Blogosfera Put prema sebi

Zašto pojam rada na sebi odbija u startu

Zanimljivo kako se termin "rada" podvukao kao opis nečega što je potpuno prirodno. Implicira da trebamo jakoooooooo puno raditi da bi nam bilo ugodno u vlastitoj koži. A tko još voli rad, tj. puuuunoooo rada? Kako voljeti nešto za što se moramo tako jako namučiti i do čega moramo doći kroz odricanje i krvarenje na svim razinama?
Objava 15. prosinca 2017. 0 komentara 714 prikaza
Rad na sebi
Rad na sebi
www.pixabay.com

Postoji termin "rad na sebi". Kad dođemo u neku fazu života u kojoj nam vlastita koža postaje pretijesna, krećemo u "rad na sebi". Svatko to radi na svoj način, no svima je cilj isti, da nam vlastita koža postane ugodna i komotna. Zanimljivo kako se termin "rada" podvukao kao opis nečega što je potpuno prirodno. Implicira da trebamo jakoooooooo puno raditi da bi nam bilo ugodno u vlastitoj koži. A tko još voli rad, tj. puuuunoooo rada? Kako voljeti nešto za što se moramo tako jako namučiti i do čega moramo doći kroz odricanje i krvarenje na svim razinama? Meni je skroz prirodno da se relativno brzo odustane od "rada na sebi" ili ako se i ne odustane da rijetko daje rezultate, ako ga gledamo iz perpektive "teškog rada" za ostvarivanje cilja koji bi trebao biti prirodan. Potpuno je neprirodno nešto potpuno prirodno kao ugodan život u vlastitoj koži zvati teško ostvarivim ciljem i rezultatom teškog rada na sebi. Iz tog razloga rad na sebi zovem Put prema sebi. Nazvala sam ga tako jer uživam u putovanjima i čim se spomene riječ putovanje osjetim radost i veliku želju da čim prije krenem i upoznam krajeve, ljude i situacije koje dosada nisam imala prilike upoznati. Otkako na "rad na sebi" gledam kao na "put prema sebi", uživam u tom procesu, a posebno uživam kad kroz taj proces vodim druge "putnike".

U svojoj dugogodišnjoj terapeutskoj praksi, koristila sam mnoge pristupe, teorije i metode. Nisam žalila novaca koje sam ulagala u svoje znanje i vještine, jer mi je cilj bio pronaći najjednostavniji mogući način da se čovjek počne ugodno osjećati u svojoj koži. Pritom sam pomagala ljudima, nekima više, nekima manje, ali nikad nisam bila do kraja zadovoljna, jer sam osjećala da nedostaje ono nešto što zaokružuje čitav proces i daje ljudima konačni osjećaj vlastite moći i unutarnjeg mira. Kaže se da tko traži, taj i nađe, pa sam i ja konačno našla to nešto za čime sam dugo tragala.

Put koji danas živim i putujem/radim zove se spiritualna psihoterapija, a ja ga od milja zovem terapija za dušu. Spiritualna psihoterapija polazi od toga da svi imamo dušu, da je duša bezuvjetna ljubav i da je ona suštinski dio nas. Mi smo svi duše koje imaju meso, kosti i organe. Duša nas je kreirala da bismo kao njezina kreacija prolazili određena životna iskustva kroz koja ćemo u svijesti evoluirati u ljubavi prema sebi i svima drugima. Duša kreira svaki trenutak našeg života i od trenutka našeg začeća nas vodi, bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne. Kako je duša čista esencija ljubavi, a ljubav je jedina energija od koje je sazdan univerzum, tako smo i mi ta ogromna i nepresušna energija ljubavi, međutim, srazmjerno razini naše svijesti smo toga svjesni ili ne. Što je svijest čovjeka viša, to je on svjesniji svoje duše. I obrnuto. Što je čovjek svjesniji svoje duše, to svjesnije živi život i dopušta duši da kreira slobodno, bez straha, krivnje, otpora i srama, kroz njegovo tijelo i njegov um. Kako je duša čista ljubav, ona uvijek kreira iz ljubavi i u smjeru da svojom kreacijom proširi ljubav u našim i srcima drugih ljudi. Ona kreira iz ljubavi i za ljubav. Pritom često kreira nešto što očima naše svijesti izgleda kao "neljubav", jer naša svijest vjeruje samo u ono što vidi, a to je uvijek iz postojećeg kapaciteta kojim je ograničena, a ne iz bezgraničnog kapaciteta koji posjeduje duša. Duša je najviša razina naše svijesti, čista ljubav i kao takva uvijek kreira "najljubavnije", ma kako god to nama izgledalo, a često nam izgleda vrlo okrutno i bez tračka ljubavi.

Npr. duša nam kreira da dobijemo otkaz ili da nas napusti voljeni partner i kad to gledamo očima svijesti koja je ograničena na postojeći kapacitet straha, zamjeranja, krivnje, osude, moraliziranja, srama,... prvo što pomislimo je da je duša agresor i da joj je jedina želja da nas muči i naslađuje se našom mukom. Teško ili nikako možemo gledati na gubitak posla za koji mislimo da nam donosi sigurnost kao krajnji oblik ljubavi i najbolje moguće rješenje za naše podizanje svijesti. Vapimo za sigurnošću, a iz naše ograničene svijesti, sigurnost nam donosi novac, posao, partner ili neke druge osobe ili stvari izvan nas. Zato što se držimo za vrlo klimavu sigurnost koja nam može biti oduzeta u svakom trenutku, duša nas toliko voli da nam kreira gubitak tog lažnog i klimavog oblika sigurnosti kako bismo se probudili iz duboke nesvijesti i shvatili da je jedina kreacija koja nas dubinski čini sigurnima i mirnima, kreacija iz duše, a da je duša suštinski dio nas i jedino što trebamo učiniti je dati joj povjerenje i dopustiti da djeluje preko nas.

Kako čuti dušu i prepustiti joj se sa potpunim povjerenjem? E, to je ono što ja učim ljude i to zovem spiritualnom psihoterapijom. Prije svega, duša komunicira sa nama putem našeg tijela i naših osjećaja, pa je osnovni rad upravo na tome da se povežemo sa tijelom i sa osjećajima i da ih prvo naučimo osluškivati, kako bismo im kroz neko vrijeme i naučili vjerovati u tolikoj mjeri da ih počnemo slijediti.

Proces kroz koji vodim ljude je predivan i svakodnevno svjedočim "Feniksima" koji žive živote u povjerenju u svoju dušu i osjećaju komociju vlastite kože. O tom putu pišem i u svojoj knjizi "Put prema sebi", priručniku pisanom iz duše za povezivanje sa svojom suštinom. Svi koje žele nabaviti knjigu mogu to učiniti putem emaila putpremasebi@gmail.com ili je kupiti u knjižarama Planetopija i Harša. Nudim je potpuno sigurna u njezinu vrijednost jer nije pisana iz mog uma, nego iz moje duše, koja je povezana sa svim vašim dušama, jer sve su duše jedno.

Na ovaj današnji tekst me inspiraralo pismo jedne divne osobe koja je započela proces povezivanja sa svojom dušom uz moju pomoć i koja je nakon nekoliko dana od osobe zatvorene u tamnici vlastitog straha i krivnje, napisala predivne riječi kroz sve veće povjerenje u svoju dušu: "Jasno mi je da sve kreira moja duša i da nema greške. Jasno mi je da kad me nešto žulja i boli što drugi kažu, da su to moje boljke i nesigurnosti koje trebam prigrliti i voljeti jer su mi servirane da ih osvijestim. To je blagoslov. Jasno mi je da i kad mislim da nisam trebala reći nešto nekome da je i to iz duše jer služi njima za njih, a meni za mene. Kao ogledalo gdje ogledamo sebe u dubini. Samo prepuštanje i povjerenje u dušu nas vodi tamo gdje trebamo biti, a ne tamo gdje je um zamislio da budemo. Ne trebamo znati gdje trebamo biti, već samo teći s punim povjerenjem i znati da nema greške. Konačno mogu jesti, spavati, raditi i iako ima još tu posla ne gledam ga sa strahom šta će sad izaći i zaboliti, već se radujem i idem i kroz ovo i ovo i ono."

Svi koji žele čuti više o duši, imaju prilike pogledati velik broj videa na tu temu na mom youtube kanalu Bojana Svalina, a ovdje sa vama dijelim svoj posljednji video.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.