Blogosfera Dnevnik pustolova

Crna Gora – svijet skriven u planinama

Objava 26. svibnja 2014. 0 komentara 752 prikaza
Foto: Boris Veličan
Foto: Boris Veličan
Grandiozni most na Tari na najvišem je dijelu visok 150 metara

Malo tko živi tako visoko kao Crnogorci. Kod njih se čovjek osjeća kao Armstrong na Mjesecu

Nakon što smo obišli sve bivše republike došli smo do zaključka da je Hrvatska za sve njih Švicarska. Pa čak i za Sloveniju koja samo tone

Površina: 13.812 km²
Populacija: 620.145 (Crnogorci 44,98 %,  Srbi 28,73 %, Bošnjaci 8,65%,  Albanci 4,91% )
Jezik: crnogorski
Pismo: latinica i ćirilica
Vjera: pravoslavna, muslimanska, rimokatolička

Drug, je ’l ti provjeravaš podatke koje upisuješ u notes?“, pita me Mihovil dok izlazimo iz hladnog mora na obalama albanske Nice, koju Šiptari zovu Durrës (Drač).
„Kak’ to misliš?“

„Pa, kad ti kažu koliko ljudi živi, recimo, u Prizrenu, je ’l provjeriš to na Googleu?“

„Ne, cijela ideja je upravo da iznosimo njihovo mišljenje, da nam oni kažu što misle koliko ih ima, da oni kažu kako se živi, a ne službena statistika. To mogu i od doma… Kvragu, zaboravio sam suhe gaće!“, kažem dok se oko nas okupila sad već gomila znatiželjnika koja nas promatra kao nekoć klinci žirafe na Brijunima. Za žirafe se zna da ih je Tito doveo iz Afrike, ali, tko je doveo ovu dvojicu koja se kupaju u ledenom moru, to je Šiptarima bila i ostala enigma.

Iz Drača smo krenuli za Skadarsko jezero, za koje mi je majka rekla da trebam probati jednu vrstu ribe koja se zove…

„Mihovile, kako izgledaju žene koje su rahitične i pogrbljeno se drže?“

„Žene s malim izgledom?“, odgovara pitanjem. Što sam drugo i mogao očekivati od makaranskog galebara. Pokušavao sam se sjetiti… ah, da, pukljave. Ribe se zovu ukljeve. Asocijativno pamćenje ponekad me dovede u nezgodan položaj, ali uvijek je efikasno.

„Na Skadarskom jezeru moramo probati ukljeve! O toj sam ribi čuo puno dobra i šteta je ne isprobati je“, kažem dok prilazimo Skadru.

„Slažem se, ribe uvijek treba isprobati!“, odgovori moj galebar.

Ipak, nekako smo se razočarali u Skadru kao gradu jer nikako nismo mogli naći put do pristojne plaže s restoranima. Zato smo nastavili prema Crnoj Gori, posljednjoj zemlji na našem putu. Čim smo prešli granični prijelaz Hani i Hotit, udario sam na gas prema Podgorici. Mihovil se nadao da ćemo obilaziti obalne gradove, ali je moja ideja bila drukčija. Lijepa je ta razvijena crnogorska obala, ali me više zanimala unutrašnjost te zemlje. Predložio sam da krenemo prema Durmitoru, gorštačkoj zemlji gdje žive ljudi iz mojih viceva. Mihovil, koji nikada nije bio tamo, složio se s planom puta. Volim kad se moji suputnici, bez obzira na to što nemaju izbora, slože sa mnom.

Nakon Podgorice, skrenuli smo prema sjeveru, glavnoj ruti za Beograd i zaustavili se u Kolašinu, planinskom mjestu poznatom po turizmu. Umorni, nakon svega, zaspali smo u autu. Nije imalo smisla plaćati apartman 40 eura za noć kad je mjesečni najam omanjeg stana ovdje 100 eura!

Grandiozni most na Tari na najvišem je dijelu visok 150 metara

Ujutro smo otišli do café bara „Zvezda“ pa uz kavu razgovarali s Bojanom Rabrenovićem (28), konobarom koji nam je pričao kako, u zadnje vrijeme, sve više turista, kao i sportskih timova na pripremama za prvenstva, dolazi ljeti. Ima turista i zimi, ali, kad je zima mršava kao ova, Kolašin je gotovo prazan. Bojan nam je pričao kako mladi iz Kolašina žele i odlaze u Podgoricu, grad većih mogućnosti i prilika, baš kao što su nekad „bježali“ u Beograd. Plaća u prosjeku iznosi 300 eura, a najam dvosobnog stana od oko 50 kvadrata, kao što sam već napomenuo, 100 eura. Njegovo je mišljenje da je najljepši dio Crne Gore Bokokotarski zaljev, a da je Budva kičeraj prilagođen bogatim Rusima. Bio sam prije nekoliko godina u Perastu, predivnom gradiću tog zaljeva, spavao sam u superluksuznom hotelu „Splendid“ u Budvi i, vjerujte mi, momak je bio u pravu. Nakon što se požalio da u Kolašinu nedostaje sadržaja misleći pritom na samo jedan diskoklub, poželjeli smo mu da se njegov Kolašin sadržajno razvije i da on, po mogućnosti, taj razvoj prati iz Podgorice!

Od Kolašina nema puno do grandioznog mosta na rijeci Tari. Ima nekoliko mostova na Tari, ali samo jedan je grandiozan – onaj kod Đurđevića Tare. Svaki će putnik prepoznati most građen od 1938. do 1940. koji spaja dva sela, Budečevicu i Trešnjicu. Dugačak je 365 metara i, na najvišem dijelu, visok 150 metara. Kako se s terase buffeta „Tara“ na drugoj strani mosta pruža lijep pogled, stali smo popiti kavu i… ostali tri dana. Krivac za to je Veselin Šljivančanin. Naime, vidjevši kako prisluškujem razgovore za susjednim stolom, obratio mi se jedan od njih:

„Momci, odakle ste?“

„Iz Hrvatske… nego, čuo sam da spominjete Veselina Šljivančanina. Kakve on ima veze s nečim tako lijepim… kao što je rijeka Tara?“, pitam. Bio sam na skliskom terenu, bez kopački i ideje o tome igram li prijateljsku utakmicu ili ne. Ipak, nisam se dao smesti. Gledao sam prema susjednom stolu zamišljen i ozbiljan kao Bandić kada odlučuje o cijenama javnog parkinga. Od stola je ustao jedan kršan momak i odveo me na terasu:

„Vidiš li onu bijelu kućicu na drugoj strani kanjona? Onu skroz gore u vukojebini?“

„Vidim!“, odgovaram.

„E, to ti je rodna kuća Veselina Šljivančanina“, reče mi momak i uvede me natrag u bife pa nastavi: „A onaj tamo s bradom ti je njegov nećak!“

Mihovil je s kave prešao tući po ljutima, a ja sam u jednom trenutku doživio takav kopernikanski obrat kojemu se ni u snu nisam nadao. Naime, ne samo da je utakmica bila prijateljska nego su i protivnici postali toliko duhoviti da se nisam mogao prestati smijati. Moram vam ispričati što sam čuo od nećaka, a što su svi potvrdili. Veselin ima ženu koja se zove Pelagija ili Pela, kako je ovdje zovu. E, ta Pela je tako nagazila nesretnog Veselina da je jadnik i u dućan išao u papučama! Ona je bila muško u njihovoj kući, a on, jadna li mu majka, manji od makova zrna. Zato ovdje tvrde da je krenuo u rat s idejom da se ne vrati više doma. Uostalom, u ratu je dobio čizmice, a doma je stalno morao nositi papuče. Čak kažu da mu je bolje u Haagu nego kod Pelagije doma. Nadaleko se čuo smijeh iz bifea nakon te priče. Kršan momak se zove Slavko, a preziva, kao i većina ovdje, Kljajević. Osim njega, društvo nam je pravio i Veselin (naravno, Kljajević) i konobar Ilija. Slavko nas je pozvao da prespavamo kod njega. Kako ima bungalove i organizira rafting na Tari, prostora nije nedostajalo. A grah i buncek koji je napravio Dragoljub Kljajević bio je točka na „i“ te večeri.

Hrvati gradili žičaru

Slavko se zbilja potrudio da nam pokaže kako se ovdje živi. Njega je poslovno obilježila predivna Tara. No, ima ljudi koji žive još višlje u planinama. Slavko i Veselin Kljajević posjeli su Mihovila i mene u Land Rover i odlučili nas odvesti do svog prijatelja Belog koji živi bliže Bogu nego ljudima. Vozili smo se prekrasnim šumama i livadama, netaknutim biserima Crne Gore i uživali, čak i kad su momci na prednjem sjedalu udrili pjevati. Kad smo nakon dulje vožnje izbili na jednu visoravan, osjećao sam se kao Armstrong na Mjesecu.

U Crnoj Gori nema smisla unajmiti apartman jer noć košta 40 eura. A stan možete dobiti za samo 100 eura mjesečno

Preko livade smo došli do kuće u kojoj živi Beli. Ime mu je Began. Njegova draga žena Marijana, rodom iz našeg Pakraca, rodila mu je dva mala anđela, stariju Zilku i mlađu Hanu, koja je umalo dobila ime Snješka. Točno prije dvije godine, 16. veljače, mala Hana je došla na svijet u kući koju je zameo dva metra visok snijeg. Pričao nam je to Beganov brat Senad, zaljubljenik u konje. Vojska je helikopterima spašavala malu Hanu jer je to bio jedini način da se dođe do civilizacije iz sela Bitine ispod Ravne Gore, mjesta koje je i dandanas na Google mapi označeno kao unknown (nepoznato). Bilo je nešto idilično vezano uz tu obitelj Kriještorac, i danas, kad zažmirim, vidim ih kako stoje na trijemu i mašu nam, sretni i zadovoljni. Bit će da je to zbog blizine Boga u ovim krajevima.

„Slavko, Began i Senad su muslimani, zar ne?“

„Da, Borise, muslimani su se prvi ovdje naselili… tek poslije mi.“

Kad smo se spustili natrag do kampa, usput obišavši Dragoljuba, koji je pekao rakiju, pitao sam Slavka za žice koje povezuju kanjon s jedne na drugu stranu.

„E, to ti je ZIP LINE! Sjedneš i voziš se preko kanjona. Ovaj je najveći u Europi, a napravili su ga vaši, Hrvati. ‘Oćete probati?“

„Naravno!“

Tako smo se prvi put spuštali u alpinističkoj košari preko kanjona. Visina je stravična. Prvo smo pustili Ruskinju Svetlanu. Ne zato da vidimo je ’l to sigurno, već zato što smo gentlemani. Uvjerivši se da je Ruskinja preživjela, i mi smo krenuli…

Misija – kupanje u jezeru

Bilo je lijepo kod Slavka, ali došlo je vrijeme da idemo dalje. Krenuli smo prema Žabljaku, do predivnog Crnog jezera podno Medvjeđe glave. Ako nikad niste bili na Durmitoru, onda niste vidjeli Crnu Goru. Prema predanju, ime Žabljak potječe od žaba koje žive na lokalitetu Otoke i koje svake godine svojim kreketanjem najavljuju proljeće. Proljeće u Žabljaku, koji je s gotovo 1500 m/nh najviši naseljeni grad u jugoistočnoj Europi, stiže u svibnju. Do tada je sve pod snijegom i ledom. Ove godine, prvi put, Crno jezero nije bilo u veljači pod ledom. Iako nas čuvar nije pustio da se odvezemo do 800 metara udaljenog jezera, pa smo od rampe morali pješačiti po ledenom vjetru, nismo se dali. Naša je misija bila jasna – kupanje u jezeru! Temperatura vode bila je 3 Celzijeva stupnja. To je toliko hladno da su nam se svi prsti zaledili nakon samo tri minute kupanja. Krv se povukla u trbuh i štitila iznutrice, ekstremiteti su polako odumirali… Po ledenom vjetru smo se vratili do čuvara i pokazali mu slike s kupanja.

Mnoga su mjesta na Google mapi označena kao unknown (nepoznato)

„Momci, pre vas neki su Rusi držali rekord u najranijem kupanju na Crnom jezeru. Izvinite što vas nisam pustio. Nisam vam vjerovao…“, reče debeli u uniformi.

„Kad su se ti Rusi kupali?“

„U maju mesecu… Vi, vi niste normalni. Dajte da zabeležim vaša imena.“

Nakon kupanja otišli smo prema Nikšiću na janjetinu. Prvotno smo mislili posjetiti manastir Ostrog na putu prema Podgorici, ali nas je prazan želudac uputio u drugom smjeru. Uz janjetinu i skorup, podvukao sam crtu ovog putovanja po zemljama bivše Jugoslavije.

„Znaš kaj, Mihovile, mi smo Švicarska! Vidi, Slovenci imaju sindrom onoga Dao Bog da imao pa nemao, tonu iz dana u dan, jadno je. Bosanci ne znaju tko pije, a tko plaća na brodu za koji se ne zna kamo plovi, Srbi izvan Novog Sada i Beograda žive jako loše, Kosovari se bore da ih se ozbiljno shvati dok igraju prvu službenu nogometnu utakmicu protiv Haitija, Makedonci su dobro, ali im kronično nedostaje novaca, Crnogorci… Vidio si ovih dana, sjever i jug zemlje nemaju veze jedan s drugim. Mi smo Švicarska, vjeruj mi!“

„Blago nama!“, reče Mihovil pa kao bogati Hrvat naruči još kilogram janjetine!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.