrijedi. Ukratko, još se uvijek iznenadim da me ljudi smatraju autoritetom čije se mišljenje poštuje i osobom čiji su postupci vrijedni divljenja. Dok ovo pišem, čini mi se da se samohvalim, a ustvari sam htjela napisati kako me nedavno rastužila spoznaja da još uvijek imam posla sa svojim osjećajem vlastite vrijednosti čim me takve stvari iznenađuju. Mislila sam da je taj dio ranjene mene zacijelio i da diše punim plućima svjestan svoje vrijednosti. No, još izgleda nije tako, niti znam kada će biti. Naime, za sve je potrebno vrijeme, strpljenje i stalno (samo)promatranje.

Koliko god nisam savršena, ipak se smatram učiteljicom života i uvjerena sam da mi je to životna svrha. Nema savršenog učitelja, kao niti jednog drugog djelatnika. Svi smo mi, prije svega, ljudi sa svojim vrlinama i manama. Sve ovisi o tome na kojem smo nivou razvoja svijesti i koliko smo spremni uložiti u svoje znanje i vještine.

Prije nekoliko godina moje je znanje bilo šturo u odnosu na današnje, a i onda sam se smatrala učiteljicom i imala sam svoje đake. To su bili drugačiji đaci od današnjih, moje im je znanje bilo dovoljno jer nisu bili otvoreni za više od toga. Za njih sam tada bila savršena, kao i oni za mene, no danas se možda ne bismo razumjeli jer smo se otada svi promijenili i proživjeli različita iskustva koja su od nas stvorila drugačije učitelje i đake.

Iako sam proteklih godinu dana pauzirala u aktivnom radu, nisam pauzirala u aktivnom življenju života (djelovanje + samopromatranje). Pred mene je život stavio kao zadatak prihvaćanje korjenitih promjena. To znači da se igra sa mnom u pješčaniku života i da mi sruši svaku kulu odmah čim je sagradim. Ja gradim, on ruši. Ja uporna, on strpljiv. Čeka da konačno shvatim da se od mene ne očekuje da gradim kule i sigurne utvrde, već da poput hodočasnika koračam kroz život iz dana u dan sa potpunom vjerom da će mi sve biti dano onda kada će mi biti potrebno, ni prije ni kasnije. Moram priznati da mi lekcija nije uopće ugodna, a niti laka. Spotičem se, padam pa se dižem, ljutim se i sažaljevam nakon čega se smirim, gubim strpljenje pa ga vraćam, plačem pa se smijem i tako iz dana u dan. Često mislim da stojim na mjestu i da uvijek učim iste lekcije, čak klonem i duhom, no tada mi se Bog smiluje i pošalje divnog anđela da mi pokaže da se ipak mičem sa mjesta, da napredujem prema cilju i da mi ustvari uopće ne ide loše. U tim trenucima se osjećam blaženom, čuvanom i voljenom, beskrajno zahvalnom što nisam prepuštena sama sebi i što mi je dano da osjetim čitavim srcem da postoji Bog koji me nikad ne pušta s oka i koji će me uvijek podići ili podsjetiti tko sam kad to duboko zaboravim.

Moj najveći učitelj i sudac je trenutno moje najmlađe dijete. Po njenim reakcijama i ponašanju znam kako mi ide životna škola. Lijepo se to Bog našalio sa mnom i mojim egom kad mi je za učitelja dao nekog tko je tek nedavno naučio reći mama.

Čemu me ta mala šmizla uči? Prije svega, došla je u naš život iako su svi rekli da je to nemoguće. Pokazala mi je da vjera čini čuda. Rodila se zdrava, ali posebna u toj mjeri koliko mi ta njezina posebnost izaziva trigere kroz koje učim stalno vjerovati da je sve moguće što mi mislimo da je moguće.

Toliko je motorički nespretna i spora koliko to u meni budi strahove i sumnju u njezin ispravan razvoj. Dugo smo čekali i poticali je, nakon neke medicinski zadane granice, da se sama rotira, posjedne, propuže, a ona je to obavila onda kada je ona odlučila, tj. onda kada sam ja konačno otpustila svoje strahove i počela vjerovati da će biti sve u redu. Jede samo onda kada meni nije važno hoće li i koliko jesti. Danju spava samo ako nemam ništa za obaviti i opuštena sam glede toga hoće li ili neće spavati. U šetnji ne vrišti samo kada mi je svejedno hoću li je kilometrima nositi ili slušati kako vrišti. U autu ne vrišti samo kada se ne bavim time koliko će dugo vrištati i kada uprkos ogromnog grča od njezinog vrištanja ipak odlučim krenuti tamo kuda sam naumila. Kod kuće je mirna samo kada nisam opterećena time da moramo na svježi zrak iako padaju sjekire i 100 je ispod nule ili mi je skroz u redu da čitav dan sjedim pored nje i milijonmilojona puta čitam istu knjigicu oponašajući pseći lavež, skačući kao poludjela žaba ili pokušavam dočarati kako sija sunce. Ne visi čitav dan po meni ako mi je savršeno u redu da to čini. Dozvoljava mi da nešto nakratko ubacim u kljun samo ako se pomirim sa time da mogu i bez hrane,... ukratko traži od mene da VJERUJEM da je sve što se događa savršeno takvo kakvo je. Traži od mene da se PREPUSTIM struji života. Traži od mene da BUDEM U SADAŠNJEM TRENUTKU. Traži od mene da BUDEM ONO ŠTO JESAM, a ne ono što smatram da bih trebala biti.

Od svih gore, više ili manje savladanih lekcija (vjerujte – teška je to škola i svaki napredak je vrijedan zlata), ima jedna koja mi je izuzetno teška i sa kojom se baš mučim. Zove se ZAUZETI SE ZA SEBE I VJEROVATI DA JE MOGUĆE SVE ŠTO POŽELIM. Eeeee, za tu lekciju mala učiteljica ima posebnu metodu, vrlo nemilosrdnu. Metoda se zove „noću ne spavam“. Nemate pojma što sve nisam pokušala da ju naučim spavati, da olakšam i sebi i njoj. Nemate pojma koliko sam se ljutila, brinula, žalila samu sebe, sa zavišću gledala djecu koja noću spavaju, razmišljala o tome hoću li se zbog toga razboliti, je li sa njom sve u redu, koliko sam knjiga pročitala, doktora i savjetnika kontaktirala, koliko sam svih svojih tehnika primijenila na sebi, … ali ništa, baš ništa nije djelovalo. Znala sam da je problem u meni, u tome što svaku noć iznova očekujem isti scenarij, što ne vjerujem da će ikada biti drugačije. No, nisam si mogla pomoći i doista se dovesti u stanje da povjerujem da je to moguće riješiti. Svaki dan je bivao sve gori, jer sam bila sve umornija i sve jadnija, a ona sve nervoznija i samovoljnija.

Tada sam se sjetila da je bilo dosta vanjskog djelovanja, da je došlo vrijeme da ne činim ništa po tom pitanju i da se povežem sa sobom. Nekako sam pronašla vrijeme za meditaciju (iako je bila budna veći dio dana i noći i uglavnom visila po meni – dakle nema izgovora da se ne može pronaći vremena kada tako odlučimo) u kojoj sam samo disala i nastojala ne pridavati pozornost mislima. Na početku se nisam mogla primiriti, vrpoljila sam se na stolici, glava mi je bila prepuna misli, jedva sam čekala da ta meditativna tortura prestane i da otvorim oči. Samo se smijte, doista je ironično, da sam ja kao učitelj meditacije ispočetka učila meditaciju. Kako su dani prolazili, sve mi je manje vremena trebalo da se opustim i ispraznim glavu od misli. Nije da nisam željela da ona prospava noć, ali nisam to stavila kao temu meditacije, cilj mi je bio samo se opustiti i isprazniti od svake misli i naboja.

Svakim danom sam dobivala sve više uvida o sebi, svojim barijerama, uvjerenjima,... i otpuštala ih. Kako sam to činila rješenja su se počela pojavljivati. Dobili smo uputnicu za najbolji centar za poremećaje spavanja i zakazan nam je termin kod Frau Gluck (sreća). Kako se život divno šali. Tamo sam čula ono što mi je bilo potrebno čuti da se trgnem. Žena je rekla „u ovom slučaju više ne moramo štititi dijete jer njoj je dobro i sve dobiva, nego majku, koja je žrtva.“ Skoro sam se srušila sa stolice kad sam to čula, jer ne želim biti žrtva, ne želim svom djetetu poslati poruku da mu je mama žrtva. To me resetiralo, osjetila sam nevjerojatnu snagu uzeti u ruke majčinske uzde i biti svom djetetu primjer, postati ta koja nameće ritam i odgoj. Ta jedna riječ „žrtva“ je bila dovoljna da odjednom mogu zamisliti da ona spava čitavu noć, da mi je vrijeme sa njom ugodno i lako.

Pogađate li što se trenutno događa? Ona već nekoliko noći spava. Znam da će spavati sve dok ja vjerujem da je to moguće. Kao što će mi njezin odgoj biti toliko lagan koliko ću ja biti povezana sama sa sobom, koliko ću vjerovati da sve je moguće i lako, da je život igra i da mi je dano da živim radostan i sretan život. Ona koja je nastala iz vjere mi je doživotni podsjetnik koliko vjeru doista i živim u svakodnevnom životu. Pa sad ti reci treba li ti diploma da budeš učitelj ili nas učiteljima čini život?!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.