Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Život od 0 do 100

Sve što je potrebno da bismo živjeli svjesno vođeni dušom, tj. živjeli 100% vlastitog kapaciteta, je slijediti svoje osjećaje.
Objava 23. kolovoza 2017. 0 komentara 1525 prikaza
život je more
život je more
pixabay.com

Malo bih pisala o tzv. tečenju. Kad kažem "tečenje" mislim na slijeđenje vlastitih osjećaja u svakom trenutku sa potpunim povjerenjem. Nemojte misliti da je to lagano i nemojte se okrivljavati ako to ne činite jer vam je teško. Potrebno je jaaaaaaakooooo osvijestiti i osloboditi krivnju da bismo mogli teći u svakom trenutku, odnosno u svakom trenutku slobodno i sa punim povjerenjem slijediti svaki svoj osjećaj. Zašto bismo uopće slijedili osjećaje u svakom trenutku? Zato što tada slijedimo svoju dušu, koja sa nama komunicira uglavnom putem osjećaja. Kad dopuštamo duši da nas vodi, živimo svoj puni potencijal, 100% sebe. Kad živimo 100% sebe, onda je naš život prepun sinkroniciteta i otpora gotovo da nema. Zamislite samo na trenutak kako bi bilo živjeti bez straha, krivnje, otpora, blokada, grča, .... u slobodi i ljubavi, samo teći poput rijeke prepune života. Ako vam kažu da to nije moguće,.... lažu! Moguće je, ali ne preko noći, nego je potrebno vrijeme. U tom vremenu sve što trebate činiti je slijediti svoje osjećaje.

Ako se ikad usudite povjerovati mi i odlučite se živjeti vođeni osjećajima, morate znati da na početku "tečenja" nas osjećaji vode u osvještavanje straha i krivnje koji, poput brane, od žive rijeke čine ustajalo jezero. Nije to ugodna faza, jer tada po prvi put uviđamo količinu straha i krivnje kojima smo dotad bili okovani. Tada se često poželi prekinuti sa slijeđenjem osjećaja, jer jako je bolno osvijestiti teret vlastite i nametnute krivnje. Potičem vas da nastavite, jer tek kad nešto osvijestimo, možemo to i razriješiti. Duša se pobrine za razriješenje, ne moramo mi o tome brinuti, niti razmišljati kako ćemo nešto razriješiti. Dovoljno je osvijestiti i ne odustati, nego i dalje teći u skladu sa osjećajima, dok život čini ostalo. Nakon svakog razriješavanja, sve smo protočniji i slobodniji. To znači da sve više živimo svoj potencijal, da sve češće doživljavamo sinkronicitete i da život postaje sve lakši i ljepši. Poput valova, kad slijedimo vlastite osjećaje, život nas zapljuskuje situacijama kroz koje sve brže i više osviještavamo krivnju i strah koji nas blokiraju. Osjećaji poput valova donose i odnose krivnju i strah, a mi postajemo sve više svjesni da smo more, a ne val. Prestajemo se identificirati sa valom kao malenim dijelom mora i svakim danom sve više živimo prirodu mora, svoju cjelinu. To se zove tečenje, odnosno bivanje.

Put prema sebi je put tečenja, koji vodi bivanju. Na početku svog svjesnog puta prema sebi bila sam ustajalo jezero. Iz dana u dan sam micala svoje brane krivnje i straha i postajala brza rijeka. Danas imam svjesnost oceana. Bivam kroz tečenje. Točnije, u svakom trenutku slijedim svoje osjećaje i živim u skladu sa njima. Još uvijek se ponekad zaboravim i pomislim da sam maleni valić. To mi se događa kad se identificiram sa krivnjom i strahom. Međutim, snaga svjesnosti oceana u meni, učvršćena dugogodišnjim neprestanim svjesnim putovanjem prema sebi, brzo me podsjeti da sam ocean bivanja.

Da sve ne bi bilo previše apstraktno, dijelim sa vama dio mog današnjeg dana, da vidite što znači živjeti bez planiranja i slijediti svoj osjećaj iz trenutka u trenutak, sa potpunim povjerenjem u svoju dušu. Kad kažem bez planiranja, ne kažem da nemam cilj, nego da nemam razrađen put do cilja, niti sam uvjetovana njime. Znam da je svaki scenarij koji će se dogoditi najbolji za mene i sve koji me okružuju i sa punim povjerenjem samo slijedim osjećaje. Znam da ću uvijek biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, da ću uvijek učiniti upravo ono što je potrebno učiniti i da ću svojim životom pozitivno utjecati na ljude sa kojima dođem u bliskiji kontakt. Tako sam i danas otišla na jedan poslovni sastanak i potpuno nepoznatoj ženi počela pričati o tome kako sam ostala trudna u 45. godini iako su liječnici rekli da je to nemoguće. Uopće nije bilo situacija za pričanje o takvim stvarima, ali imala sam jak osjećaj to izreći i samo sam ga slijedila. Ženi, koja je dotad imala ozbiljno lice, počeo se razvlačiti osmijeh licem, a na kraju se zvonko smijala. Rekla mi je da sam njezin anđeo jer i ona ima 45 godina i silno želi dijete i sad čvrsto vjeruje da je to moguće. Naravno da je i sastanak nakon toga bio vrlo uspješan, jer su ga vodile dvije osobe koje su slobodno tekle. Nakon svega sat vremena našla sam se u jednoj državnoj ustanovi preko puta otresite službenice koja je odbila učiniti ono po što sam došla. Nisam se brinula, niti ljutila, iako mi je to bilo važno, jer sam znala da je sve što se događa najbolje za mene. U trenutku kad sam htjela napustiti prostoriju ženi je zazvonio telefon i razgovor je trajao vrlo kratko. Osjetila sam napetost u zraku i priupitala sam ju da li je sve u redu. Odgovorila mi je da je upravo završila operacija njezine majke i da je majka preživjela. Upitala sam je od čega joj boluje majka i rekla je da je u pitanju karcinom. Ispričala sam joj priču o svom karcinomu i umjesto jedne natmurene žene ispred mene je sjedila nadom i ganućem ispunjena žena. Zahvalila mi se i učinila je bez riječi ono što je svega nekoliko minuta prije toga odbila učiniti. Na putu prema kući, naletjela sam na osobu koju nisam vidjela jako dugo vremena, a proteklog mi je dana proletjela nakratko mislima. Njoj sam bila potrebna kako bih joj pomogla osvijestiti kako da riješi svoju poslovnu situaciju u svega nekoliko spontanih rečenica u kratkom razgovoru na ulici. Uživajući u solo kavi u jednom od meni dosad najljepših i najugodnijih kafića na koji sam "slučajno" naletjela na povratku kući, ušla sam u razgovor sa osobom koja je sjedila do mog stola i od nje saznala nešto što mi je od neprocjenjive važnosti, a nisam znala kako doći do tih informacija.

Da ne duljim previše, jer bilo je toga do kraja dana još pregršt, vidite već i sami što znači slijediti svoje osjećaje. To znači sve obavljati sa lakoćom, baš onako kako treba i kad treba i pritom biti drugima podrška baš onako kako treba i kad treba. Za to ne treba niti plan, niti obrazovanje, niti novac, niti izgled, .... Sve što je potrebno da bismo živjeli svjesno vođeni dušom, tj. živjeli 100% vlastitog kapaciteta, je slijediti svoje osjećaje. Razlika između onih koji se osjećaju kao da su na nuli i onih koji se osjećaju kao da su na 100 je u mjeri u kojoj žive život prateći svoje osjećaje. Možemo biti najpametniji na svijetu i ne pratiti svoje osjećaje i osjećat ćemo se kao da smo na nuli. Možemo biti najbogatiji na svijetu i ne pratiti svoje osjećaje i opet ćemo se osjećati kao da smo na nuli. I obrnuto. Stoga, nemojte se zamarati time što imate ili nemate, nego samo tecite u skladu sa vlastitim osjećajem i garantiram vam da ćete ubrzo biti sve što ste ikada željeli biti, a niste se o tome usudili niti sanjati. Garantiram vlastitim primjerom! I ne samo svojim, nego i primjerom onih koji žive poput mene u skladu sa svojim osjećajima, a takvih je svakim danom sve više, barem u mom životu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.