Blogosfera Vodoriga

Jeste li znali da u Hrvatskoj postoji policajac koji je napisao knjigu?

Možete li zamisliti? - U zagrebačkoj Dubravi postoji policajac koji je napisao knjigu. A o čemu bi to policajac iz Dubrave mogao napisati knjigu? - O čemu drugom, ako ne o policajcima i lopovima...
Objava 21. listopada 2019. 2 komentara 1659 prikaza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Foto: Larisa Janičev-Stojanović

Zbirka pripovjednih minijatura Vjekoslava Drnića “Policajci i lopovi” (Bookara, 2019.) vodi nas kroz svijet tranzicijske Hrvatske promatrane iz kuta policajca. Vrijeme je to u kojoj su “jake snage MUP-a” prilično nespremne i s dosta muke i nesnalaženja morale poraditi na vlastitom preobražaju iz milicije u policiju. To je vrijeme u kome je demokracija donijela nova pravila igre, ali i vrijeme u kome je, kako primjećuje autor, “ljubaznost osokolila klatež”.

Odmah na početku treba reći da je “mjesto radnje” svih Drnićevih proznih krokija zagrebačka Dubrava, odnosno, “centar svemira”. No, to nije tek neki kvart ili “rajon” u hrvatskoj prijestolnici, već je to, po Drniću, “stanje duha”. Netko bi rekao kako se radi o još jednom prilogu kod nas popularnog žanra tzv. urbane proze. Ali varate se ako pritom zamišljate visokoparne refleksije o “svjetskom bolu” nekog olinjalog hipstera za šankom u kvartovskoj birtiji, koji djeluje lokalno a misli globalno.

Drnićeve proza je poetika tvrdog asfalta, ona izlazi na ulicu, kreće se među švercerima, prostitutkama, sitnim lopovima, različitim sumnjivim licima i prekršiteljima zakona, pri čemu svojim opaskama ne štedi ni “čuvare reda”, koji bi trebali s tim polusvijetom nekako izaći na kraj, pa na kraju često završe u zajedničkoj kupki. To je svijet sazdan od grubosti, prevare, izdaje, ali i svijet kome Drnić udahnjije crtu topline i humanosti, razumijevanja za ljudske slabosti i posrtanja. 

Taj pokušaj da se pronikne srcem u svijet grubosti crta je Drnićeve proze koja će vas razoružati. On ne reže taj svijet analitičkim skalpelom i moralnim prodikama, što su turobna sredstva koja samo dodatno unakaze i zatamne jedan već ionako oštećeni svijet. On im pristupa kroz humor i paradoks, koji će vas podsjetiti na češke majstore pripovijedanja, kako bi apsurdu dao crtu ljudskog. Drnić zna da nas samo to “stanje duha” može “zadržati iznad vode” da ne potonemo i otvoriti za razumijevanje jednog svijeta koji je daleko od savršenog. 

Drnićeve priče su izvještaji o svijetu od kojega rado okrećemo glavu, koji ne želimo vidjeti, ali je on tu, živi s nama, prepušten vlastitoj gorkoj sudbini. To su izvještaji iz stvarnog života. Drnić o Dubravi i gradu koji ga okružuje piše onako kako su nekada o New Yorku pisali Breslin i Hamill. S empatijom, direktno, izvještavajući “s lica mjesta”, bez moralističkih osuda “na prvu” i lažnih uresa, ispitujući iz svakog kuta varljivu crtu između ljubavi i prevare, lojalnosti i izdaje, pravde i nepravde, svih tih graničnih situacija od kojih je ispleten život.

Njegova rečenica nema ničeg suvišnog, ali ona nije svedena. Iako se radi o literarnom prvijencu, to je brušena, odnjegovana rečenica, nekoga tko je prethodno progutao tonu knjiga i na teren književnosti izašao napucan kao Stalone. No, on tu svoju književnu spremu ne rabi kroz jalovo intelektualno “bildanje” i “akrobacije” stila, već kako bi u najgrubljem kamenu otkrio njegovu dušu, kako bi u jednom surovom svijetu isklesao iskru potrage za smislom. 

Drnić često uspijeva samo u jednoj rečenici kondenzirati svo iskustvo, oslikati sve paradokse i apsurde jednog iščašenog i za mnoge nevidljivog svijeta. I time ga vratiti u ravnotežu, dati mu njegovu pravdu, njegovo zrno smisla. To je, na kraju, ono što čini bit pravednosti - tragati za svjetlom u jednom posrnulom svijetu, koji još tetura tražeći puteve vlastitog izbavljenja.

Traganje je to koje se susreće s ljudima koji uglavnom funkcioniraju u svijetu inercije i onog pojavnog, bez smisla i cilja, nerijetko promatrajući ljude koji su dotakli samo dno. A sa dna se može ići samo prema gore. Jer svi smo mi u životu učinili nešto čime se ne ponosimo, nitko nije bez crnog ispod nokta, i što bi bilo kada bi nas ljudi sudili samo po tome? 

Svjetlo nade možemo upaliti samo ako u sebi pronađemo mjesta za razumijevanje i oprost. Vjekoslav Drnić nudi nam dobar komad osjećaja za tu pravednost, umijeće koje smo negdje usput, izgleda, zaboravili.

* Tekst pročitan na promociji knjige Vjekoslava Drnića "Policajci i lopovi", koju je organizirala Gradska knjižnica Vukovar, 18. listopada 2019. Knjigu je pred vukovarskom publikom, pored autora, predstavila i pjesnikinja Larisa Janičev-Stojanović.

Foto: Larisa Janičev-Stojanović

 

  • Prosvijećeni apsolutist:

    Naslov je: 'Kako sam sjeo na babu na semaforu'

  • Avatar patkovic
    patkovic:

    ima jedan u vukovaru koji je upornim popodnevnim usavršavanjem (ne znam ali pretpostavljam u bosanskoj provinciji) postao sudac