Blogosfera Dnevnik pustolova

Maroko: Nakon 18 godina putovanja svijetom, naučio sam mnoge stvari koje ne pišu u knjigama!

Dijelili smo putem bombone i sitne dolare svakome tko je ispružio ruku. I tako polako stigli na vrh klanca od kuda se vidjelo pola kraljevine. I sve bi bilo kao u Hemingwayevu romanu da se tada nije pojavio mladić od 15 godina vukući na povezu natovarenog magarca.
Objava 21. srpnja 2017. 0 komentara 1133 prikaza
Boris Veličan
Boris Veličan
Visoki Atlas... pozerska!

Gradić Rissani najbolje je mjesto u Maroku za kupovinu suvenira

Još od malih nogu rječiti se Mohamed Lalalou spremao postati trgovcem te naslijediti očev dućan sa suvenirima koji je još njegov djed otvorio u vrijeme kad se, dolaskom kralja Hasana II., vlast u Maroku polako stabilizirala. Promatrao je kako otac pregovara s tisućama turista i pamtio svaki detalj koji bi mu kasnije mogao koristiti. Svoj prvi novac zarađivao je od napojnica koje bi mu turisti podarili kad bi im zamotao suvenire u čvrste kartonske kutije oblijepljene debelim slojem selotejpa i spremnim za transport diljem svijeta, autom, busom ili vlakom, već kako je koji od turista stigao u njegov gradić Rissani.

Prodavač Mehmed prije nego li je izgubio živce


Brusio je zanat godinama, naučio razlikovati kupce ne samo po odjeći i jeziku već i po sitnim mimikama koje su mu turisti nesvjesno slali očiju zalijepljenih za neku od prekrasnih orijentalnih dekoracija. U dobi od dvadeset i pet godina preuzeo je posao. Znao je cijenu svakoga od tisuća i tisuća što sitnih, što krupnih artikala u prostranom dućanu. Sljedećih deset godina bio je glavni trgovac, ali ne i glavni u dućanu. Tu poziciju zadržao je otac dok se ne uvjeri da njegov sin vlada svim tajnama zanata koji je toliko star koliko i najam ženskih tijela za požudu. – Vrijeme? – upita me moj suputnik Luka.

Vrh Todra klancaVrh Todra klanca 1 / 22

– Da, vrijeme je! – odgovorim. Kako mi je dom orijentalno uređen i da sam u Rissani stigao velikim autom s još većim krovnim nosačem, došlo je vrijeme za trgovinu. Gradić Rissani najbolje je mjesto u Maroku za kupovinu suvenira. Lokalni trgovci imaju dućane u vlasništvu te ne plaćaju najam kao oni iz Fesa i Marakeša pa su cijene u startu povoljnije. Uz to, svi predmeti iz Malija, Mauritanije, Senegala, Gambije i drugih zemalja prvo dolaze upravo u Rissani gdje ih otkupljuju prekupci s razvikanih tržnica turistima mnogo poznatijih gradova.

Prošao je dugi niz godina otkako sam zadnji put trgovao s Berberima koji nisu sretni ako im platite ono što traže, već žive za obostrano pregovaranje o cijeni. Kolegica Dvina Meler usavršila je to umijeće pregovaranja te mi pričala o sitnim lukavstvima pri cjenkanju. S obzirom na to da nemam ženski šarm, većinu tih lukavstava nisam mogao primijeniti. Obrijane glave i u vojnim kargo hlačama morao sam naći svoj put do suvenira.

Prvo sam u jednom dućanu saznao početne cijene za predmete koji me zanimaju, popio dva čaja i potom otišao u nekoliko koraka udaljeni dućan gdje me je na vratima, širokog osmijeha, dočekao Mohamed Lalalou, danas već sredovječni muškarac i ponosan vlasnik dućana.

– Ne moraš ništa kupiti, samo pogledaj moj dućan! – reče uvjerljivošću kojom bi pauk obećao sigurnost muhi ako sleti u njegovu mrežu.

– Novinar sam, ne planiram ništa kupiti! – kažem i tek time otvorim Pandorinu kutiju Mohamedovih osvajačkih težnji.

– Nema problema, čaj?

– Naravno, umoran sam…

Tako je započelo trosatno kupovanje suvenira. Nakon 18 godina putovanja svijetom, naučio sam mnoge stvari koje ne pišu u knjigama. Kao čovjek iz čijeg doma nakon dva sata bježe Jehovini svjedoci uz obećanje da će doći drugom prilikom, imao sam sve oružje svijeta za iscrpljujuću bitku s Mohamedom. Prvih pola sata ispitivao sam ga za cijene većine suvenira koje su mi došle u vidokrug. Pokušavao je pročitati za koje sam zapeo te već radio grupnu cijenu. Tu se prvi puta prevario. Sve što sam pitao, uopće me nije zanimalo.

Ipak prijateljski rastanak

Nekoliko papira s grupnim cijenama Mohamed je bacio u smeće i otišao po drugi čaj ostavivši mi vremena da nađem ono što sam odmah vidio i za što nisam pitao cijenu. Kad se vratio, još uvijek nasmijan, sjeo je nasuprot mene i postavio mi nekoliko pitanja o Hrvatskoj na koja sam mu ozbiljno odgovorio. Potom, smatrajući da sam omekšan, ponovo je krenuo na suvenire. Ovaj put odabrao sam one koje sam uistinu mislio kupiti. Radilo se o dekoriranoj stolici i vratima iz Malija, berberskom zidnom nosaču za kuhinjske začine te desetak manjih suvenira koje su na hrpi nasred dućana dobile na veličini.

Uz matematiku poznatu samo prekupcima automobila na Hreliću, a vještinom šibicara, ispisao je na papiru grupnu cijenu koja je iznosila 1200 dolara. Ja sam krenuo sa 150, što ga je tako uvrijedilo da bi za to trebao dobiti nagradu hrvatskog glumišta za najuvjerljiviju mušku ulogu. Prošla su dva sata kad sam ja bio na 280 dolara, a Mohamed na 400. U međuvremenu je Luka nekoliko puta otišao van, što na WC, što da dragoj pošalje ljubavnu poruku ili, kao što je to bio u slučaju zadnjeg izlaska, da opere stakla na autu.

Pola sata kasnije rezultat je bio 300 naspram 350. Ispod toga Mohamed je tvrdio da ne ide i da je na gubitku. Kao pomoć, pozvao je svog kolegu iz susjednog dućana koji je uletio u našu trgovinu kao igrač s klupe u 89. minuti neizvjesne utakmice. Nije računao na produžetke i na sudačku nadoknadu pa je bezveze trčao po terenu i htio pošto-poto odmah zabiti gol.

– Oprostite, vama se nekamo žuri!? Da dođem sutra!? – pitam tog nadobudnog musavca i nastavim:

– Gledajte, imam četiri kćeri, posao novinara je slabo plaćeni posao. Talisman nije moj, već sponzorski auto. Moram misliti na obitelj… Tu je Mohamed odustao. Nisam niti trebao poduzeti zadnji korak i izaći iz dućana pa da trči za mnom. Stisnuo mi je ruku snažno, pospremio čajnik i smiješak za druge turiste te naredio klincu koji je već u rukama držao karton i selotejp da zapakira suvenire.

– Daj malome barem pet dolara za njegov posao. Vidiš koliko se trudi! – reče mi.

– O.K. Ali bih onda još jedan veo za svoju staru i nemoćnu majku – rekoh. Bila je to kap koja je prelila čašu Mohamedova strpljenja.

Povukao se u svoje odaje. Slijedio sam ga i sjeo kraj njega. – Mohamed, imaš cijenu od 100. Amerikanac sretan kupi za 80. Ja kupim za 20. U prosjeku si na 50. Nikad ne gubiš kao ni kasina u Vegasu. Daj da se raziđemo kao ljudi! Tako je i bilo. Vratio mu se osmijeh na lice jer je pobjeda, makar i Pirova, opet pobjeda. Sretan zbog uspješne trgovine, krenuo sam s Lukom u dolinu Ziz, jednu od najvećih oaza u Maroku prepunu datulja.

Abdelkarim Tata u ženskoj zadruzi za proizvode od datulje  


Tamo nas je čekao gospodin Abdelkarim Tata, predsjednik turističke zajednice, uspješan trgovac datuljama i turistički vodič za stranu kompaniju Journey Beyond Travel. Alah očito voli Abdelkarima jer ga je, zbog moje nezainteresiranosti za kupnju datulja, poštedio bitke oko trgovine. Ovako nam je u miru ispričao da postoji 40-ak vrsta datulja, da u izvoz na veliko idu uglavnom datulje druge klase, dok ekskluzivni dućani diljem svijeta kupuju samo prvu. Probao sam i jednu i drugu te zaključio da nema nikakve razlike među njima.

Nakon obilaska datulja, odveo nas je do zadruge gdje žene proizvode kavu, slastice, ulja i mnoga druga čuda isključivo od datulja. Alah voli i te žene jer su mi poklonile paket proizvoda koji sam namjeravao kupiti. Bilo mi je lijepo u oazi datulja, opet ne toliko da ostanem dulje vrijeme. Sjeli smo u auto i krenuli prema veličanstvenom klancu Todra čiju ljepotu nadmašuje jedino naš u Paklenici.

Mjesto je to koje sam, uz skijalište Oukaïmeden nedaleko od Marrakecha, propustio vidjeti 2000. za vrijeme prvog posjeta kraljevini. Odmah smo se uputili u osvajanje vrha klanca putem kojeg smo vidjeli obitelji čiji su se domovi nalazili urezani visoko u stijenama klanca. Sve što su imali bile su planinske koze i pokoji dolar od turista u prolazu.


Na putu prema vrhu: Vidjeli smo obitelji koje žive od planinskih koza i pokojeg dolara od turista u prolazu


Tko ima sve prste

Odavno sam odustao od ideje mijenjanja svijeta, ali empatiju nikako nisam mogao zatomiti. Dijelili smo putem bombone i sitne dolare svakome tko je ispružio ruku. I tako polako stigli na vrh klanca od kuda se vidjelo pola kraljevine. I sve bi bilo kao u Hemingwayevu romanu da se tada nije pojavio mladić od 15 godina vukući na povezu natovarenog magarca. Mlad i u naponu snage, pružio je ruku i tražio novac usput pokazujući svoje sandale koje su djelomično popucale.

Sagnuo sam se te na njegovo čuđenje krenuo mu brojiti prste na nogama. Jedan, dva, tri, četiri i pet. Potom sam rekao Luki da skine tenisicu i čarapu te krenuo brojiti njegove prste. Jedan, dva, tri, četiri… peti je nedostajao. Izgubio ga je još u vrijeme kad je tečaj marke u odnosu na dinar bio 1:7 u nesretnom slučaju prilikom pomicanja balvana. Potom sam opet brojio prste na nogama mladića s magarcem i zaključio da bi on nama trebao dati nešto novca. Uz psovke, magarac i on otišli su kako su i došli.

– Da ti je vojska od 10.000, otišao bi dalje od Aleksandra Makedonskog! – reče Luka navlačeći čarapu i tenisicu.

– Više mi se sviđa osvajati perom nego mačem! – rekoh Luki i sretan se uputih niz strme litice kanjona…

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.