Blogosfera Dnevnik pustolova

To što ima Skopje nema nitko – šoping centar stariji od Narodnog kazališta

Objava 19. svibnja 2014. 0 komentara 1551 prikaza
Foto: Boris Veličan
Foto: Boris Veličan
U centru dominira 12 metara visoki kip Aleksandra Makedonskog na njegovu čuvenom konju Bukefale

Površina 25.713 km²
Populacija 2,106.000
Jezik makedonski
Pismo: ćirilica
Vjera: pravoslavna, muslimanska

Pogled na brdo Vodno i veliki križ iznad grada bio je veličanstven gotovo kao i marinirani losos koji sam naručio

Prijehavši u Makedoniju, zadovoljstva svega rad, na djevojku iz Skopja naletili smo tad…“, krenuh pjevati malo prilagođenu verziju Štulićeve Djevojke iz Hrvaca (Snježana Banović, za one neupućene). „Skopje samo tranzitno, a?“, pita me moj suputnik Mihovil Marinović, politolog i ekonomski stručnjak za one koji ga ne poznaju, za one koji ga poznaju, oličenje galebarske tradicije u Makarskoj, a i šire.

„Čuo sam da je glavni trg u Skopju čisti kičeraj u koji je ulupano 400 milijuna dolara. To moramo vidjeti! S druge strane, ovo je peta zemlja na putu po ex Jugoslaviji. Vrijeme je da se malo opustimo. Imaš kog’ u Skopju da se ogrebemo za smještaj?“, pitam dok se približavamo glavnom gradu Makedonije. U Makedoniji sam bio 2005. Putovao sam skuterom u društvu Damira i Marka. Kako sam bio premlad da vidim bivšu Jugoslaviju prije rata, napravio sam taj put da se upoznam s bivšim stanovnicima zemlje koja je neslavno propala u krvi. Makedoniju sam zapamtio po velikoj gostoljubivosti i dobroj hrani. Od svih koje sam upoznao te 2005. u sjećanju mi je ostao Dimče, kapetan malog broda kojim nas je onomad vozio Ohridskim jezerom. Dimče je izgledao kao član posade Jacka Sparrowa u Piratima s Kariba. Čak je i živio na brodu kojim vozi turiste. Jedva čekam da ga, nakon gotovo devet godina, opet sretnem.

„Znam jednu. Daniela. Upoznali smo se na koncertu Madonne u Budvi. Evo, šaljem joj upit… Smještaj, hrana, sve, je l’?“, odgovori mi Mihovil.

„Da, sve! Novac trošimo na izlazak u taj centar kičeraja, ne na smještaj!“, odgovaram dok polako ulazimo u grad.

Zahvaljujući Facebooku i velikom dojmu koji je u Budvi ostavio Mihovil, ponuda za smještaj došla je u roku od pet minuta.

„Mali stan u Skopju, opet ćemo spavati zajedno u krevetu kao na Kosovu. Tretiraj to kao…“, priča mi Mihovil.

„…znam, besplatni dormitorij! Moja je desna strana kreveta!“, odgovaram dok se vozimo do Daniele, našeg vodiča po Skopju idućih nekoliko dana. Kao poklon smo joj donijeli bocu Minićeve rakije iz Donje Trepče na jugu Srbije. Istu smo odmah otvorili pa nazdravili… nekoliko puta, barem Mihovil i ja.

„Što želite vidjeti?“, upita nas draga Daniela, vlasnica optičarske radnje u obližnjem Tetanovu.

„Htio bih vidjeti kičeraj na glavnom trgu o kojem mi je pričao Gordan Bobanac, kolega bajker!“, kažem i otvorim bocu koju je Daniela zatvorila jer je naivno smatrala da smo Mihovil i ja već utažili žeđ.

„Malo je kasno… ajmo danas negdje van. Sutra vas vodim po tom, kako ga zoveš, kičeraju“, ha?“

„Mudro zvučiš“, odgovaram dodajući: „Sviđa mi se grčka pokrajina Makedonija!“

Rekao sam to samo zato da pokrenem razgovor o temi bi li se Makedonija trebala preimenovati sukladno onome što Grci traže ili ne. No, reakcija Daniele bila je odveć pacifistična.

„Ne seri!“

Središte Skopja nekome je kič. No meni je trg prelijep u svojoj grandioznosti. Ako je išta kič, onda su to ružna svjetla podno mostova koja noću mijenjaju boju

U „Jukebox“ klub ušli smo dovoljno rano da zauzmemo stol. Taj kultni klub već tridesetak godina vodi Zoki. Čovjeg od stila, svoj posao radi kao najveći profesionalac. Dok nam priča kako često posjećuje Zagreb i kako mu ni sada, kad više nije u cvijetu mladosti, nije teško ostati do fajrunta u 4.00 ujutro, svako malo pogledava situaciju za stolovima, za šankom i na ulazu. Klub se ubrzo napunio lijepim i rasplesanim Makedoncima. A muziku, nakon svih narodnjaka koje smo slušali danima, kao da je puštao moj dragi Bog r’n’r-a! Daniela nas je to veće upoznala s fotografom te redateljem i snimateljem spotova iz Vukovara. Nikad neću zaboraviti kako je Dario Janković, taj genijalac, ušao u naše društvo i odmah preuzeo riječ. Kad to naprave napuhani ljudi kao što sam to ja, onda mi se to gadi, ali kad jedna osoba vedra duha i još vedrije riječi krene prepričavati svoj radni dan i razlog zbog kojeg je kasnio, a pri tome je toliko duhovit, jedino što smo Mihovil i ja mogli bilo je da šutimo i slušamo. S veselim Darijem otišli smo do kluba na čaršiji gdje je muziku puštao slavni Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma. Bilo mi je tužno gledati ga kako fuša na mjestu gdje se većina posjetitelja nije ni rodila kad je stari Gile osnovao bend.

„To radiš za portal o kojem si mi pričao?“, pitam Daria i usput nogom guram ekipu da mu napravim mjesta za fotografiranje.

„Da, ali uglavnom fotografiram polunage zgodne djevojke za taj portal. Ali, i ovo je posao…“, odgovara Dario dok ja razmišljam trebam li ispričati momku čije sam lice slučajno otvorenim dlanom stisnuo uza zid, a sve u želji da pomognem Dariju da ima više mjesta. Neću. Po Kinezima, isprika je znak slabosti. Čim je napravio fotografije koje je trebao, zamolio sam ga da odemo.

Idući dan nas je Daniela vodila u restoran „Veneto“ na vrhu Skopje city malla na Partizanskoj ulici. Pogled na brdo Vodno i veliki križ iznad grada bio je gotovo toliko veličanstven koliko i odlično marinirani losos koji sam naručio. Dok promatram kako Partizanskom prolaze oni tipični engleski busevi na kat, osjećam se kao da sam u Londonu, u kojem nikad nisam bio. Možda me zbunila marka tih buseva, čini mi se da su kineski pa sam se možda osjećao kao da sam u Kini, gdje sam bio najmanje dva puta.

„Daniela, mljac, mljac, koliko ima Makedonaca?“

„Oko dva milijuna, pola od toga u Skopju!“, odgovara mi očekujući nova pitanja. I bila je u pravu. Samo sam krenuo svojim ustaljenim ritmom:

„Kolika je plaća, recimo, nastavnice u školi? Koliko košta unajmiti dvosobni stan od oko 50 metara kvadratnih?“

„Pa, plaća je od 200 do 300 eura, a stan nađeš za 150 do 200 eura“, odgovori mi ljubazno, a ja joj dozvolim da uzme nekoliko zalogaja sa svog tanjura. Mogu ja do Beča, ali Beč neće u mene!, mogao sam telepatski pročitati Mihovilove misli dok vadim novi notes i nastavljam zapisivati.

Bilo je tužno gledati kako Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma fuša i pušta muziku klincima koji se nisu ni rodili kad je on prašio

Mali raj u Tetovu

„A ti? Vidim, lijepo se oblačiš, auto ti je nov iako je francuski, imaš stan…“

„Ha, ha, ha… već deset godina sam privatni optičar. Prije sam radila četiri godine na istom mjestu za čovjeka kojemu je banka na kraju sve uzela. Otkupila sam strojeve, zadržala naziv radnje Optika Jovanovski i sad u Tetovu imam svoj mali raj!“, reče mi zadovoljno.

„I sad putuješ iz Skopja za Tetanovo svaki dan… što ne otvoriš još jednu optiku u Skopju, zaposliš još nekoga?“

„Imam jednu radnicu u Tetanovu. Radim tri-četiri sata dnevno, ne više, a imam para. Vidiš, kad bih otvorila još jednu radnju u Skopju, morala bih puno raditi i ne bih stigla uživati. Razumiješ me?“

Da, razumijem. Podsjetilo me ovo na priču o ribaru Šimi i njemačkom kapitalistu. Nakon ručka s pogledom, odvela nas je na glavni trg u Skopju da konačno vidimo taj kičeraj. I znate što? Meni je centar prelijep u svojoj grandioznosti. U centru dominira 12 metara visoki kip Aleksandra Makedonskog na njegovu čuvenom konju Bukefale. Na mostu kojim se preko Vardara ide u Arheološki muzej možda se nalazi četrdesetak kipova previše, ali muzej i novosagrađeno Narodno kazalište na istoj strani rijeke meni su fascinantni. Čuo sam da je kazalište najmodernije u Europi, a siguran sam da je jedno od većih, ako ne i najveće. Sve to sagrađeno je u sklopu projekta Skopje 2014. Ako je išta kič, to su ružna svjetla podno mostova koja noću mijenjaju boju iz plave u crvenu pa iz crvene u zelenu. To mi je kao Božić kod gastarbajtera…

„Daniela, kad je sagrađen City mall?“

„2012.“

„A kazalište?“

„2013.“

„Ha, ha, ha, živiš u gradu gdje je shoping mall stariji od Narodnog kazališta!“, kažem i prisjetim se kako je Ava Karabatić izjavila da bi ona sagradila još stariju crkvu od Sv. Donata. Draga Ava, Makedoncima je to pošlo za rukom!

Esma vam kaže: Bok

Osim gubljenja noći diljem Skopja, otišli smo u posjet obitelji Darija Jankovića. Dočekale su nas tri princeze, Ana Marija, Atanasija i Aleksandra, prelijepe kćeri i žena. Dario mi je pokazivao muzičke spotove koje radi, pričao o pregovorima za novi spot naše Lane Jurčević, zatim o tati Vukovarcu, mami Makedonki iz Bitole, kako je 1997. on prvi otišao u Bitolu, potom majka i brat, a na kraju se i tata preselio. Dario se potom preselio u Skopje, vjerujem, radi posla. Gnjavio sam ga da nam dogovori intervju s prijateljicom Esmom Redžepovom, ali Esma nije mogla iduća tri dana, a Mihovil i ja smo odlučili da je vrijeme da napustimo Skopje jer će nas dalje voziti Hitna ako nastavimo ovim tempom. Esma nam je poklonila svoju sliku i telefonski poručila da pozdravimo sve Hrvate. Pa, dragi Hrvati, Esma vam kaže: „Bok!“

Tko nije bio na Prespanskom jezeru i nije prespavao na otvorenome barem jednu noć, taj nije bio u Makedoniji. Tko nije bio na Ohridskom jezeru, pojeo riblju čorbu od pastrve, taj isto nije bio u Makedoniji. Mi smo, dragi moji čitatelji, bili u Makedoniji. Zadnje što ću vam reći jest da sam nakon ručka potražio svog gusara Dimčeta. Tražio sam ga i tražio, ali ga nisam našao. Tada mi je došao jedan stari ribar i otvorenim dlanom vijugajući prema gore, rekao:

„Dimčeta nema. Gusar nas je napustio prije nekoliko godina…“

Pustio sam suzu i vratio se do Mihovila s tužnim vjestima.

„Slušaj, tko je bio na Ohridu i nije se okupao u ledenom jezeru taj…“, kaže mi Mihovil.

„…taj nije bio u Makedoniji!“, zaurlam tako glasno da me i moj Dimče na svome moru čuje pa skočim u ledeni Ohrid!

U sljedećem broju Crna Gora: Kako je Veselin Šljivančanin otišao u rat samo da pobjegne od svoje žene

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.