Blogosfera Dnevnik pustolova

Pokazali su nam kako hedonisti uživaju u Maroku

Većina deva zove se Hendrix. Ima li neka koja se zove Orson Welles, pitam ga. Ima jedna bez imena pa ćemo je tako nazvati
Objava 26. kolovoza 2017. 0 komentara 666 prikaza
Boris Veličan
Boris Veličan
Odmori se, zaslužio si (Oualidia)

Ne prođe ni jedan dan u sunčanoj Essaouiri da netko ne stane izvan zidina grada i ne promatra čudo koje je Jimi Hendrix opjevao u svojoj pjesmi Castles Made of Sand (Pješčane utvrde). Iako su skeptici, među kojima je bilo cijenjenih muzikologa i još cjenjenijih zapisničara povijesti grada, nepobitno utvrdili da je slavni pjevač prvi put boravio u Essaouiri dvije godine nakon što je napisao tu pjesmu, lokalni stanovnici i dalje vjeruju da su portugalske zidine grada umjetniku prvo došle u maglovitim halucinogenim vizijama te da je on sam bio među prvima koji je potražio utvrde iz svoje pjesme.

Zbog toga, osim turista, svaki dan dođe barem jedan stanovnik Essaouire provjeriti jesu li zidine grada na mjestu na kojem ih je pjevač ostavio u svojoj pjesmi. S morske strane zidine od kradljivaca usmene predaje grada čuva čitava flota plavih barki. Kako je to uzaludan posao i kako stvarne opasnosti nema, štićenici grada odlučili su odagnati te misli loveći ribu koja je na ovom dijelu atlantske obale Maroka prisutna u tolikoj mjeri da se ribe same hvataju u mreže, a poneke, ako bi im promakla mreža, uskaču iz mora direktno na barke. 

Boris VeličanBoris Veličan 1 / 22
 

Hendrixove zidine

I rakovi, ježinci pa čak i školjke razmnožavaju se neobičnom brzinom kako bi svaki dan velik dio njih mogao izvan vode promatrati Hendrixove zidine smatrajući da je za to vrijedno dati svoj život. Poznati restoran Chez Sam također je promijenio svoju lokaciju te prišao bliže starom gradu. Iz ljubavi prema zidinama, preselio se u kompleks Bin Al Aswar odmah s vanjske strane medine. Da je tomu razlog što gradski oci obnavljaju luku, gdje je restoran donedavno bio, i da u njemu Hendrix nikad nije jeo, kako se priča, jer te davne 1969. restoran nije niti postojao, nitko u gradu ne vjeruje.

– Lijep je ovaj grad, baš kako ga je Hendrix opjevao – rekoh konobaru koji je meni i Luki donosio čaj i osmijeh.

– Najljepši u Maroku, dobro govoriš! – odgovori te nadoda kako bi mu bila čast da pješčanom obalom jašemo na devi njegova brata koja se, kao i većina deva u Essaouiri, zove Jimi Hendrix.

– Imate li neku koja se zove Orson Welles? – priupitam sjetivši se da je slavni Orson upravo ovdje odigrao filmsku ulogu Othella četiri godine nakon što je u Drugom svjetskom ratu kapitulirala Njemačka.

– Ne… ustvari ima jedna kojoj još nismo dali ime pa bi se mogla zvati tako! – odgovori mi konobar. – Odlično! Dajte joj danas to ime pa ću sutra, kad se deva navikne na svoje ime, vrlo rado zajahat Orsona Wellesa!

Odmah je, jednom rukom čisteći naš stol od ostatka doručka nekoga prije nas, koji je pola objeda ostavio izvan tanjura, mobitelom nazvao brata i prenio mu upute o imenu koje treba nadjenuti devi. Zatim nam je na salvetu zapisao broj svog brata, ostavio smiješak da nam pravi društvo te se elegantnim hodom, pomalo feminiziranim na način da se nikako ne bi svidio gospođi Markić, uputio do drugog stola za kojim je sjedila starija gospođa, držeći mačku u krilu i čitajući dnevne novine.

– Kako se zove tip kojeg čekamo? – upita me Luka i pogledom otprati jedan od rijetkih oblaka koji su se toga dana lijeno vukli iznad grada. – Velimir – odgovorim, zatim potražim papir na kojem su stajala sva imena Hrvata u Maroku koja mi je zapisao gospodin Zvonimir Frka Petešić, naš veleposlanik u ovoj prelijepoj kraljevini.

Iz različitih svjetova

– Što piše? – ponovo upita moj zaljubljeni Luka koji je sada, nakon velike stanke od pola sata u kojoj su se pojavili još jedan stariji gospodin za susjednim stolom, nekoliko mačaka i ulični prodavač suvenira, opet gledao fotografiju svoje drage na zaslonu mobitela.

– Velimir Tomulić je Zagrepčanin, podrijetlom iz Novalje, hrvatske Ibize, završio studije u Baselu i Berlinu, penzioner… već više godina u Essaouiri… i to je manje više sve što znamo – kažem i pogladim rukom mačku koja nam je prišla za stol te se pridružila čekanju.

Za to je vrijeme vlasnik tog imena polako okretao pedale bicikla zaobilazeći putem od medine prema glavnom trgu brojne turiste s dalekog istoka. Uskoro je došao do našeg stola, ostavio svoj bicikl, koji niti u Dubravi ne bi bilo potrebno zaključavati, te nam se pridružio u lijenom ispijanju čaja. Odmah se ispričao što zbog restauracije njegova doma ne možemo kod njega spavati, ali nam je osigurao smještaj u rijadu preko puta njegova čiji vlasnici, stariji bračni par iz Francuske, trenutačno nisu boravili u Hendrixovu gradu.


 

Zahvalio sam mu na tome i postavio pitanje koje postavljam većini ljudi ne bih li saznao više o standardu:

– Koliko stoji četvorni metar životnog prostora u Essaouiri?

– Hmm… pa za pola milijuna eura dobije se sasvim pristojan objekt u koji ne treba odveć ulagati – reče. Nismo se razumjeli.

Gospodin Velimir uistinu ne zna cijenu kvadrata dvosobnog stana od šezdesetak kvadrata smještenog negdje između centra i rubnih dijelova grada. Zna koliko stoje rijadi u centru medine gdje žive svi ljudi s kojima se on druži. Ipak, bio je toliko ljubazan da je rekao da će saznati što me zanima od dragog prijatelja.

– Prijatelj živi u naselju gdje su takvi stanovi?

– Ne, on ta naselja gradi… S Velimirom (prešli smo, na njegovo inzistiranje, na ti) smo se uputili do auta, pokupili stvari, unajmili, opet na njegovo inzistiranje, lokalca s kolicima za kofere te svi skupa krenuli u medinu prema rijadu. Ja bih te kofere sam nosio, ne zato što sam škrt platiti dva dolara lokalcu za najam kolica, već sam tako navikao. Vrlo brzo postalo je evidentno da Velimir i ja dolazimo iz različitih svjetova. On je moj, kao i ja njegov, vidio samo na televizoru.

Ipak, imali smo jednu zajedničku točku na kojoj smo krenuli graditi naš odnos tih dana – hedonizam! Oboje toliko ljubimo život da smo vrlo brzo našli sijaset zajedničkih tema. Njega su zanimala moja ekstremna putovanja i doživljaji, mene njegove životne priče koje su nalikovale na scenarij filma o Jamesu Bondu. Više sa sir Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi negoli s Danielom Craigom. Velimirov otac podrijetlom je s Paga, majka Njemica, studirao je u Švicarskoj gdje mu je bliski prijatelj bio princ od Bruneja, živio u Namibiji, na Sejšelima, često boravio u Australiji…

Uglavnom, otkako zna za sebe, uvijek je kraj njega bio netko tko mu je nosio kofere. Pričao nam je u detalje svoj život, a Luka i ja imali smo otvorena usta i kad nismo jeli jastoga koji je te večeri bio poslužen. Toliko sam se unio u priču da sam Luku proglasio svojim slugom koji mi nosi kamere i koji me vozi na putu kad sam umoran. Bile su to uloge koje smo svi sa smiješkom prihvatili ali, moram priznati, mogao bih se naviknuti da je tome uistinu tako. Već je dobrano prošla ponoć kad je Luka, iako ponosan na svoj stan u Ilici od 100 kvadrata, i dalje morao objašnjavati da ga sam čisti…

Sljedeće jutro uputili smo se do kooperative Marjana gdje se proizvodi tekuće zlato Maroka – arganovo ulje! Drvo argana nalikuje na maslinovo, a priobalni kraj od Essaouire do južnijeg Agadira najpoznatiji je upravo po tome. Svaki vrhunski spa resort na svijetu ili hotel sa sedam zvjezdica, u svojoj ponudi ima masažu arganovim uljem koja dušu i tijelo svake žene čini sretnijom negoli dijamanti, šampanjac i kavijar zajedno.

Postoje dvije vrste, jedno kozmetičko, a drugo jestivo. Ono vrhunsko, kao što je slučaj u kooperativi Marjana, stoji 90 USD za litru. Jeftinije verzije moguće je naći na lokalnim tržnicama po cijeni od 20 do 30 USD. Razlika je kao kod maslinova ulja kad ga kupite na sniženju u nekom supermarketu ili direktno iz neke zadruge ili obitelji koja se time bavi. Od žena koje rade u Marjani saznao samo kako se proizvodi ulje, čemu sve služi, kakvu ulogu imaju koze u branju arganovih plodova (vrijedi uguglati; op.a.), a najviše me zaintrigirala činjenica da argana ima i u Brazilu.

Kako je nekoć davno, puno prije nego smo se kao ljudi uspravili na noge, a Južna Amerika bila spojena s Afrikom, dio vegetacije danas je ostao podijeljen na dva dijela. Kupili smo nekoliko litara arganova ulja i odmah se, kao Kleopatra u mlijeku, okupali u njemu. Sljedeće večeri u Essaouiri proveli smo u čistom hedonizmu. Od lokalnih ribara kupovali smo na kile jastoga i šanpjera (riba kovač; op.a.), satima s Velimirom razgovarali o svim lijepim stvarima koje život hedonista čine sretnim, sunčali se na krovu rijada s pogledom od milijun dolara i zaboravili na sve probleme koje imamo.

Većina deva zove se Hendrix. Ima li neka koja se zove Orson Welles, pitam ga. Ima jedna bez imena pa ćemo je tako nazvati

Jahanje na devama

Jednog jutra, netom prije negoli ćemo napustiti grad, a uskoro i Maroko, nazvao sam broj sa salvete, koji mi je po dolasku u grad zapisao ljubazni konobar te dogovorio jahanje deva po pješčanoj plaži Atlantskog oceana. Luka je zajahao Hendrixa, ja Orsona Wellesa.

– I? Kako ti je bilo na putu? – upita me Luka i u startu zbuni. To sam ja njega trebao pitati. Meni je ovo još jedno putovanje zadnjih 18 godina, njemu prvo veće.

– Kak’ misliš kak’ mi je bilo?

– Pa prvi put ti nitko na putu ne prijeti, ne spavaš u grabi pokraj ceste, vreću za spavanje nisi niti jednom otvorio… ne poznajem te takvog!

– Luka, mogao bih se naviknuti! – odgovorim i snažno podbodem svoju devu kojoj nikako nije bilo jasno zašto se odjednom zove Orson Welles.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.