Blogosfera BurnOut

Kako sam ja, lik iz Španskog, ubrao zlato u Mađarskoj

Sezonu sam otvorio zlatnom medaljom u inozemstvu. Na tom putu, putu do zlata, borio sam se za život motora, umalo i za vlastiti. Na koncu smo svi preživjeli :) a doma sam došao ponosan i sretan. Pročitajte moju novu priču
Objava 27. svibnja 2018. 0 komentara 796 prikaza
Pobjednička vožnja
Pobjednička vožnja
Foto: Peter Ferenczi

U nekakav svoj zamišljeni planer ove sam godine stavio pobjedu na Međunarodnom natjecanju u mađarskom Kunmadarasu. Nisam bio previše uvjeren da će do toga i doći, ali sam želio to zlato - za sebe i ovaj motor. Nismo nikad zajedno izašli na natjecanje, sva prethodna (a zadnje je bilo prije deset godina) odradio sam na skuterima. Kawasaki i ja... puno nastupa, nijedan natjecateljski izazov. To mi je cijelu ovu situaciju činilo još uzbudljivijom, ali i napetijom. Hoćemo li moći? Jesam li napravio sve potrebno da motor izdrži? Kako ću odraditi nastup? Koje trikove izvesti? I u konačnici, gdje je taj vražji Kunmadaras i kako ću do tamo (nikad čuo za to mjesto)?

Put do uspjeha počinje... na Google-u

Kao i sve u 21. stoljeću i moj zlatni put počeo je tu u blizini, na Facebooku. Još početkom godine provjerio sam datum natjecanja i mučio se satima da iščitam sve što je tamo pisalo, jer susjedi Mađari, eto, baš i ne vole govoriti i pisati na engleskom. Pače, ne govore ga uopće. No dobro, vidio sam neki datum i odredio u svojoj glavi da je to datum i vrijeme natjecanja pa počeo planirati (mogla je što se mene tiče biti i satnica sajma vrtnih sadnica, ništa nisam razumio). S obzirom da je ova godina počela dugom zimom, kišama, snijegom i svime što mi nije dozvoljavalo trenirati, na parking sam izašao dosta kasno. Ali sam tad već složio računicu u glavi i odlučio "Idem, pa što bude!". Vrijeme je odmicalo, ja sam zapravo bio sve nesigurniji u svoju odluku, ali to nisam glasno priznavao (šačici ljudi iz mog tima koji su jedini znali za master plan). Da sam ikome rekao ziher sam da bi dobio barem nogom u stražnjicu pa sam mudro šutio... Sve do travnja kad je bilo jasno da pripreme - financijske, fizičke, psihičke moraju početi. 

U tom periodu počeli su pregovori i dogovori s novim sponzorima pa mi je to dodatno dalo vjetar u leđa. A kad smo sklopili posao s Poliklinikom Terapija i KMS Kawasakijem Hrvatska, znao sam, natrag ne mogu. I neću! Bio sam odgovoran ispred mnoštva ljudi koji vjeruju u mene. I dobro da jesam jer je mala tvrdoglava osoba u meni naprosto shvatila da se bez zlata ne vraća u Hrvatsku. 

Zadnji tjedan pred polazak trenirao sam intenzivnije, a to je bio mač s dvije oštrice. Najprije mi je na treningu otkazala druga brzina na motoru, a sa svakim stiskanjem gasa imao sam osjećaj da će se kompletna mašina raspasti. Samo sam osluškivao i krpao. Dario iz Kawasakia nije me htio pustiti na put, no bivši sportaš kao on znao je da mi se adrenalin ne smije stišavati. Bilo je sad ili nikad! Progledao je kroz prste i prihvatio da će mu se motor možda vratiti u dijelovima te da će imati dvostruko više posla, ali je dao svoj blagoslov. Krenuo sam put Kunmadarasa. 

Mađarska, Kunmadaras, svibanj 2018.Foto: Mađarska, Kunmadaras, svibanj 2018. 1 / 6

Natjecanje je bilo planirano za utorak u 9 ujutro, tako je barem rekla neka gospođa iz njihova moto saveza koja je kroz niz nerazumljivih rečenica uspjela izvest nekoliko konkretnih na korektnom engleskom. Dan prije zaputio sam se na 500 i kusur kilometara dalek put. U autu je bio šator (inače i na mađarskom se isto zove), ruksak pun hrane za po putu, na autu prikolica i na njoj moj "konj za utrku".

Filmska scena iz mafijaškog geta

Do Mađarske je sve bilo OK, a onda na samom cilju - gubljenje! Navigacija me greškom odvela do naselja sa sumnjivim tipovima kao iz filmskih scena. Dakle, upao sam u zapušteni kvart i razmišljao kamo dalje. Skužio da nisam baš gdje bi trebao biti, a ubrzo su mi nekoliko namrgođenih grdosija to i dokazali. Vozio sam se ravno dok se automobil ispred mene nije zaustavio. Jedan lik izašao je iz auta, drugi je stajao ispred. Razgovori su počeli i trajali i činilo se da me ne primijete. No ubrzo je iza mene došlo još jedno vozilo...prepuno tih istih grdosija. Dok je ovaj ispred nešto uzimao iz auta, na vratima vozača skužio sam pištolj. Ni manje ni više. Više nisam mislio ni o zlatu ni natjecanju. Samo o tome kako da se izvučem odavde sa svom svojom imovinom. Ovi iza i dalje su sjedili u autu. Ja između dvije vatre, u sendviču. Mislim da je to bilo najduljih pet minuta mog života. No srećom po mene ubrzo su obavili što su imali, pogledali u mene, napravili mi prostor da prođem i u prolazu mi samo kimnuli. Kao da su znali što sam mislio... "Sretno, dečki" pomislio sam dok sam lagano prolazio čekajući da nestanem iz vidokruga ovih sumnjivaca. I jesam. Huh. Drugi pokušaj, ista navigacija i ubo sam pistu na kojoj je planirano natjecanje.

Sretan što sam došao na odredište pojeo sam večeru i popio hladno pivo. Život je opet bio lijep i opušten.

Zlato koje zlata vrijedi 

Ujutro sam se prijavio za natjecanje. Upao sam u kategoriju debitanata jer nisam nikad ništa osvojio na motoru ovog kalibra, a i prvi sam se put predstavio u Mađarskoj. Natjecanje je bio tek dan poslije pa sam trenirao koliko sam mogao da ne potrošim motor. A i zato što sam iskreno, znao di sam - u Nedođiji u kojoj nitko ne govori engleski i gdje bi mi teško itko pomogao. Gledao sam što znaju drugi, sklopio nekoliko poznanstava, opuštao se i odmarao. Došao je i drugi dan - 1. maj Praznik rada i ja u poslu godine. Najprije sam vozio kvalifikacije i na njima pokazao vještine. Naime, Mađari to rade specifično. Najprije se od mene tražilo da vozim što sporije na zadnjem kotaču; što dulje na prednjem sa zaletom od 30 m; vožnja na zadnjem oko čunja, što više krugova u minuti; burnout na obje strane. Obavio sam svoje i čekao rezultate. Reakcija niotkud... Stao sam i čekao podne da vozim natjecateljski krug. Bilo je užasno vruće i naporno, no sve je nestalo je kad sam stao zadnji u špalir za natjecanje. To je značilo da sam završio prvi u kvalifikacijama.

Večernjakov bloger osvojio prvo mjesto na Međunarodnom natjecanju u moto stunt vožnji

Iako sam tek morao izaći pred suce, pluća su mi se napunila ponosom. To je to, pehar je moj, osjećao sam i tako, na krilima vlastitog ponosa odradio jedan od najboljih nastupa na samom početku sezone. Nekoliko sati kasnije proglasili su pobjednika - Hrvoje Kostelac zvonilo je s razglasa, a ja sam dotrčao do podesta kroz masu nepoznatih ljudi, bez ijednog svog čovjeka, prijatelja, poznanika - a opet sretan i velik kao cijeli svijet. 

S peharom i diplomom u ruci, novčanom nagradom u džepu, zlatan i ponosan vratio sam se u Zagreb. Motor je izdržao, ja također. Zahvaljujući ovom nastupu znao sam da sam na pravom putu i da se rad i trud ipak cijene i nagrađuju.   

                       

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.