Blogosfera Dnevnik pustolova

Malnar je našao Stakleni grad, a mi otkrili prelijepi Marrakech

Doći u Marrakech, a ne posjetiti legendarni trg i tržnicu Jamaa el-Fna isto je kao doći u Pariz i ne vidjeti željezni gelender nazvan po arhitektu Eiffelu. Tisuću boja vodilo je bitku s tisuću mirisa, tisuće trgovaca s tisuću turista, tisuću cvjetova s nama dvojicom moleći za milost dok smo ih gazili u parku tražeći lijepi kadar i hlad iz kojeg ćemo se čitavo prijepodne, nadali smo se, diviti gradu iz zjenice njezina oka.
Objava 24. svibnja 2017. 0 komentara 1 prikaza
marrakech7
marrakech7
Krotitelji zmija

Prelijepih grudi, ni prevelikih ni premalih, zagonetnog osmijeha, manekenskog hoda i damskih manira, ušetala je u prostorije mog života i pričala mi priče o magičnom gradu gdje nijedan prolaznik nije slučajan. Šeherezada mog života najljepša je bila pred jutro kada bih tonuo u san. Njezine riječi plesale su oko mene i tek tu i tamo, poput vatre, zapucketale na moje uho. Htio sam čuti priču do kraja, ali bih uvijek zaspao u njezinu krilu tako da nikad nisam saznao gdje su prestajale njezine riječi, a počinjali moji snovi. Ujutro bih se budio na kožnoj sofi i samo je miris parfema svjedočio da je moja Šeherezada od jave, a ne od sna. Od nje su danju ostale samo dogorjele riječi na poluugašenoj vatri koje su me dozivale iz pepela. Kada bi noć ponovo pala, a riječi gotovo posve izgorjele, na mojoj kožnoj sofi opet bi ležala lijepa Šeherezada i nastavljala priču o gradu u kojemu trgovci lete, ali ne i tepisi. U zjenici njezina oka, te tisuću i prve noći, svjetla magičnog grada zasjala su posljednji put. Od tada do danas tražio sam taj grad po čitavom svijetu.

Prepustio ženu rođaku

Željko Malnar pronašao je svoj Stakleni grad, ali je umro prije negoli je svijetu otkrio gdje se isti nalazi pa mnogi vjeruju da se i ne nalazi na ovome svijetu i da ga je posjetio tek nakon što se zauvijek preselio u edenske vrtove. Snježni vrhovi gorja Atlas na putu od Ouarzazatea na sjeverozapad svojom su ljepotom na trenutak odvojile mog suputnika Luku od mobitela koji mu je zadnjih dana bio jedina veza sa ženom u koju se zaljubio.

– Gdje si stao? – upita me kao da je nakratko prekinuo naš razgovor, iako je prošao velik dio poslijepodneva otkad me, zbog ljubavne poruke svoje drage, prekinuo u mom izlaganju.

– Šeherezada, zar ne? – nadoda.

Da bude bolje fokusiran na priču, zamolio sam njega da dalje vozi i kriomice mu stišao mobitel.

Godine 1054., u vrijeme kada je Crkva doživjela svoj veliki raskol, kojemu je povod bila vrlo bitna rasprava o uporabi beskvasnog kruha u bogoslužju i postu na subotu u vrijeme korizme, u Maroku je vladala dinastija Almoravida. General Abu-Bakr, nakon smrti svih nadređenih, preuzeo je vlast. Bio je veliki čovjek, toliko velik da je ubrzo svom rođaku Yusufu prepustio ne samo vlast već i svoju zakonitu Zaynab, jednu od najbogatijih žena tog doba. Iako i danas mnogi veliki ljudi prepuštaju svoje žene drugima, ipak je razlika u tome što oni ne znaju da ih prepuštaju, a Abu-Bakr ne samo da je to znao već je računao i da će njegov dragi Yusuf znati što s bogatstvom žene koju mu je prepustio. Bio je mudar čovjek, veliki vojskovođa i svjestan da mu je mjesto na južnoj fronti, a ne u odveć mirnoj postelji lijepe Zaynab.

– Stišao si mi mobitel?! – prekine me Luka u stanci kada nam je bilo nužno obilježiti teritorij kojim smo prolazili.

– Ma da?! Slučajno… sorry…

U grad smo ušli tiho

Dalje sam opet vozio ja, a Luka odgovarao na desetke ljubavnih poruka koje je dobio za vrijeme našeg razgovora, kako zovem svoj izlagački monolog. Zbog ljubavi prema ženi, Luka nikad nije saznao da je baš Yusuf, nekoliko godina otkad su na Zapadu muškarci počeli brijati brade, a na Istoku ih njegovati, osnovao grad o kojem mi je pričala moja Šeherezada. Bilo je to 1062., a grad se zvao Marrakech. U grad smo ušli tiho i, kasnije će se uspostaviti, nikad nismo ušli u legendu. Lutali smo bulevarima milijunskog grada tražeći benzinsku stanicu s velikim parkingom gdje ćemo po tko zna koji puta prespavati u Talismanu, koji smo od milja prozvali hotel Rene. I bilo bi tako da se u organizaciju smještaja nije uključio Luka.

– Osamnaest godina putuješ svijetom, pronašao si grad koji si tražio i sad ćeš spavati u autu? – reče mi Luka listajući hotele i rijade na Booking.com-u. Bio je u pravu. Ako igdje, u ovom gradu bilo je vrijeme i mjesto potražiti nešto lijepo. Na trenutak sam, vozeći u krug oko benzinske, bacio pogled na listu hotela i rekao:

– Taj! Tu idemo!

– Imaju slobodnu sobu… ali košta 620 USD za jednu noć. Jesi li siguran? – upita me diveći se fotografijama hotela La Sultana.

– Osamnaest godina putujem svijetom, pronašao sam grad koji sam tražio i da, siguran sam. Bukiraj nam tri noći, ne jednu!

Te noći spavali smo kao kraljevi. Iako to nismo naglas izgovorili, obojica bismo odmah mijenjali jedan drugoga za žene koje volimo. Ujutro, nakon doručka uz bazen orijentalnog atrija, napravili smo plan obilaska grada. Doći u Marrakech, a ne posjetiti legendarni trg i tržnicu Jamaa el-Fna isto je kao doći u Pariz i ne vidjeti željezni gelender nazvan po arhitektu Eiffelu. Tisuću boja vodilo je bitku s tisuću mirisa, tisuće trgovaca s tisuću turista, tisuću cvjetova s nama dvojicom moleći za milost dok smo ih gazili u parku tražeći lijepi kadar i hlad iz kojeg ćemo se čitavo prijepodne, nadali smo se, diviti gradu iz zjenice njezina oka. Ubrzo je do nas dopuzala zmija i, umjesto jabuke, pružila nam zadovoljstvo da upoznamo njezina krotitelja s frulom. Koga je dovela na kućni prag, ni sama nije bila svjesna. Nakon pola sata snimanja i fotografiranja, krotitelj je našao shodnim zatražiti 50 USD za svoju uslugu. Ja sam njega tražio 300 USD za reklamu u novinama. Počela je žustra rasprava u koju se uključilo mnoštvo ljudi na trgu od kojih ni lokalci ni turisti nisu bili na mojoj strani. Bio bi Luka da nije dobio ljubavnu poruku i u ključnom se trenutku izgubio između boja, mirisa i povika grada. Osjećao sam se kao da sam branim reviziju godišnjeg proračuna pred radnicima sisačke željezare. Pojavio se i krotitelj s majmunima pa nas je bilo sve više. Na trenutke netko bi, gledajući sa strane, teško razaznao tko su majmuni a tko ljudi u toj glasnoj gomili. Na kraju sam izvojevao Pirovu pobjedu.


Gradom su nas opsjedali zvončari koji dijele vodu


Dolari su ostali u džepu, ali sva vojska mojih živaca dala je svoj život za to. Bio sam iscrpljen. Pokupio sam Luku kraj štanda sa suvenirima gdje je leteći trgovac pokušavao uvjeriti mog suputnika da su baš njegove ručno izrađene drvene deve ono što mu treba kod kuće na polici. Koliko god se trudio letjeti, nije uspio skrenuti Lukinu pažnju s mobitela na njegove suvenire. Bilo mi ga je žao. Ali i trgovca kojem sam dao pet USD za njegovu duševnu bol.

Te večeri, na krovu La Sultane, prekrižio sam listu stvari koje smo planirali posjetiti i odlučili da se ne mičemo iz hotela. Bila je to najljepša orijentalna oaza u kojoj se, što mnogi ne znaju, sakrio duh grada koji je onomad osnovao pouzdani rođak Yusuf.


Stol za večeru u luksuznom restoranu La Sultana u kojemu noć košta 620 dolara; bukirali smo tri noći, ovdje se dolazi jednom u životu


Svaka soba i svaki hodnik nastavili su priču koju je moja Šeherezada prekinula jednog jutra na mojoj kožnoj sofi. Prvi put otkako putujem prepustio sam se čarima orijentalne masaže i spa tretmana, a od posluge naučio telepatski komunicirati i budan sanjati.

– Frende, ode lova za skuter koji si mislio kupiti! – reče Luka na susjednom masažnom stolu dok mu je djevojka crnih očiju i bijelih zubi uz smiješak masirala leđa na kojima mu je zadnjih godina preko ušiju i nosa pobjegla kosa s glave.

– Da, ode! Mogao si ti spavati u autu pa da mi ostane barem za polovni – uzvratim u šali.

Da sam tada znao da ću po povratku doma voziti bicikl, ne bih tako olako naručio večeru od sedam sljedova i tečaj kuhanja na krovu hotela.


Glavna kuharica mi je držala tečaj


Kuhanje i jedenje: Nakon tečaja kulinarstva, bacili smo se na hranu, koju ćemo pamtiti dok smo živi


S druge strane, uvijek sam birao putovanje ispred materijalnih stvari koje žarko želim. Iduće jutro, u točno dogovoreno vrijeme, pojavio sam se na terasi na kojoj su mi dali pregaču i simpatičnu šeficu kuhinje koja me krenula podučavati kako se radi chicken curry u tajinu, tradicionalno marokansko jelo.

Kako ljubav ide kroz želudac, vrlo brzo sam se zaljubio u svoju kuharicu, tako da je tečaj potrajao satima. Paralelno smo pripremali jelo. Ona je rezala namirnice, ja namirnice i pokoji nokat, ona je palila vatru, ja sam ju održavao.

Bio sam miljama daleko od doma, zanesen i odsutan od stvarnosti kao nikad prije, ako izuzmem situaciju kada smo konačno popravili brod koji nam se pokvario nasred Beringova mora na Aljasci.

I tada i ovdje kao da sam započeo novi život. Zbog toga putujem, zbog toga se veselim svakom novom danu.


Slasti marokanske kuhinje: Doručak koji ću pamtiti u La Sultani


Svježi sokovi


Čudno hrvatsko drvo

Četvrtog jutra, da ne ostanem i bez bicikla po povratku kući, napustili smo La Sultanu i grad koji sam tražio godinama. Kao što Istok nije na istoku, tako i taj grad nije u Maroku, već u meni. Uključio sam masažna sjedala u autu te polako napuštao gradsku vrevu.

Pred gradskim poglavarstvom još sam jednom zastao i pogledom napravio nekoliko slika za sjećanje. Jedna od njih zabilježila je nekakvo čudno drvo koje se isticalo u mnoštvu istih.

Djelovalo je nekako umjetno, opet prelijepo. Ne sjećam se da ga je moja Šeherezada spomenula pa sam mu prišao. Bio sam u pravu. To drvo bilo je solarno, moglo je puniti mobitele, laptope i nudilo je besplatni wi-fi ispod svoje krošnje od solarnih ćelija. „Posadile“ su ga hrvatske tvrtke Solvis i Inoxmont kao poklon marokanskom narodu. Bio sam ponosan. Odmah sam pozvao zaštitara pred poglavarstvom i pohvalio se hrvatskim drvetom u Maroku.

– Znam, reče, postoji još jedno u blizini, a uskoro će ih niknuti još više. Maroko je plodna zemlja za hrvatske proizvode! – reče i ostavi me iznenađenog.

– Hmm… možda je vrijeme da se s riječi prebacim na djela, odnosno da zamijenim novinarstvo poduzetništvom – rekoh Luki.

– Drži se ti svojih priča... nisi ti za poduzetnika – odvrati Luka riječima koje su mi se kasnije, dok sam pedalirao od kuće do redakcije, bolno motale po glavi.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.