Blogosfera Dnevnik pustolova

Ronda - najljepši grad kojeg su izgradile ljudske ruke!

Priča se da graditelji nisu bili od našeg svijeta, da je Ronda nastala preko noći te da su božanski graditelji pritom čitavu noć pili i slavili.
Objava 13. svibnja 2017. 0 komentara 1 prikaza
ronda12
ronda12
ronda12

Bilo je to svega nekoliko dana prije nego li je umalo izbio rat između Gambije i Senegala kad je moj suputnik Luka Rajković ugledao najljepši grad kojeg su izgradile ljudske ruke. Priča se da graditelji nisu bili od našeg svijeta, da je Ronda nastala preko noći te da su božanski graditelji pritom čitavu noć pili i slavili. Ujutro su iza sebe ostavili most koji spaja dva dijela grada i priču koja je čak dva stoljeća kasnije, za vrijeme španjolskog građanskog rata, zbunjivala sve one koji su ga prelazili, ali i one koji bi se spustili niz padine na jug te mu se divili zajedno sa zalazećim Sunce. 

Andaluzija je rado primala putnike, bilo da se radilo o mačem naoružanim Maurima koji su tu, iskoristivši gostoljubivost domaćina, ostali nekoliko stoljeća ili o piscima naoružanim perom koji su andaluzijsku Rondu u svojim djelima zarobili na, sad je već izgledno, dulje vrijeme od naoružanih Maura. Prije nego li je presudio sebi te se stopio sa svojim djelima u vječnosti, Ernest Hemingway je često boravio upravo u ovom gradu o čemu svjedoči naziv prolazne ulice iza hotela Parador de Ronda, ali i nekoliko žena koje danas više ne izlaze iz svojih kuća skrivajući lica kao i činjenicu da je spomenuti most upravo onaj s kojeg su Republikanci u ponor bacali simpatizere Nacionalista za vrijeme Španjolskog građanskog rata.

„Možda je Hemingway u svojoj knjizi Kome zvono zvoni mislio na izmišljenu provaliju nekog izmišljenog mjesta u Španjolskoj, ali sam siguran da se radilo o Rondi!“ rekoh suputniku Luki kojemu se prva paella od morskih plodova što smo ju pojeli u Barceloni još uvijek vrtjela po želucu odbijajući proći kroz crijeva te skončati u školjci nekog ni skupog ni jeftinog hotela. Bila je zagorena i odvratno slana. Iako smo te večeri popili nekoliko piva, teško smo zaspali. Nije nas mučio Hemingwayev most koliko ta paella. Luki crijeva nisu dala spavati, meni ideja da kuharu nisam bacio rukavicu u lice te ga pozvao pred restoran da riješimo stvar. S jumbo plakata na vanjskim dijelovima Campa Nou, točno nasuprot restorana, zbog toga su mi se smijali Messi i Neymar dok je Rakitića zaklanjalo drvo koje je izraslo u donjem kutu plakata te nisam siguran da li mi se i on smijao ili nije.

Ujutro smo udahnuli svježi zrak magičnog grada te potražili jeftin doručak koji čine kava, jedna žemlja i nekoliko paketića maslaca, pekmeza i sira oko kojih se vrti Wi-fi. Srećom, takvih je mjesta mnogo pa Luka i ja, zadubljeni u novosti na facebook-u naših smartphone-a, nismo trebali razgovarati za doručkom. Kad se čovjek prvi puta vozi od Zagreba do juga Španjolske s nekime kao što sam ja, kad je prisiljen putem spavati u autu i slušati glasnu muziku, onda su ovakva jutra melem za njegovu dušu i nije mi padalo na pamet mijenjati ih. Pogotovo što se našem putu nije ni približno nazirao kraj kojeg sam predvidio u Senegalu, zemlji koja je u ovim trenucima grupirala svoje tenkove na granici sa Gambijom. Nakon što sam platio doručak, šutke smo se vratili u hotelsku sobu te zamijenili pametne telefone za glupu kameru i fotoaparat koji donose samo posla.

„Pretpostavljam da želiš snimati Trg bikova (Plaza de Toros)“ pita me moj suputnik kojeg sam u svega nekoliko dana pretvorio u snimatelja i fotografa protiv njegove volje, a na moj benefit.

„Naravno! U toj koridi je ispisana cijela povijest grada. Tamo su često bikovi skončali svoj život u nečemu što je nastavak rimskih gladijatorskih arena, ali nerijetko i slavni matadori koji su danak svoje slave platili glavom“ rekoh.

Arena je bila prazna. Kao nogometni stadioni diljem svijeta kad se ne igra utakmica. Svega nekoliko turista koji su, pažnjom onih koji održavaju nogometne travnjake, milili koridom i simulirali ulogu matadora. Bilo ih je od svukuda iako su prednjačili gosti s dalekog Istoka. Između svih tih kosih očiju, pokušavao sam osjetiti ono što je osjetio slavni pisac kojemu se divim više zbog životnog stila nego li zbog književnog opusa. Danas gladijatora više nema, ali matadori su itekako živi. Ugled je to koji sam osjetio samo u divljenju Japanaca prema sumo borcima, iako oni koji stoje pred bikovima imaju kudikamo manje pratitelja na društvenim mrežama od našeg Luke Modrića.

U trenutku kad je paella konačno odlučila napustiti unutrašnjost mog suputnika, u ruke mi je dopao letak na kojemu je bio slavni matador Rafael Tajeda. Kičasti papir na preklapanje prikazivao je namrštenog čovjeka s plaštem ispred sebe ispod kojeg je pisao kontakt Reservataura. Odmah sam nazvao broj. S druge strane mi se javila Nuria Flores, žena širokih bokova i osmijeha, barem kako sam ju zamišljao preko telefona. U tom se trenutku pojavio moj suputnik Luka, posve van sebe i sretan, te pitao:

„Gdje idemo?!“

„Danas nikamo, ali već sutra ćemo upoznati jednog od najvećih matadora današnjice!“ odgovorih.

„A danas?“

„Danas opet pijemo pivo u istom caffe-u gdje je pio i Hemingway onomad!“

Iduće jutro, svega sat i pol nakon dogovorenog, pred nama se ukazao čovjek koji je svojim stasom više nalikovao na vozača Formule 1 ili na jockeya nego li na nekoga tko stoji ispred bika i prkosi rogovima koje mu vlasnik želi zabiti u torzo ili glavu. Ipak, za razliku od vozača Formule 1, nije u rukama držao kacigu već svoje troje djece. Pozdravio je posjetitelje Reservartaura, poljubio djecu te stao ispred nas spreman odgovoriti na sva pitanja koja sam u noći od dolaska iz caffe-a do jutra osmislio. Kao ljubitelj kvizova još od vremena Olivera Mlakara, u startu sam mu postavio takvo pitanje kod kojeg je, kao onomad mornari pred Scilom i Harbidom, teško nalazio izlaz:

„Rafael, jel' to maltretiranje bika posao za žene i muškarce? Radi li se o poslu koji je rezerviran samo za nas macho tipove?“ rekoh nadvivši se nad njega jer sam, iako prosječan rastom, mogao.

„Bik ne bira tko mu stoji ispred. Ako pitaš da li postoje žene koje imaju cohones (muda) za to, odgovor je – da! Rekao bih, nažalost, da ima kudikamo više muškaraca poput tebe, koji će pisati o borbi bikova, nego žena koje će stati pred njih, ali ih ima“.

Pljas!!! Zalijepio sam dlanom debelog obada o sape prekrasnog arapskog konja dok su obojica, posve neopterećeni klimatskim promjenama i problemima u Agrokoru, svaki pili što im je potrebno, konj vodu, a obad krv. Netko je morao nastradati nakon ovakvih riječi u kojima je moja muškost dovedena u pitanje, a obad je bio najslabija karika u lancu života koji me okruživao tog sparnog dana. Uskoro dolazi grupa turista koji se svi redom guraju, kao pri otvorenju novog šoping centra ili franšizirane fast food zalogajnice, biti prvi uz slavnog matadora Rafaela Tejade. Žene udaraju selfije s njime, potom se vraćaju po još nekoliko jer u prvom pokušaju nisu dovoljno nalikovale na slavne manekenke iz poznatog spota nedavno preminulog Georgea Michaela. To kako je on ispao nije važno. Ipak te fotografije odmah idu na njihove instagram i facebook profile, ne na njegov.

Dok čekam da se horda obožavateljica preseli dovoljno daleko da ih ne vidim i ne čujem, htio bih Vam objasniti razliku u imenima i funkcijama onih koje razularena masa s tribina bodri pri svakom naletu bika iako svi potajice priželjkuju da bik nabode nekoga od njih na rog, po mogućnosti u trbuh, da ga dva-do tri puta okrene u zraku pa da kod kuće, osim o tome kako nemaju dovoljno za pristojan život, uz gutljaje nekog jeftinog alkoholnog pića iz obližnje trgovine, mogu svjedočiti o nevjerojatnom pehu perspektivnog mladića kojemu je baš danas bik rasporio trbuh, a za tjedan dana je trebao slaviti rođendan. 

Slično kao u nogometu gdje se veselimo ili golovima ili polomljenim nogama, rukama i ključnim kostima. Dakle, onaj koji maše plaštem, zajebava bika, ali ga ne ubija je torero (iako je uvriježeno rabiti  toreador, englesku izmišljotinu, o.a.), picador jaše na konju i dugačkim štapom nalik na bilijarski, ali s oštricom na vrhu, ispituje stanje bika kojeg je bandelliero prije toga nekoliko puta već piknuo šarenim strelicama što se biku nimalo ne sviđa jer zna da se bliži trenutak kad će se pred njime, poput širokog osmjeha na jumbo plakatu neukog kandidata za ulazak u sabor, ukazati matador i oduzeti mu život. Niti bik može spriječiti pojavu matadora, niti ja da mi se svako malo netko ne smije s jumbo plakata.

Ono što se u prijepodnevnim satima slučajnom prolazniku moglo učiniti kao čajnik i nekoliko tvrdih keksi, u kasnijim popodnevnim satima pretvorilo se u bocu odličnog crnog vina i nekoliko kristalnih čaša iz kojih smo Rafael, moj suputnik Luka i ja slavili život sve dok Sunce nije pobjeglo iza andaluzijskih brežuljaka, a Mjesec se nadvio nad Reservataurom i u mraku sumnji radi li se o mučenju životinja ili pak plemenitoj igri života i smrti, svakome od nas trojice osvijetlio put vlastitog mišljenja o koridi i borbi s bikovima!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.