Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Vodoriga

Postizborna šutnja i Milanovićev politički egzistencijalizam

Objava 14. siječnja 2015. 16 komentara 7500 prikaza
 Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

Iako su mnogi uoči izbora nagađali da će postizborna šutnja nekima teže pasti od predizborne šutnje, nitko nije očekivao da će ona biti ovako teška, začudna i napeta, čak bizarna. Naime, premijer Milanović je odlučio šutjeti na izbornu pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, i sada svi čekamo da progovori. A kako on više šuti na tu pobjedu i odbija čestitati izabranoj predsjednici Hrvatske, tako raste i zapitanost, pomiješana da nelagodom i strepnjom, što će se uopće desiti kada konačno progovori, ako uopće progovori.

 

Egzistencijalisti bi rekli da se šutnja, strepnja i zapitanost egzistencijalno bitne situacije, koje čovjeka dovode do dubljeg iskustva bitka, no ako to primjenimo na politiku, pogotovu na demokratsko političko okružje, čiji je osnovni modus brbljanje, kao što vidimo, stvar djeluje prilično blesavo i neurotizira čitav politički prostor. Egzistencijalisti su se ionako slabo razumijevali u politiku i nisu bili pristalice demokratske brbljivosti. Utoliko je teže shvatiti demokratski izabranoga premijera jedne zemlje da se povodom okončanja jednog vrhunskog festivala demokracije povuče u Veliku Šutnju i preda spiritualnim egzistencijalističkim seansama.

 

Kako bilo, jedno je sigurno – građanin Zoran Milanović ima pravo šutjeti i ne čestitati izabranoj predsjednici Hrvatske na pobjedi, ali premijer Milanović to pravo nema. Građanin Milanović ima pravo osjećati svu antipatiju prema Kolindi Grabar-Kitarović i iskazivati joj nepoštovanje, čak i prema njoj kao izabranoj predsjednici, ali premijer Milanović nema pravo ne poštivati izabranu predsjednicu Hrvatske. Jer, na taj način, on ne iskazuje nepoštovanje prema građanki Kolindi Grabar-Kitarović, već pokazuje nepoštivanje izborne volje građana Hrvatske.

 

Egzistencijalno, psihološki i ljudski gledano, naime, stvar sa Milanovićevom šutnjom može stajati ovako ili onako, ali politički gledano stvar je jasna – iznenadna afazija premijera Milanovića ovdje može značiti samo odricanje od izvora vlastitog političkog legitimiteta. Drugim riječima, možemo reći da se svojom šutnjom premijer Milanović odlučio odreći svoje političke egzistencije i povući se u svoju građansku egzistenciju.

 

Riskirajući da preanaliziram čitavu stvar, dakle, analizirajući postupke Zorana Milanovića kao postupke premijera, a ne privatnog građanina, mislim da na njegovu šutnju u ovom slučaju trebamo gledati kao na dio racionalne političke agende a ne kao na ćudljivost njegovog karaktera. Nazovimo tu agendu Milanovićevim političkim egzistencijalizmom. Na to smo i prisiljeni. Naime, dok god je on premijer, čak i njegovo odavanje čarima privatne građanske egzistencije ima karakter političkog čina. No, zauzvrat, kao što je to karakteristično za politički egzistencijalizam, i svaki politički čin je obojem naglašenom crtom ličnoga, pa i iracionalnoga.

 

Demokratski izabrani premijer koga zahvati iznenadna nemoć govora i zapadanje u postizbornu šutnju, može biti samo premijer u ostavci. To je jedino moguće političko čitanje šutnje premijera Milanovića.

 

Dakle, slijede nam vjerojatno prijevremeni parlamentarni izbori. Ja mislim da bi to bila politički racionalna odluka premijera Milanovića u ovoj situaciji. Prijevremenim izborima on za sebe može izvući najveću političku korist. Stvar je samo u tome da stvori situaciju u kojoj se raspisivanje prijevremenih izbora učini prihvatljivim i prirodnim izlazom, a naročito da u tome svojom inicijativom pretekne predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i HDZ. Za njega je bitno da to bude njegova oduka.

 

Premijer Milanović će iskoristiti ovaj period tranzicije predsjedničke vlasti za antagonizaciju hrvatskog političkog prostora. U tu svrhu učinit će sve kako bi omalovažavao i kompromitirao novoizabranu predsjednicu i dizao moralnu paniku od povratka HDZ-a na vlast. Ako bacimo kratak pogled unazad na samu predsjedničku kampanju, to je strategija koja se pokazala efikasnom u završnici predsjedničke kampanje.

 

Naime, dok je u prvom krugu predsjednik Josipović igrao na kartu stvaranja široke podrške za svoj program, kombinirano sa držanjem premijera sklonog konfliktu u drugom planu, čime je sebe doveo u nezavidnu startnu poziciju za drugi krug, u drugom krugu je ostao bez te široke potpore (prije svega, povlačenjem Mirele Holy iz kampanje) na koju je računao u prvom krugu – u drugom krugu je u prvi plan Josipovićeve kampanje istrčao premijer Milanović sa svojom agendom dizanja moralne panike od mogućeg "povratka HDZ-a na vlast" i stvaranjem oštrih podjela na "nas" i "njih". Ta strategija se pokazala puno boljom od Josipovićevog "gandijevskog" pristupa i umalo je urodila plodom.

 

Milanović i SDP ne mogu očekivati podršku za drugi mandat od pozivanja na bilo koji realni rezultat svoje politike, pa je ideološko antagoniziranje pučanstva jedina izgledna opcija. Naime, ekonomija je u lošem stanju i bez izgleda za skori oporavak. Alternativa je da čeka do kraja godine i promatra kako se osipa podrška njegovoj stranci, do kada bi ona mogla pasti i ispod 10%, a SDP doživjeti sudbinu Pahorovih socijaldemokrata u Sloveniji. Svako čekanje može značiti samo oklijevanje, slabost i osipanje podrške. Pogotovu s tom inicijativom ne smije čekati kraj veljače i inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu. Kohabitiranje sa predstavnicom HDZ-a na vlasti za Milanovićev SDP nikako ne dolazi u obzir ako se odluči za tu strategiju (a ništa bolje ni nema u ponudi).

 

Drugi efekt izazivanja prijevremenih izbora stvaranjem izvanredne situacije i moralne panike jest da će na taj način onemogućiti Kolindi Grabar-Kitarović da se isprofilira kao nadstranačka ličnost, čime će kod svojih glasača održati tezu da je ona isto što i HDZ, koju je opisao kao "kriminalnu zadrugu". Inauguracija nove predsjednice desit će se u situaciji početka predizborne groznice, čime će njena "pomiriteljska" poruka pasti u drugi plan. Ako se bude trudila držati se neutralno, štetit će svojoj matičnoj stranci, čiji je ona trenutno najjači adut, a ako se bude uključivala u kampanju, bit će optužena da se ponaša kao "vojnik partije". Na taj način će pokušati neutralizirati "efekat Kolinda" na šire glasačko tijelo.

 

Iako su trenutno aktivne spekulacije o različitim frakcionaškim inicijativama, mislim da će one zgasnuti s početkom drugog semestra na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Optirati za predsjednika u odlasku kao na nekoga tko ima potencijal predvoditi unutarstranački puč je politički neozbiljno. Da on ima takav potencijal, vjerojatno bi pobijedio na izborima. Ne kladi se na šepavog konja, kaže narodna izreka. Drugi "kandidat" za pučistu, Tonino Picula, sjedi u Bruxellesu, a on nema snajper kojim bi s te razdaljine pogodio premijera Milanovića, tako da je ta stvar isključena već iz tehničkih razloga. Ono što možemo očekivati u SDP-u jest da, nakon ovih prvih istrčavanja i puštanja balona, stvar legne na rudu i SDP se snažnije okupi na Milanovićevom brodu. Taj brod se može malo ljuljati i podsjećati na brod pijanih, ali po ovom olujnom vremenu čamac za spasavanje ne izgleda nimalo sigurno.

 

Još jedan važan efekt ovakvog poteza bio bi potiskivanje jakih centrističkih preferencija koje su na prošlim izborima pokazali građani. Time bi preduhitrio stvaranje nekih novih političkih snaga lijevog ili desnog centra, koje bi mogle uzeti taj dio birača, i održao privid oštre ideološke podijeljenosti hrvatskog glasačkog tijela. Građani bi bili prisiljeni birati između HDZ-a i SDP-a, Milanovića i Karamarka, između dvije stranke sa jednako lošim imidžom i dvije najnepopularnije osobe na hrvatskoj političkoj sceni. OraH i Živi zid bi uzeli nešto na ljevici, a Milanović i SDP lovili glasove centra plašeći građane HDZ-om i Karamarkom.

 

U prilog toj računici ide i jako loš prolaz kandidata rubne desnice na predsjedničkim izborima, pa j pitanje s kime bi HDZ, sve i da osvoji veći broj glasova od SDP-a, pravio vladu. Na drugoj strani, Milanović bi mogao koalirati sa strankama rubne ljevice, koje ipak imaju nekakav rejting. Najviše bi u toj kombinaciji Milanoviću mogao pomrsiti račune Most nezavisnih lista, gradonačelnika Metkovića, Bože Petrova, koji bi mogao uzeti dosta glasova centra. Međutim, pitanje je koliko ova inicijativa može imati kapacitet rasta pri sadašnjoj vrlo labavoj strukturi te organizacije. Za ozbiljnije izborne rezultate potrebno je, ipak, imati klasičnu strukturu stranke.

 

To bi bila neka projekcija mogućih zbivanja koje bismo mogli očitati iz ove postizborne vrlo konfuzne i neizvjesne, gotovo dramatične političke situacije, ako se iz nje uopće išta može očitati. U svakom slučaju, predstoji nam razdoblje dalje ideološke i političke polarizacije hrvatskog društva, koje nije izraz nekakve autentične tendencije samog tog društva, već će biti politički izazvano jedinom politički racionalnom agendom premijera Milanovića, ukoliko želi politički opstati.

 

To što generiranje konflikata i ideoloških podjela hrvatskoga društva dolazi sa ljevice, možda može biti čudno samo svijesti indoktriniranoj ljevičarskim predodžbama o desnici u Hrvatskoj kao izvoru nestabilnosti, radikalizma i svekolikog ekstremizma, no to je već dugo vremena neporeciva činjenica u hrvatskom društvu. Kako god, jasno je da su kulise za predizbornu kampanju za parlamentarne izbore postavljene u drugom krugu predsjedničkih izbora, da će oni biti u znaku oštrih ideoloških polarizacija a ne borbe za realne programe i politike, a svakako bismo ih mogli očekivati možda već početkom ljeta.

 

No, više o tome ćemo saznati kada se naš politički Zarathustra odrekne svoje Velike Šutnje, spusti iz svoje špilje među narod i progovori pred hrvatskim općinstvom. Izvjesno će pritom dosta tablica demokratskog političkog života u Hrvatskoj biti polupano.

  • mikrogrizzly:

    Nije mi baš jasna intonacija članka jer Milanović nije šutio - dapače, on je te večeri dao jednu od svojih dijaroičnih izjava. Stradao je šef, stanica i 7 km pruge odnosno razlike nema između Milanovićevih izjava i vagonskog WC (kapacitet ... prikaži još! im je neograničen!). Tip koji se posvadio sa svima, u rasponu do žitelja Špičkovine do Merkel, koji je prvenstveno nesposoban, onda ništa, onda sve te spomenute njegove sitnije mane - e taj ne šuti samo tako nego nešto opako smišlja. I u tome je stvar, ne u nekim političarskim bon ton uzusima - što on ima u glavi da sačuva vlast jer na izborima će ga dočekati pučko "neće moći ove noći" pa će pribjeći nekoj hapsani, a što drugo!?

  • Avatar Vinko
    Vinko:

    U Rijeci i u Istri pripremaju "demonstracije" zbog lažiranih predsjedničkih izbora. To zbog promene promertnih znakova na Pantovčaku : Leve ite - Ne ! Pripremaju prikladne slogane kao : Levo, levo, levo - krepat ma ne molat

  • DOBARDAN:

    Nema se tu šta puno mudrovati. Sadašnja vlada je skupina neprofesionalnih i neodgovornih diletanata. O manirima i odgoju da se ne govori. Od ljudi na tim mjestima očekuje se da se bar znaju ponašati. Jučer ministar Kotromanović govori "ona¨ dok ... prikaži još!k gospođa Grabar Kitarović i za Šešelja kaže gospodin.