Blogosfera Dnevnik pustolova

U drevnoj utvrdi od blata u kojoj je Lustig snimao Gladijatora

Bilo je to u vrijeme kad su se vatreni spremali za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, a naši filmski radnici čudili zašto ih je toliko udaljeno s velikog filmskog projekta s Russellom Crowom u naslovnoj ulozi.
Objava 16. svibnja 2017. 0 komentara 1 prikaza
maroko12
maroko12
Ait Ben Haddou u Maroku je ono što je u nas Dubrovnik: mjesto za holliwoodske zvijezde

Koju šumu zapaliti? – razmišljao je naš cijenjeni producent i dvostruki oskarovac Branko Lustig dok su ga limuzinom vozili po prelijepim zelenim krajobrazima Engleske. Svaka nova šuma koju bi vidio činila se prikladnijom da ju zapali. Bilo je to u vrijeme kad su se vatreni spremali za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, a naši filmski radnici čudili zašto ih je toliko udaljeno s velikog filmskog projekta s Russellom Crowom u naslovnoj ulozi. No Branko je znao da odgovor leži u financijskoj injekciji koju su Englezi dali za film „Gladijator“ i koji su uvjetovali prvo da se dio filma snima kod njih, a drugo, da njihovi filmski radnici zamjene većinu naših. I dok je Ćiro, nesvjestan kao i Branko velikog uspjeha koji mu prethodi, analizirao momčad i pilao po svojoj strategiji, Branko je naišao na šumu koju su pilali radnici šumarije. Odmah ih je zaustavio i kupio cijelu šumu, odnosno drva koja su i ovako i onako trebala biti posjećena. Tako je određena lokacija za prvu filmsku bitku između Germana i Rimljana u filmu koji će Branku donijeti drugi Oscar.


Gladijator: Film za koji je naš Branko Lustig dobio drugi Oskar ovdje je sniman


Ratna kola iz filma Gladijator

Filmski okret auta

Na putu prema gradu Ouarzazateu razmišljao sam o satima i satima predavanja koje sam, asistirajući počasnom profesoru Lustigu, proveo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U te četiri godine asistenture naučio sam sve o filmu „Gladijator“, od ideje do realizacije filma. I bio uzbuđen što ću posjetiti filmski grad nedaleko od kojeg se nalazi veličanstveni Ait Ben Haddou, drevna utvrda od blata koja je ovdje za filmski svijet i turiste ono što je Dubrovnik za nas.

– Skreni ovdje! – reče moj suputnik Luka nakon što je krajičkom oka uhvatio tablu na kojoj je pisalo nešto „Royal…“ Dalje nije stigao pročitati jer sam nagazio po gasu kao da sam ukrao Talisman. U isto vrijeme okrenuo sam volan i podigao ručnu, ali se filmski okret auta nije dogodio zbog svih mogućih sigurnosnih uređaja koje nisam isključio prije toga.

– Jesi skrenuo!? – pitao me Luka misleći više na stanje duha negoli na auto.

– Još u vrijeme Univerzijade u Zagrebu! – rekoh okrećući se na brzoj cesti koja je pravocrtno sjekla šljunkovitu polupustinju na dva dijela. Vrlo brzo stigli smo do naselja gdje oni koji nemaju milijune dolara nemaju što tražiti. Na obali jezera nikle su kuće orijentalnog eksterijera ograđenog visokim zidinama ispred kojih su se nalazile stražarske kućice i uniformirani zaštitari zaduženi za čuvanje mirnog sna onih koji su se skrivali iza tih zidina. S obzirom na to da većina kuća još nije bila naseljena, vozili smo se po naselju bogataša i birali najljepšu kuću u kvartu. Meni je za oko zapela jedna na litici, Luki druga koja je imala veliko dvorište i mnogobrojne garaže u kojima je vidio svoje skupocjene automobile i motore. Izvadili smo kruh i paštetu iz auta te promatrali naše kuće sve dok nas zaštitari nisu potjerali u stvarnost.

– Idemo! Ako se bogatstvo mjeri po slobodnom vremenu, ovdje smo kudikamo najbogatiji! – rekoh Luki tješeći više sebe nego li njega.


Luka i trgovac kojeg smo prozvali Hendrix


Lažni automobili za eksplozije (ispred) i grad iz popularne HBO-ove serije "Igra prijestolja" u pozadini

Ouarzazate je turistički grad u centralnom Maroku čiji sjever krase predivni snježni vrhovi gorja Atlas, a jug pustinja, zbog čega ga zovu Vratima pustinje. Kao takav, nezaobilazna je lokacija svima koji imaju malo više od sedam dana za posjet Kraljevini Maroko. Grad me u svojoj opuštenosti podsjetio na Nicu u Francuskoj, iako, osim brojnih stranaca, nema puno dodirnih točaka. Više se radilo o mom osjećaju. Sjeli smo u kafić, naručili smoothie od avokada i banane pa se uklopili u masi. Ljubazni konobar, jedan od onih koji čekaju svoju prvu filmsku ulogu baš poput tisuća njemu sličnih u Hollywoodu, odmah se raspitao snimamo li neki film. Razočarali smo ga u startu. Ostavio sam mu veliku napojnicu da ublaži svoju muku. Gurnuo je novac u džep i odmah prišao jednom bradonji u kutu ispred kojeg su stajali papiri i crteži stare utvrde. Pitanje je bilo isto. Iako slabo govorim francuski, razumio sam da je bradonja delegat UNESCO-a pod čijom zaštitom se nalazi obližnji Ait Ben Haddou. Utučeni konobar povukao se prati čaše maštajući o danu kada će na njegovu terasu sjesti prava osoba i ponuditi mu, za početak, neku malu ulogu koja će ga vinuti u nebesa.


U centralnom Maroku


Katapult iz filma "Princ iz Perzije"

U filmskom studiju

Na zapadnom ulazu u grad nalazi se filmski studio Atlas, nešto manji od Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi. Ulaz i razgledavanje se naplaćuje što je meni, bivšem direktoru produkcije u Jadran filmu i budućem oskarovcu bilo, dakako, ispod časti. Prelistao sam sve novinarske iskaznice i razne vizitke s mojim imenom pa se odlučio za onu na kojoj je pisalo Boris Veličan, producer. Ovlaš sam ju stavio pred malog službenika s dva broja većim odijelom i brkovima te odmah napravio strku kakvu napravi humanitarna pomoć kad stigne u izbjeglički kamp. Ubrzo se pojavila korpulentna gospođa koja mi je otvorila sva vrata studija i dala vodiča koji će me provesti po relikvijama prošlih slavnih produkcija. Naravno, netko je odmah dotrčao noseći čajnik, prospekte i smiješak koji je otkrivao barem polovicu što bijelih, što žutih zubi ponosnog vlasnika. Prošetao sam studijem dok je Luka glumio mog fotografa te natuknuo mogućnost snimanja filma u Maroku. Odmah je stigao drugi čaj, još nekoliko prospekata i pitanja vezano uz projekt koji mislim snimati. Kako nisam imao riješen financijski plan, glavne glumce (zvijezde), scenarij ni ideju za film, bio sam štur i tajnovit u odgovorima. Više sam, poput političara pred izbore, obećavao da će nam svima biti bolje kad se projekt dogodi. Luka je tu i tamo izbacio neko slavno hollywoodsko ime nakon čega bih ga ja mrko pogledao, a oči lokalaca se zasvijetlile. Ovim igrokazom uštedjeli smo deset dolara koje smo na putu od Ouarzazatea do Ait Ben Haddoua uložili u još jednu paštetu, kruh, jogurt i sok od naranče. Ispred moralnih i etičkih promišljanja, opet kao i političari, stavio sam svoju korist.

Cesta od Ouarzazatea do Ait Ben Haddoua vodi nekoliko kilometara zapadno prema Marrakechu. Potom treba skrenuti na sjever vijugavom cestom koja vas za desetak minuta dovede do grada pred kojim zastanete i divite se ljepoti koju su od blatnih cigli izgradile ljudske ruke. Odmah sam se sjetio filmova kao što su Dragulj s Nila, Gladijator, Princ od Perzije, Lawrence od Arabije i drugih koji su svi redom snimani na ovoj lokaciji. Parkirali smo auto ispred najskupljeg hotela u novom dijelu gradića, spustili prednja sjedala i zaspali. Luka je sanjao kako parkira svoje aute u garažu kuće koju je vidio tog dana na obali jezera, ja kako vodim veliku filmsku ekipu na snimanje hollywoodskog spektakla. Bili su to lijepi snovi kojima smo se ujutro istim ushitom veselili kao glasači pelješkom mostu. Cilj nam je, otprilike, bio identično dostižan.


MIG iz filma "Dragulj s Nila"

Iako postoji most preko rijeke koji odvaja stari od novog dijela grada, odlučili smo se prečacom preko postavljenih vreća jer bi tuda išao Indiana Jones. Most smo ostavili japanskim turistima koji ili nisu imali dozu avanturizma ili su strahovali da bi im skupocjena fotooprema mogla pasti u rijeku. Mi te dileme nismo imali jer oprema nije bila naša. Kao koze smo skakali s vreće na vreću do podnožja blatnog grada gdje su nas odmah napale horde vodiča i prodavača suvenira. Izvadio sam bič, u mom slučaju jezik, obranio se od prve navale te uletio u improviziranu trgovinicu ispred koje su, osim suvenira, stajale fotografije vlasnika sa snimanja stranih filmova.

Šteta što nemaš projekt

– Imam osjećaj da se u Maroku svi zovu Hassan, Mohamed ili Ali - kažem vlasniku koji nas je odmah ponudio čajem i spremnom pričom.

– Imaš krivi osjećaj! U Maroku postoji mnogo imena od kojih većina ima neko značenje – reče pokazujući kako na posluženi čaj tako i na nož za koji je smatrao da treba otputovati sa mnom za Zagreb.

– Kako se ti zoveš? – pitam dok razgledavam nož.

– Hassan!

Vlasnik trgovine neobičnog imena pričao nam je kako je još od malih nogu statirao u stranim filmovima. Uglavnom je igrao vojnike. Potkrijepio je to fotografijama koje mi nije dao u ruke da slučajno ne ispustim prekrasan berberski nož koji je sada, po njegovom, već bio moj. Odveo nas je i do poznanika koji izrađuje slike koristeći kao boju otopljeni šafran i alge iz rijeke. Jedinstvena je to tehnika koju nisam vidio nigdje u svijetu. Vodenim prirodnim bojama naslikana slika na kraju se zagrijava na plameniku te nastaje remek-djelo koje sam odmah kupio.

– Producent, kažeš. Šteta što nemaš projekt. Ovdje bi ti, osim lijepe lokacije, mogli ponuditi veliko znanje naših građevinara, umjetnika i filmskih radnika – reče mi Hassan kojeg nisam uspio prevariti.

– Drugi put dolazim s filmskom ekipom! – kažem simpatičnom Hassanu.

– Insha’Allah, insha’Allah! (Ako Bog da; op.a.) – reče mi sa smiješkom dok je pakirao nož i još nekoliko suvenira koje sam od njega kupio. Jedan od tih ću pokloniti Branku Lustigu. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mojih snova. Kad-tad će moj auto voziti pelješkim mostom hollywoodske produkcije, rekoh sebi u brk. A Hassan? On će me na tome putu čekati kao što je dočekao i mnoge druge plivače koji su se drznuli otisnuti na neizmjernu pučinu…•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.