Blogosfera Dnevnik pustolova

Vladara Muhameda VI. porodila je Hrvatica koju je šezdesetih godina Tito poslao u Maroko

Tanger, zbog svoje pozicije, zovu Vratima Afrike. Stisnulo se tu nešto manje od milijun stanovnika od kojih oni stariji pamte mnoge poznate slikare i pisce koji su upravo ovdje proveli dio svog života stvarajući jedna od najljepših dijela svjetske umjetnosti. Ima tu među tim stanovnicima i onih koji nalikuju na financijske savjetnike.
Objava 10. lipnja 2017. 3 komentara 1809 prikaza
Foto: Boris Veličan
Foto: Boris Veličan
Berber Boris, prozvali su me u Maroku u kojem smo ostali jer nas je na granici s Mauritanijom dočekala vijest da ne možemo u tu zemlju

Na sebi je imao plastične sandale, donji dio stare trenirke, izlizanu majicu i neku vrlo vjernu kopiju skupocjenih sunčanih naočala. I hodao je po vodi. Išao je u suprotnom smjeru od Luke i mene koji smo trajektom prelazili iz Španjolske u Maroko. Nije to dug put, svega pedesetak kilometara, pa sam siguran da će već predvečer stići u Španjolsku gdje ima dogovoreni sastanak s boljim životom. Hassan, trgovac koji je u potpalublju trajekta skrivao stari kombi preko svake mjere natovaren svime i svačime, zbog čega sam čitavo vrijeme puta slušao plač i cvilež guma na koje je nalegao teret, pričao mi je da zadnjih godina ima puno ljudi koji hodaju po vodi. Problem im nije, kako kaže, hodati po vodi, ali po zemlji već da. Bježeći iz zemalja kao što su Kongo, Mali, Gambija i slične, čitavo vrijeme su u strahu da ih na zemlji netko ne razapne na križ i da će tako izgubiti bilo kakvu nadu da stignu na sastanak u Španjolsku. Neki od tih hodača toliko su lijepi da se putem jednostavno uznesu na nebo gdje im daju krila da se povremeno mogu vraćati dolje. Pitao sam Hassana može li i on hodati po vodi. Ne, reče, on je Marokanac i ima papire s kojima odlično hoda po zemlji. Kad je trajekt pristao u grad Tanger, mahnuo mi je rukom i poželio ugodan boravak u prelijepoj zemlji Maroko.

Tanger - vrata Afrike

Tanger ulica


Rabat - glavni grad

Pametno solarno drvo hrvatski je proizvod u Maroku i Kraljevska garda ispred mauzoleja pokojnog kralja


Bilo grada koje osvaja

Tanger, zbog njegove pozicije, zovu Vratima Afrike. Stisnulo se tu nešto manje od milijun stanovnika od kojih oni stariji pamte mnoge poznate slikare i pisce koji su upravo ovdje proveli dio svog života, stvarajući jedna od najljepših djela svjetske umjetnosti. Ima među tim stanovnicima i onih koji nalikuju na financijske savjetnike. Dođu da ih nitko ne zove, pokažu ti put do hotela koji i sam znaš i za to uzmu postotak, najčešće 20 dirhama što je u protuvrijednosti oko 14 kuna. Jedini način izbjegavanja tih ljudi je iskazivanje grubosti i ignorancije za što prvi dan boravka u zemlji kralja Muhameda VI. nismo bili spremni.

Trgovina na tržnici


Bilo svakog grada sličnog Tangeru su ljudi koji u njemu žive. Brojni ulični prodavači, mirisi svježe pripravljenog čaja od mente ili iscijeđenog soka od naranče, naizgled kaotičan promet u kojemu sve ipak funkcionira, povici iz sporednih uličica medine, vjetar koji s jedne strane donosi miris Atlantika, s druge pak Mediterana, zveket prelijepih ručno izrađenih metalnih lustera… e, to je bilo grada koje me osvojilo već u prvim koracima na identičan način kao što je osvojilo Paula Bowlesa, američkog pisca, kompozitora i etnomuzikologa, ili Williama S. Burroughsa, pisca bitnik generacije koji je u Tangeru pedesetih godina prošlog stoljeća napisao knjigu “Goli ručak”.

Vlasnik restorana u Tangeru


Kad smo kod ručka, odlučili smo se počastiti nekim lokalnim specijalitetom. Slušajući savjete Hansa, preporođenog hedonista koji je čitav radni vijek proveo gradeći bagerom Njemačku, otišli smo u riblji restoran Populaire. Čim sam ugledao šanpjera kako se, izložen prolaznicima ispred preporučenog restorana, odmara na ledu, odmah sam naručio sebi i Luki porciju. U Zagrebu je to poprilično skup sport, no ovdje kompletan ručak s ribljom juhom i desertom stoji svega 60 kuna. Punog želuca i sretnih nepca, uputili smo se prema medini. Vidjevši starca kako odmara, jer suludo je ne napraviti siestu tijekom dana, Luka se izvalio na obližnju klupu pokraj fontane i na trenutak zatvorio oči.

Šanpjer ili kovač za  60 kn

Šanpjer u umaku za 50kn


Negdje između pete i šeste fotografije koju sam napravio prišao mi je zanimljiv čovjek u svojim ranim šezdesetima i obratio mi se na tečnom engleskom, što je ovdje, s obzirom na francuski kolonijalizam, prava rijetkost. Čovjek koji je na glavi nosio šiltericu, na licu osmijeh, a na nogama bijele koledžice, predstavio se kao Richard. Čim mi je rekao da je radio u Rijeci, Splitu i Drvaru, znao sam da sam izgubio utakmicu i da će me druženje s njim koštati. Radio je i u Americi, muvao se Meksikom, održavao brodove u Panami pa i ne čudi što mi je na tečnom engleskom objasnio da je sada slikar koji ima svoju galeriju.
Lopov James crta mi kako će me prevariti

Lopov James: Čim mi je rekao da je radio u Rijeci, Splitu i Drvaru znao sam da će me druženje s njim koštati.


Ne želim u hostele

Da potvrdi svoje riječi, odmah mi je pokazao traperice umrljane akvarelnim bojama, te iz torbe za laptop izvukao nekoliko slika koje su toliko loše da bi svaka učiteljica djetetu trećeg razreda osnovne škole za isti uradak dala maksimalnu ocjenu 4, i to zbog truda i da ne povrijedi dijete. Ubrzo mi se pridružio Luka koji je komentirao kako bi Richardove traperice mogle postati modni hit jer je s tolikom pažnjom sam na njih nanio kapljice boje da su uistinu izgledale kao iz nekog modernog dućana sa skupim stvarima čiju ponudu je kreirao mladi dizajner u usponu. Nakon čaja i nekoliko priča od kojih bi neke mogle biti i istinite, ostao sam bez 20 dolara i vratio se u hotel.

Iz Tangera smo krenuli u 220 kilometara udaljeni glavni grad Maroka. Rabat je upravno središte zemlje, dok je poznatija i veća Casablanca ekonomsko srce kraljevine. Putem smo komentirali da ćemo odsad pa nadalje spavati ili u skupim smještajima ili u divljini ugodno smješteni u hotelu Rene, kako smo nazvali naš Renault Talisman. Spavati u vlažnim hostelima ili jeftinim hotelima s pogledom na zid, gdje se mota mladež s gitarama na leđima, nije dolazilo u obzir. Četrdeset mi je godina i više ne podnosim backpackere i njihove priče kako putovati s 10 dolara dnevno.

Tržnica u Rabatu puna je hrane i života


Trinaest godina nisam vidio Zvonimira Frku Petešića, našeg veleposlanika u Kraljevini Maroko. Upravo me on dočekao 2004. pred hrvatskim veleposlanstvom u Parizu kad sam pješice, nakon 2609 žuljevitih i napornih kilometara, stigao iz Petrograda u taj divan grad na obalama Seine. Veselio me ponovni susret s njime. Gospodin Zvonimir je čudo od čovjeka. Nakon nekoliko uvodnih rečenica, dobio sam brojne kontakte naših ljudi u Maroku od kojih većina ima vrlo zanimljive životne priče o čemu ću, ako Bog, kojeg u ovim krajevima zovu Alahom, dozvoli, pisati putujući dalje prelijepom kraljevinom. Lokalci bi rekli – InshaAllah!

Hrvatski veleposlanik Zvonimir Frka Petešić u Rabatu


Ipak, ono što mi se urezalo u sjećanje i na što sam puno mislio dok sam obilazio znamenitosti grada, poput Hassanova tornja ili mauzoleja kralja Hassana II., pokojnog oca današnjeg kralja Muhameda VI, jest jedno ime – Marijana Beuc. Od svih ljudi koji će čitati ove retke, samo će cijenjenom piscu Zoranu Feriću to ime biti poznato. Jer mu je gospođa Marijana teta. Njezin život toliko je fascinantan da su mi se pred licem, tijekom cijelog boravka u Rabatu, vrtjele njezine slike kojima sam dodavao boju i ton. Ta dama, rođena 1921., na izričit zahtjev pokojnog kralja Hasana II., a uz suglasnost jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, došla je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća na kraljevski dvor kao babica.

Mauzolej pokojnog kralja u Rabatu

Hassan tower (Rabat)


Nije planirala niti željela tako, ali ostala je u Maroku do današnjih dana. S vremenom se pomirila sa sudbinom te zavoljela zemlju i okruženje u kojoj se dvor pobrinuo da joj ništa ne nedostaje. Tijekom svoje službe porodila je čitavu kraljevsku obitelj, među kojima je i današnji kralj Muhamed VI. O Marijaninoj djeci i mnogim životnim partnerima, od kojih su se neki izdavali za njezine muževe, mogao bi se napisati roman. Zadubljen u misli, nisam niti primijetio da su prošla dva dana.

Priča o kartografu

– Jesi li primijetio da su u Maroku minareti četvrtasti? – pitao me veleposlanik Zvonimir. Odmah sam u glavi vrtio slike svih minareta koje sam vidio, od bosanskih, preko turskih do iranskih i pakistanskih. Da, svi su oni okrugli. – Granica Maroka i Alžira je granica do koje je onomad stiglo Otomansko Carstvo s okruglim minaretima. Ovamo nisu došli, stoga su minareti četvrtasti. I nikad dovršeni Hasanov toranj također je četvrtast – objasnio mi je Zvonimir. Dok sam razmišljao o tome, veleposlanik me upitao znam li tko je bio Muhamed Al-Idrisi? Da me upitao da nabrojim hrvatske nogometne reprezentativce, što isto ne znam, bilo bi me manje sram nego što ne znam za velikog geografa i kartografa koji je, na zahtjev sicilijanskog kralja Rogera II., izradio kartu svijeta na kojoj se prvi put vidi i spominje Hrvatska. Tabula Rogeriana, kako joj je naziv, dovršena je 1154. godine, kao i životni put kralja koji ju je naručio.

Čovjek se uči dok putuje, sve je što sam mogao reći u svoju obranu pred čovjekom koji i sam izrađuje demografske karte. Pričali smo dalje i o umjetnoj inteligenciji, automobilima koji će sami voziti, Zvonimirovu trudu da kravata postane puno značajnije našim identitetom u svijetu negoli je to slučaj danas. Ustvari, više sam slušao nego pričao. To je onaj dio putovanja koji volim. Dio koji širi vidike i spoznaje. Radi toga već osamnaest godina putujem svijetom i uvijek se veselim upoznavati ljude, svejedno koje boje kože ili vjeroispovijesti. Zvonimire, ovim putem hvala za podršku i ugodno društvo!

Renault Talisman


Vijest da ne možemo u Mauritaniju nakon Maroka dočekala nas je na parkiralištu Mc’Donaldsa gdje smo odlučili prenoćiti prije puta u veličanstveni grad Meknes. Razlog je ležao u tome što nismo uspjeli osigurati kasko osiguranje za auto, a Mauritanija je, za razliku od iznimno sigurnog Maroka, vrlo rizična zemlja. Razlog, pak, što smo bili na parkiralištu bio je wi-fi restorana brze hrane kao i uredan WC gdje smo iduće jutro imali sve uvjete za osobnu higijenu na putu. – Što ćemo sada? – upita me moj suputnik Luka, promatrajući kako se na mojem licu ruši višemjesečno planiranje puta.

– Ja ću dupli cheese i pommes. Ostalo je sudbina, kako je lijepo rekla Ferićeva teta Marijana!

Žene pred ulaskom u medinu

Siesta u Tangeru

 

  • barbaizamerike:

    Borise Legendo putuj i uzivaj

  • Avatar anticenzura
    anticenzura:

    Druga su vremena bila za vrijeme Tita, sada to vise nije isti svijet. Neka oni stoje u svojoj kuci, Islamska kultura nikada nije nasla plodno tlo u Europi, uvijek su bili istjerani u krvavim ratovima i jos se narodi nisu ... prikaži još!u oporavili od njih na tim prostorima,