Blogosfera Dnevnik pustolova

Čudna je ta Bosna: naručiš limunadu, a donesu ti mesnu platu i pivo

Uvjerio sam se u nevjerojatnu ljepotu rijeke Une, čiji se mirisi osjete svuda oko nje
Objava 01. kolovoza 2018. 0 komentara 4240 prikaza
Boris Veličan
Boris Veličan
BIH

Sarah je Australka koja po Dalmaciji goni magarce. Tako joj se zove i vrlo posjećen gastro-turistički blog zbog kojeg je imala čast sjediti sa mnom te večeri za stolom. Za tim stolom, koji je bio postavljen u srcu Bihaća, okupila se još nekolicina blogera, sve u želji da se ispriča priča o nevjerojatnoj ljepoti rijeke Une čiji se miris, ako putnik malo pažljivije udahne, osjeti u svakom kutku grada.

Na stolu su bili uštipci od heljde, pastrma (sušena govedina nalik na pršut), nešto salate..., a onda je stiglo i Sarino pitanje što je to kajmak. Zavladala je tišina u kojoj smo se mi ostali pogledavali u nadi da će se iz tih pogleda roditi definicija kajmaka, i to na engleskom jeziku. Trenutak prije negoli se razočarana Sarah zamalo spakirala i otišla nazad u Privlaku, gdje živi posljednjih pet godina, odgovorio sam i spasio stvar.

– Kajmak je ono bijelo što dobiješ kad naručiš ćevape, a ne grize za oči! – rekoh.

Vikend-avantura u Bihaću i okolici počela je dan ranije, dobra tri i pol sata prije negoli će noć istjerati svjetlo tog zanimljivog petka. Na put sam krenuo s Vedranom Boškovićem i Mihaelom Vargašević te starim znancem Ribafishem, kojemu je pravo ime nekako na D. Autocestom do Karlovca pa starom cestom prema Plitvicama, a potom u Ličko Petrovo Selo i evo nas na granici, gdje se, ovisno o danu i dobu dana, čeka na prelazak od petnaest minuta do sat vremena.

Nije velika gužva jer migranti uglavnom idu pješice kroz šumu. Te večeri su nas dočekali naši domaćini Denis Huskić i Aldin Husak te nas odveli do café-slastičarnice RB Juzunović. Tu su nas pak čekala dvojica Harisa. Jedan, prezimenom Juzunović, vlasnik slastičarnice, ponosno u rukama držeći povelju u kojoj stoji da ugostiteljski objekt službeno radi od 1915. godine, a drugi, prezimenom Hadžihajdarević, zamjenik direktora Nacionalnog parka Una. On je u rukama držao čep od boce koju je neki zaboravljivi turist ostavio u parku, a on brižno pokupio.

Osim odličnog sladoleda, kušali smo bozu, piće koje se spravlja od kukuruznog brašna, kvasca, šećera i vode.

Ispod kuće na drvetu na Japodskim otocima nalazi se najbolje mjesto za podnevni odmor nakon napornog dana... i noći


Desant na Bihać

Denis i Haris, s čepom u ruci, prezentirali su nam ideju onoga što bismo trebali vidjeti taj vikend. Zapamtio sam da počinjemo raftingom. Iako sam u posljednjih 19 godina obišao veći dio svijeta i premda sam 10 godina proveo na Kupi, nikad nisam bio na raftingu.

Ubrzo su nas odvezli u smještaj da se odmorimo za desant na Bihać i okolicu. Bili su mudri, svako od nas bio je smješten u drugom hotelu tako da su bile male šanse da doista ne odemo spavati. Ostavio sam osobnu na recepciji hotela “Rekić” (još je uvijek tamo, kvragu), pozdravio nekolicinu arapskih gostiju koji su na terasi uživali u čaju te otputovao u carstvo snova. Iduće jutro okupili su nas kako su nas i “razdužili” večer prije.

Sastanak je opet bio kod Harisa s poveljom. Taj tridesetjednogodišnji ugostitelj završio je za kuhara, specijalizirao slatko u Italiji, a samo nekoliko ispita dijelilo ga je od toga da završi ekonomiju. Brzopotezno mi je sipao cijene koje sam ga pitao pa vam ih prosljeđujem: veliko pivo 11 kn, ćevapčići (desetka) 25 kn, najam stana u gradu oko 1500 kn, prosječna plaća oko 3000 kn.

Svake godine odlazi u Italiju gdje uči novosti u proizvodnji sladoleda. Fin i tih momak, vozi dobar auto i mama ga sve češće tlači da si nađe ženu. Ako ste se prepoznale kao njegova žena, otiđite u Bihać i potražite njegovu slastičarnicu. Ako pak ne želite da vam život bude sladak, nazovite redakciju Večernjeg lista i zatražite moj broj telefona.

U tom je trenutku do mene došao Veljko Biuković koji nas je vozio malim autobusom na rafting. Već su me svi čekali u autobusu pa nisam naručio veliku kavu s mlijekom nego espresso. I u miru ga popio. Ne znam prema čemu je određena naša dionica za rafting, ali njome se voze i četverogodišnjaci. Bit će da je organizatore bilo strah za naše mobitele, koje, očarani prirodom, nismo ispuštali iz ruke.

Rafting: Blogeri, domaćini i jedan nabijeni putopisac (slijeva nadesno): Ribafish, Mihaela, Haris s poveljom, Magija, Vedran, Sarah i moja malenkost Boris


Konji sliče na konjske kobasice

Niz rijeku smo se spuštali od Srbljana do Grmuše, desetak kilometara kroz netaknutu prirodu, izuzevši jednog pivskog čepa koji je, dok je veslom otvarao pivo, odletio nesretnom Ribafishu ravno u rijeku. Iako tada nije bio s nama, Harisa Hadžihajdarevića je, kako nam pričaju, u tom trenutku steglo u prsima.



Za tih deset kilometara trebalo nam je otprilike dvostruko više nego četverogodišnjacima. Edin Memagić Magija, naš skiper, stao je na dva mjesta jer smo se htjeli kupati. Svi su imali neoprenska odijela osim Vedrana i mene. On jer sa svojih dva metra i nešto ne stane ni u jedno, a ja jer mi je svejedno i volim hladnu rijeku kojoj je temperatura ovih dana oko 14 stupnjeva.

Bilo nam je lijepo. Mislim da su se neki od nas igrali u pijesku na obali, ali ne bih htio spominjati imena s obzirom na to da se radilo o jedinoj strankinji među nama. Nakon što su dečki iz Una-Kiro rafting centra skupili svoje stvari, opet smo se utrpali u bus i krenuli pedesetak kilometara izvan Bihaća do ekoturizma Čardaklija kraj sela Vrtoče.

Subota, lijep dan, 700 metara nadmorske visine, na imanju konji, turisti, mesne plate samo prolaze s jednoga na drugi kraj, jedan gospodin na gitari prebire neki stari ritam... Gladni smo. Rafting nas je, iako je Edin sve odveslao umjesto nas, posve umorio.

Okrećem glavu... konji mi više ne sliče na konje, vidim konjske kobasice kako trče livadom, pijevca sanjam u domaćoj juhi, čak je i mačka doživjela moju fantaziju. U pravi tren stižu uštipci od heljde, pastrma, nešto salate i – Sarino pitanje. Dalje znate. Vlasnik Čardaklije Zoran Radošević ispričao nam je kako je pokrenuo posao i kako mu je za to trebala ljubav, hrabrost i ludost.

Mi smo hvalili njegovo ekoimanje, njegovu obitelj i ideju da produlji sezonu na cijelu godinu. Čardaklija je doista mjesto kamo treba doći s obitelji i jednostavno uživati.

Povratkom u Bihać, gradski vodič pričao nam je o gradu. Bilo je tu mnogih lijepih, povijesnih priča. Kako se nisam mogao odlučiti koja mi je najljepša, ostavljam vama da ih sami otkrijete. Sjeli smo na mineralnu i limunadu u hotel “Paviljon”, a dobili mesnu platu i pivo. Čudna je ta Bosna, kao da sluša srce, a ne riječi onoga koji naručuje.


Mesna plata: Gulaš, domaći sir, pastrma i salate servirane na lađici kojom smo od restorana “River Dock” plovili do slapova na Uni


Pite od zelja, sira i mesa – na kraju smo jeli očima kad više nije stalo... U želji da sve probamo, nekima od nas bilo je muka. Na primjer – meni!


No bila je subota, bili smo ponosni i odlučili smo se boriti. Iz Bihaća smo potom krenuli autobusom desetak kilometara do restorana “River Dock” (kojemu internet pass nije Riverdock, ma šta svi tvrdili). Posebnost tog mjesta jest da gost može večerati dok ga skiper lađicom vozi do slapova na prelijepoj Uni. Ideju da jelo poslužuje na vodi, vlasnik Aldin Lipovača dobio je na sajmu turizma u Beogradu, i to ni manje ni više nego od lađara s Neretve.

Sve više turista biciklima se vozi uz prelijepu Unu I mi smo ih htjeli unajmiti, ali su nam trbusi uvijek bili toliko puni da ih jednostavno nismo mogli voziti. Ako ljubav ide kroz želudac, u Bihaću smo bili puni ljubavi!


Kako se Marta utopila

Dok promatram mesne plate kako se ukrcavaju na našu lađu, oko mi zastaje na lijepoj Arapkinji na lađi do moje. Kako sam ja gledao nju, tako je mene mrko gledao njezin muž. Okrenuo sam se i gledao rijeku. Zamišljao sam kako ću jednog dana ploviti sa svojom dragom, nježno je ljubiti...

U tom trenutku Ribafish mi je dodao batak u ruke i uništio mi sve snove. Od tuge sam pojeo još nekoliko ćevapa i dvije-tri pastrve te zaključio da će mi plate doći glave ako uskoro ne pobjegnem. U nedjelju ujutro još uvijek sam bio sit.

U restoranu doručkujem kavu i nekoliko lijepih pogleda. Arapi su česti gosti u Bihaću. Čitaoče, ne miješaj Arape s migrantima. Arapi su narod koji isključivo živi na Arapskom poluotoku, a migranti dolaze iz Pakistana, Afganistana, Sirije... Arapi dolaze avionom, a ovi drugi pješice. Jedni odlaze, drugi prolaze. I jedni i drugi su lijepi.


Štrbački buk Najljepši i najveći slap na rijeci Uni svojom ljepotom ostavlja bez daha. Oni iskusniji za svoju dionicu raftinga uvijek biraju taj slap. Ostali mobitelima i fotoaparatima fotografiraju ovo čudčudo prirode kao da će im pobjeći iz sjećanja


Razmišljao sam o tome dok nam je Haris s čepom objašnjavao kako je bilo potrebno 70 godina da bi Plitvice postale Plitvice. Njegov otac mogao se kupati i pecati na jezerima, Haris se mogao samo kupati, a Harisov sin može jezera samo gledati. Isto se događa i s Unom, koja je nacionalnim parkom proglašena 2011. Pričao nam je o tome prvo u Kulen Vakufu, koji je ime dobio po bogatoj obitelji Kulenović.

Vakuf je zadužbina. Priču je nastavio u Martinu Brodu, koji je ime dobio po nesretnoj Marti. Ta izuzetno lijepa djevojka zaljubila se u mladića kudrave kose i garava lica koji je živio na drugoj strani rijeke. Martini roditelji nisu željeli ni čuti za tu vezu. Jedne je večeri Marta odlučila prijeći svome čovjeku, ali se okliznula na sedreni brod (plitki gaz) te pala u duboku vodu. Još je neko vrijeme površinom plutala plava kosa, potom je i ona nestala u rijeci. Njoj u čast nazvaše mjesto Martin Brod.

Zastao sam, i na trenutak u malenoj Tijani, koja me ponudila kruškama i jagodama, vidio Martu. U prolazu joj rekoh:

– Tijana, želim ti da jednog dana kudravo momče upoznaš s ove strane rijeke.

Tijana je bila premala da bi shvatila te je nastavila nuditi kruške i jagode tek tu i tamo me pogledavajući kao što gledaju one što iz kave čitaju sudbinu.


Djevojčica s voćem: Tijana Borković nosi nam jagode i kruške u blizini odmorišta i restorana Sunce, gdje se u nosnicama osjeća miris hladne Une. Raj na zemlji za svakog putnika namjernika ili gosta!


Sretni jer smo stigli do finala

Nakon kratkog odmora, oprezno smo, u strahu od mesnih plata, nastavili do Zlatana Džambegovića, predsjednika Flyfishing kluba na Uni. Odmah smo počeli mahati štapovima, umjetne mušice letjele su posvuda, ali najviše po okolnom granju. Opasnosti za lipljane, potočnice ili kalifornijske pastrve u takvom društvu nije bilo.


Zlatan Džambegović objašnjavao mi je da su pastrve u vodi, ne na drvetu, ali su moje umjetne mušice više voljele granje


Ako vam je mušičarenje omiljena vrsta ribolova, dnevnu ćete dozvolu platiti oko 150 kuna. Nešto kasnije, također uz rijeku kod kupališta Piskar, dočekale su nas žene iz Udruge žena Ljutočka dolina – Orašac. Gđa Zlata Vojić i gđa Ramzija Zurić, Bog im dušu nagradio, napravile su toliko domaćih raznovrsnih pita i kolača da ih i sada pokušavam prebrojiti, ali mi ne stane na prste obiju ruku.


Ramzija Zurić i Zlata Vojić iz Udruge žena Ljutočka dolina napravile su, bako moja nemoj se ljutiti, najbolje pite na svijetu. Tražio sam ih broj telefona da imam kad me put opet nanese u ove krajeve


Takvi siti otišli smo u finale gdje nas je ljepota Štrbačkog slapa, onako umorne od cjelodnevnih produžetaka, olako pobijedila. Bili smo sretni jer smo stigli do finala. Priče o ovom putovanju pričat ću još godinama.

A vi? Posjetite tu divnu rijeku. I čuvajte se mesnih plata!

Boris VeličanFoto: Boris Veličan 1 / 32

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.