Blogosfera BooGata Žena

Hod za Život u Slobodi

Objava 26. svibnja 2016. 1 komentara 550 prikaza
sretno dijete
sretno dijete
izvor: Stencil

Ovaj vikend opet imam svadbu u južnim krajevima. Lijepa je moja djedovina i ljudi koji je nose u kostima. Kamena je, vrlo strastvena i svojeglava, a ponajviše je vjerna.

Na svadbi će biti 470 i nešto sitno ljudi. Nije to velik broj, sve ispod 600 ne računa se kao velika svadba. Da se razumijemo nisu mi svi rođaci, ali nije na odmet biti na oprezu. No, dobro lako ćemo sa silinom rođaka, više me brinu starije gospođe ili po naški rečeno babe, koje će poslije komentirati svadbu. Naravno, tema je: što je bilo manje ili nikako dobro u svadbi.

Brine me što će te iste babe i nadalje komentirati kako se neka mala usudila rodit' dite van braka i kako će to dite loše živit. Poslije povorke "Hod za Život" brinem još više.

Čitajući većinu novinarskih članaka i nekih stavova iznesenih oko povorke nisam dobro niti shvatila srž povorke. Nije mi i dalje jasno da li je smisao bio pomoći nerođenoj djeci ( na način kako netko misli da im treba pomoći) ili uvjeriti majke koje razmišljaju prekinuti trudnoću da je to loša odluka, ali u jedno sam sigurna, da koliko god se pozivamo na svetost začeća još uvijek nitko nema dokaze te svetosti. Ruku na srce, to su samo naklapanja kada život počinje, isto kao i naklapanja kada završava.

Smatram da je ono što mi zovemo rođenje zapravo smrt jer dijete je živjelo u utrobi majke, i porod je zapravo smrt. Tako će to biće biti mrtvo na kugli zemaljskoj sve do ponovnog rođenja koje se događa kada duša odlazi negdje gore, a mi smo to rođenje nazvali smrt. Voljela bih da me netko u to razuvjeri i to samo sa znanjem što je smrt, a što život, a ne mišljenjem. Svi imaju pravo na mišljenje, vi i ja i volonteri povorke "Hod za život". Svi imamo pravo na svoju perspektivu gledanja na stvari, ali nemamo pravo svoju perspektivu nametati drugima. Moramo shvatiti da je ponekad naša perspektiva samo naša i kao takva je dobra.

Koja je razlika između mene i volontera povorke „ Hod za život“? Razlika je u tome što ja ne tražim da se u ustavu ili negdje drugdje promjeni izraz iz rođenog na umrlo, ne pojašnjavam prijateljicama da je sasvim uredu da im čestitam na novo umrlom djetetu, jer ja znam što je pravo, a što krivo, niti se petljam u njihova prava hoće li se one ostvariti kao majke. Ako ćemo o tome tko je u pravu, postoje  dokazi da sam sa gore navedenom dinamikom života u pravu. Svatko te dokaze može pronaći proučavajući određene grane duhovnosti. Jednako su relevantni kao i dokazi da se dijete rodilo. Veliko je pitanje tko je u ovoj temi siguran u to što govori? Tko je od nas Stvoritelj života pa zna kada život počinje, kada završava? Nitko.

To što se neki ljudi promišljanjem nisu pomakli od duhovnosti koja im je dana dolaskom na ovaj svijet, ne znaći da su neznalice. Oni su majstori svog zanata i neka se drže svog zanata. Kako što se i ja trebam držati samo svog zanata. 

Imajući roditelje južnjake, nauživala sam se sočnih obiteljskih tajni. Znam da su sve obiteljske tajne duboko čuvane u kostima, međutim ove južnjačke dodatno su obojane tvrdim nepobjedivim uvjerenjima, koja jasno određuju što je pravo, a što krivo. Tako, dobro znam kako izgleda kada žena-djevojka odluči zadržati trudnoću i roditi dijete, naravno van braka. Ta žena je neprihvaćena u zajednici, jednako kao što će i dijete biti obilježeno osjećajem neprihvaćanja, potom odrastati pod utiscima okoline da s njime nešto nije uredu. Osim što nisu majka i dijete prihvaćeni u uskom krugu obitelji, isto tako će majka teško naći posao i osigurati djetetu prikladnu skrb. Kada ga i nađe, bit će drugo plasirana, od nje će se tražiti puno više. To je naša istina… o kojoj nije bilo riječi zadnjih dana, a bilo je o svemu drugome.  

Logično bi bilo da je prvo organizirana povorka „ Hod za život svakog djeteta u slobodi“  u kojoj se osvještava društvo da su sva djeca jednako vrijedna svojim dolaskom na ovaj svijet i da nitko nema pravo koristiti poznato ukorijenjene riječi u jezik, kojima se obilježavaju djeca rođena izvan bračne zajednice. 

Potrebno se osvijestiti da su sve majke jednako vrijedne kada se odluče donijeti život, u kakvom god obliku zajednice se nalazile. Osvijestiti da društvo garantira tom djetetu i toj majci slobodu od loših jezika onih baba koje će promrmljati kad-tad kakva je njihova sudbina i pošteno se potruditi dodatnu otežati tu istu sudbinu.

Kada se osigura život u istinskoj slobodi, tek tada se može educirati majke što i kako je dobro i sveto učiniti. Ovako je naopako jer će strah biti taj koji će odlučivati o rođenju djeteta, a dobro znamo da tamo gdje strah vlada, sreće nema.

Pošto imam posao koji obožavam i unutar kojega osnažujem žene koje žele vratiti orijentir u životu, i komuniciram s puno žena, vjerujte da nisam nikad čula kako je neka žena s veseljem odbacila trudnoću i kako je to napravila jer joj se tako htjelo, ne nikako. Razlozi takvog poteza duboki su i teški. Gotovo uvijek se tiču okoline u financijskom ili u psihološkom smislu. 

Tako da, lako ćemo mi za djecu, žene će u pravilu rado roditi djecu, ali neće ići prije, nego li osiguramo svakom djetetu dostojanstven život kao i majkama koje se odluče donijeti svaki život. Ovako mi se čini da su sve samo političke manipulacije i nemaju puno veze s pomicanjem ljudske svijesti u vrijednostima.  

   
  • wannabenovinari:

    Sami odlučujemo o svojoj slobodi. Jednostavno odlučimo biti slobodni, ali ispada kao da to ne možemo jer će nam vlastite misli reći da pričamo gluposti i za svoju tvrdnju pronaći dokaze posvuda oko nas, u našem životu, a one nas ... prikaži još! poznaju jer su nas kao osobnost i stvorile. Misli će nam reći kakav je naš život i tko smo mi. Ne samo jednom, govore nam to stalno, podsjećaju nas na to kako "stvari stoje". Kažu nam da su babe važne, da mogu biti opasne i da trebamo biti na oprezu jer nije svejedno kako nas tko gleda i što misli o nama. Istina je tome upravo suprotna - babe su šum u eteru, utjecaj društva na naše kretanje kroz život su samo prepreke na putu, ništa strašno. Ne treba željeti život bez smetnji i prepreka jer to ne postoji. Takvom željom vlastite misli (i tuđe, što je u široj perspektivi jedno te isto) nas imaju u šaci, no ako kažemo - ok, to je tako, ali nećete me ucjenjivati okolnostima, onda možda otkrijemo da smo već slobodni, sada. Slobodni od baba, društva i sebe koji nismo mi.