Blogosfera BurnOut

Kad sve krene po zlu...

‘Pazi što misliš, mogli bi ti se i dogoditi’. Koliko ste puta čuli tako nešto? Ja milijun, i svaki put sam pomislio: ‘Kakva psihoterapija za budale!’. Ali, uvijek postoji ali...
Objava 10. srpnja 2018. 0 komentara 317 prikaza
Hrvoje K_kawasaki
Hrvoje K_kawasaki
Čovjek koji mi je spasio nastup (Dario, desno) i moja malenkost na lijevoj strani

‘Pazi što misliš, mogli bi ti se i dogoditi’. Koliko ste puta čuli tako nešto? Ja milijun, i svaki put sam pomislio: ‘Kakva psihoterapija za budale!’ (sorry onima koji vjeruju u te stvari, ali ja nisam, ili barem nisam bio jedan od njih). Kad se sezona zahuktala, bio sam jako zadovoljan - najprije medalja na međunarodnom natjecanju pa sponzorski ugovori koji su prerasli u prijateljski odnos i onda na kraju nastupi. Trljao sam rukama i mislio kako mi dugo stvari nisu bile bolje poslagane, pakirajući se na put u Bosnu i Hercegovinu na nekoliko uzastopnih nastupa. Dok sam pripremao show i trenirao uživao sam u osjećaju slobode što radim ono što volim i napredujem i nekako zaboravljao sve oko sebe, uopće ne odvajajući vrijeme da smišljam lošiji scenarij. Jer ako mene pitate, u životu nema mjesta za crne misli. Ali, uvijek postoji ali…

Što možeš danas (ne)ostavi za sutra

Naime, umjesto da odvezem motor na servis, odlučio sam ga zadržati još nekoliko dana. Ali ne zbog lijenosti nego jer mi se jedna televizija najavila za snimanje priloga. Neće ništa strašno biti, pomisilio sam i odgodio odlazak u KMS Kawasaki za nekoliko dana. Kad sam doista obavio snimanje i sve svoje promotivne aktivnosti krenuo sam u posjet najvećem stručnjaku kojeg poznajem, ostavio svoju mašinu i vratio se doma s ciljem da se odmorim i posvetim vraćanju snage i kondicije, dok motor ne prođe redovni servis. Ubrzo nakon što sam se vratio u Zagreb zazvonio je telefon, bio je to Dario iz servisa.

Dijagnoza je bila koma. Da ne kažem totalka! Godine učestalih treninga, nastupa i putovanja su očito ostavile traga na pogonskom agregatu što me zveknulo u glavu kao bumerang. Da pojasnim, problem s mjenjačem postoji još od priprema za Mađarsku, a sve sam odgađao da se bolje pripremim za nastup. Još je pukao i blok motor te je fazni lanac preskočio za dva zuba tj. totalna katastrofa. Za one koji ne kuže, sve, ama baš sve je bilo na remontu. Neočekivano!

Čuo sam što mi je rekao i smrznuo se. Od nastupa u susjednoj državi dijelila su me tek tri dana, a do popravka motora nisam ni sam znao koliko.

 ‘Gotov sam’, pomislio sam. ‘Ne mogu naći zamjenu, kasno je za bilo što. Upropastit ću nastup’.

U paničnom strahu počeo sam vrtjeti filmove razmišljajući što sve mogu učiniti. Dario me je umirivao i govorio da će sve biti u redu, ali kako nisam poznat po strpljenju, već sam tražio alternative. Jedina koja mi je pala na pamet bila je 350 km daleko, točnije u Vukovaru gdje živi moj prijatelj Bruno koji vozi isti motor na kojem sam se okušao već nekoliko puta. To je to, zovem!

Slavonijo tko te nije volio...

Nije trajalo dugo i pokazalo se da je dugogodišnje ulaganje u prijateljstva dobra stvar. Nisam ni dovršio objašnjavanje situacije, Bruno je već izgovarao ‘Dođi, uzmi moj motor’. Slavonac, dobričina!

Oduševljen njegovom reakcijom sjeo sam u auto, prikopčao prikolicu i zaputio se u grad na Dunavu. Isti dan, ali tek iza ponoći, pače u ranim jutarnjim satima, vratio sam se u Zagreb s tuđim motorom. Posao je tek bio ispred mene jer sam Brunin motor morao prilagoditi sebi, staviti svoje gume, učiniti sve da mogu trenirati na njemu. Jer, znate, svaki stunter prilagođava motor u skladu sa svojim stilom vožnje. Nije jednostavno voziti malo na jednom pa na drugom motoru... Nisam niti sklopio oka bacio sam se na posao i nekoliko sati kasnije krenuo sam na prvi trening na nepoznatom motoru.

Trudio sam se, izvodio trikove, nastojao, ali nije to bilo to. Dakle, koliko god dobar bio, tuđi motor je tuđi motor. To vam je kao da obujete cipele broj veće ili manje pa probate trčati. Nema šanse. Bio sam očajan, ali i dalje gurao po svojem u nadi da ću se dan poslije, još samo jedan dan do nastupa, uspjeti priviknuti na motor i prilagoditi ga sebi. Jer to što sam do tog trenutka izvodio na tuđem motoru nije bilo ono što su ljudi platili vidjeti. Premišljao sam i razmišljao hoću li se uopće truditi, trebam li otkazati nastup ili ipak otići po cijenu da budem loš, da padnem…

Umoran i premoren od crnih misli (onih s početka), sjeo sam i buljio u jednu točku. Tonuo sam psihički i pomislio da kontrola misli i posljedice koje dolaze s tim ipak nisu psihoterapija za slabiće nego istina, i baš kad sam počeo vrtjeti po glavi te selfhelp gluposti i samom sebi objasnio da moram brijati pozitivno, zazvonio je telefon. Poziv iz Karlovca. Dario! Javio je da će raditi cijelu noć kako bih mogao sutra pokupiti motor i otići na nastup. Osjećao sam se sretno kao malo dijete, bez pretjerivanja. Najprije me je oduševilo kako je druga osoba bila spremna pokloniti mi svoje vrijeme i energiju, a na koncu i popraviti kvar samo da ja mogu nastaviti raditi što volim. Pazi što misliš, pazi...

Dan poslije, po dogovoru s Darijem, pokupio sam motor. Kad sam ga vidio, mislim da sam ga čak i zagrlio od sreće. Motor je bio savršen, posve nova mašina. S njim sam se vratio u Zagreb i odmah trenirao sve dok me mrak nije otjerao s poligona Mandić megastarta. Ushićen i sretan otputovao sam i odradio show pred sretnom publikom. I ja sam bio sretan, OK i zbog nastupa. Ali više od svega zbog činjenice da iza sebe imam ljude kojima je zbilja stalo. I zato ne zaboravite, a neću ni ja na ljude oko nas jer kad sve krene po zlu, uvijek je dobro primiti se za nečiju ruku.

P. S. I nemojte u Vukovar noću, grad je predivan, šteta ga je ne obići. ;)

Do sljedećeg posta, 

Hrvoje 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.