Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Dnevnik pustolova

Premuda: Bogovima s visine izgleda kao putar-kiflica

Objava 30. travnja 2012. 0 komentara 1350 prikaza
Foto: Boris Veličan
Foto: Boris Veličan
Boris Veličan

Jedina cesta vodi od Starog Sela do Novog Mjesta, odnosno od sjeverne do južne luke. I njome se vozi 30 km/h

Ustvrdivši da je poput kronične bolesti (kad je jednom dobiješ, uvijek se vraća), naš se reporter drugi put u životu otisnuo prema oazi zbog koje je kao klinac “zaradio” trisku. I nije puno prošlo, a već je u panici nazvao prijatelja, glumca Dušana Bućana: Stari, pomagaj, totalna frka

Kao klinac ljetovao sam u dječjem kampu na Silbi. Od malih nogu odlično sam se snalazio u prostoru pa sam ostalim klincima pokazivao kopno preko puta i pričao kako je to Italija i kako sam ondje bio već nekoliko puta sa širom obitelji dok smo švercali traperice. Rekao sam im da Talijani govore hrvatski, ali toliko brzo mašu rukom pred ustima kad su ljuti, tužni ili sretni da se čini kao da govore nekim svojim jezikom. Tada sam od starijeg dječaka iz kampa, koji je slučajno naišao, saznao da sam u zabludi i da je moja Italija zapravo otok Premuda. Usput sam dobio trisku i izgubio naklonost male Ksenije, koja je do tada u meni gledala Kolumba!

Dobroga kapetana nećak

Ne znam je li zbog te triske ili ne, ali ime tog otoka nekako sam posve potisnuo. Kao da ga nikad nije bilo. Na drugom kraju svijeta, 25 godina kasnije, lovio sam losose i halibute (vrsta iznimno kvalitetne ribe nalik na ribu list). Beringovo more na Aljasci zaledilo mi je dušu, ali srce je grijala znatiželja koja me već godinama nagoni na putovanja. I baš tamo, usred ničega, upoznao sam kapetana koji je podrijetlom s Premude.

Ivo Vukas, kako mu je ime, pitao me jesam li ikada bio na njegovoj rodnoj grudi ili u starom kraju, kako dijaspora zove domovinu. Nisam, rekoh, ali hoću. Kad i on navrati tamo. Pa da zajedno spremimo lignje na gradele. Ivo se nasmijao i otplovio svojim brodom. Kao da mi nije vjerovao. No, ja sam ti, dragi čitatelju, kao kronična bolest. Jednom me dobiješ i uvijek ti se vraćam. Ivo Vukas posjetio je stari kraj i da, bio sam ondje s njime dok smo spremali lignje na gradele, vozili se motorkultivatorom na boćanje, pjevali, pričali i družili se. Zapamtio sam da me tada jedan stari ribar, Srećko Bujačić mu je ime, pitao:

– Nisi zadnji put na otoku?

Zapravo, to nije bilo pitanje. Pitanje bi trebalo glasiti: “Prvi put na otoku?” To je bila više lijepa gesta kojom me je pozvao da dođem i posjetim Premudu barem još jednom. Tako je i bilo.

Samo nekoliko mjeseci kasnije – i evo mene opet na tom otoku. Sada je katamaran iz Zadra stigao na Kirijal, južnu luku, dok je prošli put zbog jakog juga pristao na Lozi, sjevernoj luci. Kad bogovi s visina promatraju Premudu, ona nalikuje na putar-kiflicu. Kad ljudi iz nizine promatraju otok, primjećuju da postoji samo jedna cestica koja vodi od sjeverne luke preko brda i Starog Sela do južne luke, gdje je u posljednjih 30-ak godina niknulo Novo Mjesto. Osim Sela i Novog Mjesta, otok je posve nenastanjen, pa i čovjek i bogovi mogu uživati u neizmjernoj ljepoti zelenila okruženog plavim morem dokle god poštuju ograničenje od 30 km/h, koliko je maksimalna dopušten brzina kretanja tim betonskim puteljkom koji je na državnoj razini proglašen županijskom cestom. Čim sam se iskrcao na Kirijalu, prošetao sam se do prve kuće uz more. Ključ je bio u vratima, a pivo dobrodošlice na stolu. Vlasnik kuće ribar je Smoki, nećak Ive Vukasa.

A ništa, pecat ću na kruh

Donedavno su bila četiri ribara, ali su dvojica umrla, a Slobo lovi uglavnom malu ribu. Tako je Smoki u kasnim tridesetima ostao zadnji profesionalni ribar na otoku. Dok čekam da se navečer vrati s mora, odlazim na novi mol i pecam. Osim laptopa i fotoaparata, dio moje obvezne opreme su tavica i štap za pecanje. U toj iznimno “napetoj” situaciji uzimam mobitel i zovem prijatelja Dušana Bućana da mi pomogne.

Kada sam na drugom dijelu svijeta, loveći u Beringovu moru na Aljasci losose i halibute, usred ničega upoznao Ivu Vukasa, koji je rodom s Premude, obećao sam da ću doći u njegov stari kraj pa da zajedno pripremimo lignje na gradele

– Stari, totalna frka! Ovo je prestresno za mene. Moram donijeti odluku, a nisam siguran… – rekoh.

– Ej, što je, ti mogu pomoći nekako? Ti treba novac? Što ti se dogodilo? – pita.

– Ma ne znam: da lovim ribu na pužiće ili na priljepke…

Da me poslao u onu stvar, mislim da ne trebam spominjati. Glumac Dušan Bućan trebao je sa mnom putovati po otocima, ali nije mogao zbog snimanja nove serije.

– Ajde, uživaj u stresu, moram na set – reče mi pa prekine vezu.

Potom sam nazvao prijatelja Damira Runjaka, s istom dilemom, pa tako redom čitav niz frendova i poznanika, uglavnom one za koje sam znao da naporno rade. To što nisam ulovio ni jednu ribu nakon tri sata kriv je loš izbor ješke. Kako se nikako nisam mogao odlučiti za pužiće ili priljepke, na kraju sam pecao na kruh. Stvar je spasio Smoki, koji mi je donio romba, ribu nalik ribi list koja, pak, nalikuje na halibuta… Da ne kompliciram, kako s objašnjenjem ribljih vrsti, tako i s kužinom (kuhinjom, op. a.), ukusnog romba pripremio sam s lukom i maslinovim uljem na tavici.

Kroz masline do vidikovca

Ako postoji doručak šampiona, ovo je bila večera prvaka. Pitao sam Smokija kada odlazi u grad (“grad” je za sve otočane pojam prvog većeg mjesta na kopnu, u ovom slučaju to je Zadar), na što mi je odgovorio – samo i isključivo kad je ružno vrijeme i kad se ne može na more. Kad već ode u grad, vrlo se brzo unervozi i jedva čeka da se vrati na otok. Zatim sam ga pitao čime se bave ljudi na Premudi. Uglavnom poljoprivredom, maslinama, malo sportskim ribolovom, odgovori mi i ubrzo shvati da sam prekršio dogovor koji smo imali preko telefona. Smoki me, naime, zamolio da ga ne spominjem, ali kako da zaobiđem nekoga tko je na moru već 20 godina i živi isključivo od onoga što ulovi na mreže!? Smoki, oprosti…

Čim sam svladao betonski puteljak preko brda, prošetao sam se do prve kuće uz more. Ključ je bio u vratima, a pivo dobrodošlice na stolu

Sljedeće sam se jutro uputio do Starog Sela da vidim kad radi taj jedini dućan na otoku. Primijetivši da imam još dobra tri sata do otvaranja, skrenuo sam puteljkom kroz masline i nisko raslinje prema sjeverozapadu Premude, gdje se nalazi napuštena vojarna JNA. Svima koji se odluče posjetiti ovaj raj na zemaljskoj kugli savjetovao bih da se prošeću tom stazom. Osim što će putem nabrati šparoga ili predivnog cvijeća, doći će na najbolji vidikovac s kojeg se vidi čitav otok. Dok se budete penjali na promatračnicu željeznim okomitim stepenicama, pripazite na jednu žicu na drugoj etaži koja viri iz betona. Taj komad armature poderao mi je dragu jaknu pa ne želim da se to i vama dogodi.

Nakon vidikovca vratio sam se u Selo i stao zadivljen pred jednom kamenom kućom koja je napravljena baš nekako po mjeri. Pred dućanom, centrom informiranja, saznao sam da je to kuća bivšeg ministra Rolanda Žuvanića. Na otoku kuće imaju i Matija Martić, vlasnik Optima telekoma, te Olivera Baljak, glumica u riječkom kazalištu. I to sam saznao pred dućanom. Nakon jednog piva i ćakule (razgovora, op. a.) s mještanima, dućan se zatvorio, a ja se uputio betonskim puteljkom prema Lozi jer sam zapamtio da na toj strani otoka ima lijepog cvijeća koje želim fotografirati. Kako starim, tako sve više volim cvijeće. Volim ga onako istočnjački – divim mu se dok raste u prirodi, nikako dok vene u vazi. Zato ne berem cvijeće, već ga samo fotografiram.

U školi više nema đaka

Vjetar je puhao i bacao more na pramac, brod se ljuljao, a u meni neki čudan mir. I znam da ću se sutra probuditi i opet brati šparoge čekajući da se otvori jedini dućan

Nadivio sam se cvijeću, a onda otišao do crkve i kuće koja je nedavno uređena za svećenika. U crkvu nisam mogao ući jer je zaključana. Svećenik dolazi jednom tjedno na otok, baš kao i doktorica. I dok je doktorica na otoku srijedom, svećenik je tu nedjeljom. Doktorica spašava živote. Za svećenika nisam siguran.

Obilaskom škole koja je zatvorena, ali je donedavno bila otvorena za jednog dječaka, završio je i obilazak Sela, pa sam se spustio na južnu stranu do Kirijala. Za one koji ne znaju, po hrvatskom zakonu, ako na otoku ima makar jedno dijete, država je dužna osigurati učitelja ili učiteljicu kako bi dijete moglo pohađati nastavu. Kako će to jadno dijete prepisivati na testu kad nema od koga, bilo je pitanje koje me mučilo sve do dolaska na Kirijal.

Dao bih sve na svijetu da je barem jedna od tri konobe bila otvorena. No, ni Grmalj ni Masarine ni Pulenat još nisu otvorili svoja vrata. Konoba Masarine, nazvana po hridima na južnoj strani otoka, bilo je mjesto gdje je davne 1903. osnovana treća ribarska zadruga na Jadranu iako neslužbeno prva jer je radila neregistrirano prije viške i kaljske. Premujani se time jako ponose, pogotovo Smoki, kojem sam se uvalio na brod kojim smo zaplovili gotovo 20 kilometara prema pučini podići mreže, ali i kalati (postaviti) nove.

 Doktorica dolazi srijedom, svećenik nedjeljom. Nema kampinga, već samo apartmani i sobe u privatnom smještaju. I dao bih sve na svijetu da je barem jedna od tri konobe radila

Puhalo je jako jugo koje, suprotno prognozi, nije jenjavalo. Na trenutak sam se sjetio Aljaske i višemjesečnog ribarenja. Kapetan Smoki navigao je svoj brod dok su ribari Karlo i Šule vadili mreže. Vjetar je i dalje puhao, jugo je bacalo more na pramac, brod se ljuljao, a u meni neki čudan mir. Bože, kako je sve to lijepo. I znam da ću se sutra probuditi i opet čekati da se otvori dućan. Dok čekam, brat ću šparoge i fotografirati cvijeće. Ah, stresan je boravak na tim malim otocima. Toliko stresan da sam morao nazvati Dušana Bućana.

– Stari, frka je. Ovo je prestresno za mene. Moram odlučiti…

– Ha, ha, ha – bilo je sve što sam čuo s druge strane.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.