Blogosfera Vodoriga

Fidel Castro i druga smrt Nove ljevice

Objava 27. studenoga 2016. 5 komentara 1500 prikaza
Foto: Alberto Korda/Wikipedia
Foto: Alberto Korda/Wikipedia
Fidel Castro

Nakon godina oklijevanja, koje su ponekad pobuđivale sumnju u staračku senilnost same prirode, biologija je konačno presudila Fidelu Castru, koga je Peter Hitchens jednom nazvao "Mickom Jaggerom komunističke revolucije". Kao što znamo, i Jagger već duže vrijeme sasvim ozbiljno stavlja na kušnju naše povjerenje u dobro pamćenje Majke Prirode. Dok u Miamiju Kubanci na ulicama slave, u Havani je, kako nam s lica mjesta svjedoče Večernjakovi izvjestitelji, Linda Draškić i Bernard Karakaš, komorna atmosfera, ulice su puste, a rijetki prolaznici u suzama. Ne treba sumnjati u iskrenost osjećanja i jednih i drugih. Jedni predstavljaju Kubance koji su odlučili na splavovima i na druge opasne načine pobjeći iz Castrova komunističkog raja ka stotinjak kilometara udaljenoj obali Floride, dok drugi predstavljaju Kubance koji su mislili da je takav put suviše opasan, te su pretpostavili izvjesnost života u siromaštvu i policijskoj državi riziku odlaska u slobodu i neizvjesnost. 

Možemo pretpostaviti da su otišli oni hrabriji i poduzetniji, a ostao je prosjek kubanskog stanovništva. Ovih prvih u Americi danas ima preko dva milijuna, žive životom američke srednje klase i čine veoma važan segment populacije na Floridi, čiji su glasovi u nekoliko navrata odlučivali pobjednika na američkim predsjedničkim izborima. Od ovih koji su ostali, za petpostaviti je da velika većina živi u društvu kakvo i odgovara njihovim ambicijama. Kako svjedoče mnogobrojni turisti koji su posjetili Kubu, radi se o vrlo dobronamjernim i po prirodi veselim ljudima, koji tek rijetko pokazuju nezadovoljstvo jadnim prilikama u kojima žive. To je vjerojatno i razlog što na Kubi nikad nije zabilježena neka veća pobuna ljudi protiv režima, kao što je to, recimo, bio slučaj u zemljama istočne Europe, gdje su ljudi, ipak, imali i bolje uvjete života nego što je to sada na Kubi. Dakle, ne radi se samo o strahu od Castrovih istražitelja, već ovaj put i o ozbiljnoj senilnosti prirode, koja bi čovjeka trebala mamuzati u težnji za boljim životom. 

Mnogi su putem medija i društvenih mreža reagirali na Castrovu smrt. Jedni su izražavali zadovoljstvo odlaskom diktatora, drugi su se sa sjetom opraštali od posljednjeg istinskog revolucionara. Američki izabrani predsjednik Donald Trump je, tako, čak zaradio kritiku nekih medija, poput američke mreže NBC, zbog toga što je Castra nazvao "brutalnim diktatorom", dok je kanadski premijer Justin Trudeau ismijan na društvenim mrežama zbog svoj patetičnog prisjećanja na Castra, koga je nazvao "većim od života" i "legendarnim revolucionarom". Američki predsjednik na odlasku, Barack Obama, lukavo je htio puhnuti u taj vrući krumpir, izjavivši da će o Fidelu Castru "povijest dati svoj sud". Mnogi sada izražavaju nadu u bolju budućnost kubanskog naroda. Staro sumnjalo Peter Hitchens ponešto je oprezniji, pri čemu prstom pokazuje na Fidelovog mlađeg brata, Raula, koji se čini još brutalnijim od "velikog vođe", a kome je dan uoči Fidelove smrti potvrđen novi dvogodišnji mandat na čelu Komunističke partije Kube. Ja bih rekao da je ovaj događaj važniji za promatrače na Zapadu, nego za same Kubance. Blaga kubanska narav vjerojatno je sklonija i ovaj događaj, kao i sve ostalo, predati povijesnom zaboravu, nego buditi prirodu iz ugodnoga tropskoga drijemeža.

Smrt kubanskog diktatora u najvećoj mjeri predstavlja jedan od velikih udaraca za ljevicu na Zapadu, u simboličkom smislu vjerojatno ravan nedavnoj pobjedi Donalda Trumpa na američkim izborima. Naime, teško bismo mogli reći da je kubanska revolucija bila izraz autentične volje kubanskog naroda. Svakako je Batistin režim izazivao nezadovoljstvo u određenim političkim krugovima, ali bi bilo pogrešno predstaviti si nekakvu romantičnu sliku općenarodnog ustanka pod čijim revoltom pada omraženi diktator. Kao i većina revolucija, bio je to puč koji je, nakon višegodišnjeg lutanja po vrletima Sierra Maestre, izvela grupa gerilskih boraca, predvođena Fidelom Castrom, dok je narod bio tek ravnodušni i manje-više nezainteresirani promatrač događanja. Čak je i sam Fidel u gerilu otišao kao nacionalist koji se bori protiv korumpiranog režima, da bi iz džungle izašao kao komunist koji radi na širenju svjetske revolucije. Che Guevara je, navodno, imao najveći utjecaj na Fidelovo preobraćenje u komunista, dok je njegov mlađi brat Raul u gerili uspostavio kontakt s Moskvom. Dakle, radilo se o još jednom sovjetskom projektu "izvoza revolucije", svojevrsnom revivalu trockističke politike u SSSR-u nakon Staljinove smrti. 

Komunistička revolucija u zemlji pored obala SAD-a svakako je izazvala geopolitički potres, koji je u jednom trenutku, tijekom čuvene Kubanske krize, zaprijetio i izbijanjem Trećeg svjetskog rata. No, nakon što se Hruščov povukao iz te geopolitičke avanture, a kubansko rukovodstvo razočarano okrenulo Kini i Mao Ce Tungu, Kuba gubi na svom realnom značaju. Međutim, postala je značajna na sasvim nepredvidljiv način – Kuba je postala simbolom romantičnog otpora Nove ljevice američkom imperijalizmu. Kao što znamo, pojava Nove ljevice predstavlja značajan rez u redefiniranju komunističke ideologije. To je pokret koji je odbacivao tradicionalan ekonomistički svjetonazor komunista i okrenuo se pitanjima kulture i identiteta kao ključnim za revolucionarnu borbu. Nova ljevica, naročito u Americi, nije više vidjela u proleterima avangardu komunističke revolucije, već u borbi za emancipaciju manjina, homoseksualaca, žena i zemalja trećega svijeta. Tradicionalni proletarijat, na koga se pozivala komunistička dogma, sada je postao tipičan reprezent jedne autoritarne, šovinističke, rasno neosviještene bjelačke većine. 

Neuspjeh komunističkog projekta Nova je ljevica uveliko objašnjavala vezivanjem komunističkog pokreta za bjelačku radničku klasu kao avangardu pokreta. Nije li to bio ključ "izdaje" radničke klase u Americi i na Zapadu uopće, koja je radije radila "pakt" s kapitalistima za šaku dolara više, nego što bi stala iza komunista u borbi za rušenje nepravednog kapitalističkog sustava i cjelokupni društveni preobražaj? Američka ljevica, tako, više nije čitala Marxa i Engelsa, veličala New Deal i pohađala tečajeve iz ekonomije, već su sada glavna literatura bili Antonio Gramsci, Wilhelm Reich i Herbert Marcuse, čija su se djela izučavala u kampusima na predmetu "književna teorija". Kubanska revolucija sjajno se uklopila u ovaj strukturni rez unutar samog komunističkog pokreta na Zapadu, koji se odigrao s pojavom Nove ljevice. 

Sovjetski Savez i istočnoeuropske komunističke diktature bile su neinteresantne za Novu ljevicu. Bile su previše konzervativne, bjelačke i pod vlašću tehnike – predstavljale su samo kontinuaciju zapadnjačkog autoritarnog kulturološkog obrasca, umjesto da ga revolucioniraju. Za to, uostalom, prema mišljenju Nove ljevice, nisu bile ni rasno i biološki predsestinirane. Bijelci ne mogu uništiti imperijalističku i autoritarnu, ekskluzivno bjelačku zapadnu civilizaciju. To mogu samo nacije koje ne dolaze iz tog civilizacijskog milieua. Otuda se generacija šezdesetih okreće kritici staljinizma u Sovjetskom Savezu i s oduševljenjem gleda na kinesku "kulturnu revoluciju" i državne udare sa socijalističkim predznakom u arapskom svijetu, Africi i Južnoj Americi. Kubanska revolucija označava, dakle, točku ovog strukturnog i ideološkog loma u samom komunističkom pokretu. Che Guevara i Fidel Castro postaju simbolima otpora američkom imperijalizmu i zapadnjačkoj civilizaciji koje slavi Nova ljevica. Oni su ti koji jedini mogu provesti svjetsku revoluciju po mjerilima šezdesetosmaša. Njihovo biološko i kulturološko nepripadanje zapadnom civilizacijskom krugu, po njihovom mišljenju, najviša je garancija i obećanje mogućnosti takve revolucije. 

Naravno, sve su to samo bulažnjenja jedne nezrele i iskompleksirane mladosti na Zapadu, ispunjenje edipovskim osjećanjem samomržnje i nihilističkom željom za uništenjem vlastitog kulturnog naslijeđa. Stvarnost kubanske, ali i svih ostalih komunističkih revolucija, bila je banalnost terora, izuzetne represije nad medijima, religijom i svima koji bi na bilo koji način odstupali od komunističke ortodoksije. Napušeni dugokosi obožavatelji Che Guevare vjerojatno bi na samoj Kubi dopali šaka tom okrutnom upravitelju zloglasnog zatvora La Cabana, tom sadistu koji je uživao sam učestvovati u egzekucijama "neprijatelja revolucije", bili oni politički protivnici, katolici, dugokosi hipici ili homoseksualci. Naime, i Che i Castro su prezirali rock kulturu, crnce su smatrali nižom rasom, a pjesnike i romantične buntovnike trpali u memljive zatvore gdje su ih izlagali životinjskim metodama mučenja, poput puštanja struje kroz testise, lomljenja kostiju i izgladnjivanja – ako ih već ne bi hladnokrvno ubili. O Castrovom i Cheovom šovinističkom odnosu prema ženama da i ne govorimo. I jedan i drugi su žene tretirali kao osobno vlasništvo i predmete za zadovoljavanje seksualne želje, i ništa više od toga.

Kubanska revolucija u očima zapadne ljevice, koja ju je u svojim romantičarskim maštarijama uzdigla gotovo do kulta, kao što smo vidjeli, nikada nije imala smisao veličanja ekonomskih uspjeha i unaprjeđenja života ljudi u toj zemlji. Dapače, njena zaostalost i siromaštvo, u njihovim su očima bili garancija njene moralne neiskvarenosti i obećanje jednog novog civilizacijskog iskoraka. Otuda aktualna inzistiranja na nekakvim uspjesima kubanskog sistama na polju obrazovanja i zdravstva, recimo, predstavljaju oblik dekadencije i degradacije tog novoljevičarskog sna. To je tek mit koji je lako raskrinkati. Svaki današnji posjetitelj Kubi, kao što mi je posvjedočila moja dobra prijateljica, može vrlo lako utvrditi da u kubanskim bolnicama nema osnovnog potrošnog materijala, poput zavoja, gaza ili lijekova. Govoriti o pismenosti u 21. stoljeću i nije neko postignuće, naročito ako je danas osnovni oblik pismenosti ona informatička, dok na Kubi rijetko tko uopće ima računalo, a o pristupu Internetu da i ne govorimo. Stvar je, dakle, slična onoj kad je Hruščov obećao da će Sovjetski Savez do 1980. godine "stići i prestići" Sjedinjene Države po ekonomskom razvoju. To je bio trenutak kada se raspao mit od boljševičkoj revoluciji, jer revolucionarni mit ne trpi empirijske provjere. Samo kao mit, kao obećanje buduće sreće, on ima svoju simboličku snagu i može ovladati maštom ljudi. Empirija ne ide na ruku komunizmu – u usporedbi s ekonomskom efikasnošću kapitalizma, on uvijek gubi bitku.

Ako Trumpova pobjeda predstavlja realan kraj politike američke Nove ljevice, simbolizirane u odlazećem predsjedniku Obami i kandidaturi Hillary Clinton, onda je Castrova smrt i njen simbolički kraj, njezina druga smrt. I to je jedini značaj, kvalitativna novna koju može donijeti Castrova smrt. Sada je samo na tijeku vremena da pokaže to drugo lice sna ljevice na Zapadu. Možda ćemo se i načekati, tko zna? Možda će, kao što kaže Hitchens, Raul Castro tek sada zavesti pravu strahovladu. Jer, sada, kada se otac kubanske revolucije seli na drugi svijet, još samo brutalna sila može očuvati nepomućenim taj tropski komunistički raj. Moje nade u nekakvu blistavu budućnost kubanskog naroda nisu velike, iako im svakako želim oslobođenje od komunističkih brutalnosti. Nadati se pak da će im, nestankom komunizma, krenuti nabolje, čini mi se pomalo naivnim. Naime, u jednom je Nova ljevica imala pravo – kultura uvijek odnosi pobjedu nad ekonomijom. Oslobođenje od komunizma će im vjerojatno donijeti suočavanje s ograničenim kapacitetima vlastitog kulturnog naslijeđa. Drugim riječima, Kubanci će uvijek biti Kubanci, i nikada neće postati Amerikanci ili Kanađani. 

Naime, ako Kubanci i nisu priželjkivali komunizam, pedeset i sedam godina "aktivne miroljubive koegzistencije" s tim režimom govori nam da im on naročito nije ni smetao. Oni koji su mogli preskočiti okvire vlastitog kulturološkog obrasca, već su odavno u Miamiju i vjerojatno se ne planiraju vratiti. Prosjek koji je ostao, teško da će i bez pritiska komunističke knute odskočiti od tog prosjeka. Vjerojatno će dobiti neki oblik slobodnih izbora, ali teško da će to biti uzorna demokracija. Ekonomske reforme vjerojatno neće dati prevelik zamah uništenoj ekonomiji, zato što će ju izjesti nedostatak pravnih institucija i sklonost korupciji. Dobit će, dakle, nešto slično kao što imamo mi u istočnoj Europi i Rusiji, samo u još lošijem izdanju. Skidanje prepreka slobodi kretanja vjerojatno će kod mnogih pobuditi želju da odu van, a ne onima koji su otišli da se vrate nazad. Ameriku bi, otuda, mogao zapljusnuti migrantski val novih doseljenika sa Kube, manje ambicioznih i sklonih usvajanju novih kulturnih obrazaca od onih koji su je napustili za vrijeme Castra. 

Sve u svemu, Kubu izvjesno čekaju teška vremena i izazovi s kojima će se Kubanci morati nositi kako već budu znali. Na nama na Zapadu je da ne ponavljamo gest Nove ljevice, pa da umjesto revolucionarne romantike svoje nade sad vezujemo za nekakvu romantiziranu sliku demokratske, postkomunističke Kube, i navodne velike uspjehe koji ih čekaju nakon eventualnog oslobođenja od komunizma. To je mit koji nam ne treba, a još manje treba Kubancima. Uostalom, iskustvo postkomunizma u istočnoj Europi može im biti dovoljan putokaz u budućnost. Kubanci će uvijek biti Kubanci, kao što će Česi uvijek biti Česi, Rusi Rusi, a Hrvati Hrvati. Promjena ekonomskog sistema svima može biti od koristi, ako baš zalegnu i brzo se prilagode novom sistemu, ali da će svi time postati jednako uspješni kao Englezi ili Danci, ne treba se nadati. Jedan planet, isti sustav, različiti svjetovi.

  • Avatar Željko Mataja
    Željko Mataja:

    Istinski revolucionar Castro? Da, kao i Tito što je bio istinska fantazija i stvarnost onih koji su čuvali lik i djelo njihovih brojnih nedjela!

  • Avatar CORPUS OMNE . . .
    CORPUS OMNE . . .:

    Nisam fan nikakvih diktatora pa tako ni Tita, a još manje El Comandante-a. Neću ni govoriti o Lenjinu, a za Staljina je teško naći bilo kakvu dobru riječ osim da je snažno pridonio pobjedi nad najvećim zlom - Hitlerom. Iako ... prikaži još! se zna da bez njega fašizam i sile osovine nebi doživjele poraz, ipak, kad se sjetimo početka priče, taj doprinos je bio zapravo iznuđen. Postavlja se pitanje: što je razlog pojavi ovakovih osoba na povjesnoj sceni i odmah zatim: kako su se tako dugo održali na vlasti. Odgovori su vrlo jednostavni. Pojava takvih likova bila je logična posljedica strahovite socijalne stratifikacije iliti društvenog raslojavanja kao temeljnog uzroka svih revolucionarnih i njima sličnih pokreta. To vrijedi, naravno, i za građanske, buržoaske revolucije. Kad su revolucionarni pokreti stekli vlast na čelo su stali najorganiziraniji dijelovi društva i postavili ono što su imali najbolje u datom trenutku: tzv. građansku, odnosno narodnu demokraciju. U suštini i jedno i drugo su bili dva tipa teatra za narodne mase. Konce su vukli stvarni vlastodršci. U građanskoj demokraciji iz manje više nevidljive pozadine (financijska oligarhija), a u "narodnoj" javnom i otvorenom diktaturom proletarijata. Dugo su ostali na vlasti zahvaljujući posebno instaliranim policijskim strukturama kojima je jedini zadatak bio upravo i jedino to - održati ih na vlasti. Tzv. narodne demokracije raspale su se ipak, povjesno gledano, relativno brzo. Razlog? Bile su jako slabo upravljački obrazovane. Apsurdno, ali nisu bile sposobne upravljati svojim proizvodnim resursima i slijedom toga imale konstantane negativne stope rasta. Obrnuto kod građanske demokracije najviše se ulagalo u upravljačko obrazovanje MBA tipa koje se pokazalo nadmoćnim. U tim strukturama se ugnjezdio establišment korporativnog globalnog kapitalizma na čelu s financijskom oligarhijom koja je samo pobrala posljedice vlastitog urušavanja komunizma. Kineski komunisti su to shvatili, obrazovali svoje kadrove na MBA sveučilištima i održali se na vlasti. Dokle? Veliko je to pitanje, ali kako stvari idu na geopolitičkoj karti svijeta s Rusima i Euroazijskim potencijalnim integracijama. A što je sa slobodom, slobodom pojedinca , čovjeka slobodom da živi životom dostojnim svoga imena? Realno to ne postoji. To je iluzija, to je, već spomenuti, teatar apsurda za široke narodne mase. Što se prije s tim pomirite imate veće šanse da provedete svoj kratki ovozemaljski život dovoljno dostojanstveno na način da izbjegnete političko svrstavanje, kao bitan čimbenik sudjelovanja u tom teatru. Jer svaki čovjek, u mjeri kojon se bavi politikom, postaje ološ. To pravilo, kao i sva pravila, ima izuzetaka, ali oni su vrlo rijetki.

  • robertek:

    Pod Castrom je Kuba postala zemlja gdje ljudi rade za 25 dolara mjesečno 2014. Prije njega imali su 6 dolara dnevno, a to je cca 150 dolara mjesečno 1958. Nemojte sad o konobarima i krupjeima u Havani.