Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera CroatUS

San Francisco

Objava 05. srpnja 2016. 5 komentara 3952 prikaza
Golden Gate
Golden Gate
Golden Gate - naslovna

Došao je i taj tužan dan – mojih godinu dana stručne prakse u SAD je upravo završilo!

Iako je nesnosna bol napuštanja ovdje stečenih prijatelja, stana, posla u kojem uživam, i moje trenutne zone komfora, ispred mene su još dva tjedna putovanja po Zapadnoj obali. Zanimljivo je koliko se u godinu dana izbivanja od doma čovjek promijeni i, ponajviše, ohrabri. Da mi je netko prošle godine predložio da sama otputujem negdje na dva tjedna bez fiksnog plana, ne bih se baš oduševila idejom. Danas, bez ikakvog straha, letim ako treba na drugi kraj svijeta, jer imam osjećaj da nema situacije iz koje ne bih pronašla izlaz. Stoga nabacujem prtljagu i sama krećem u nove avanture po dijelu SAD-a kojeg do sada nisam imala prilike posjetiti.

Zadnjim pogledom pozdravljam sobicu i stan u kojem sam živjela s cimericama, suzama se opraštam od svih dragih ljudi koje s ponosom mogu nazivati pravim prijateljima, te krećem na avion za San Francisco. Grad koji ima mnoge nadimke poput: "San Fran", "Frisco", "the Golden city"... i koje nikada nećete čuti iz usta domaćina – isključivo turista.

Kad sam sletjela na odredište, saznala sam za nevjerojatnu slučajnost – Antonia, moja draga prijateljica i kolegica s prakse, mi je baš javila da je ovdje u San Franciscu još jednu noć! 10 minuta nakon što sam ušla u hostel, već sam bila spremna za izlazak i uskočila u taksi do "Saloon" bara. Po riječima ovdašnjih starosjedioca, to je jedan od najstarijih barova u gradu. Nakon toga uputile smo se i u druge barove, te smo u jednoj noći osvojile cijelo North Beach područje San Francisca.

Sljedeće jutro sam odmah izletjela prošvrljati gradom. Isprva sam samo htjela upoznati četvrt Tenderloin, u kojoj mi se i sam hostel nalazi. Ostala sam prilično zatečena... Umjesto očekivanih dobrostojećih prolaznika, ulice centra prepune su siromašnih i beskućnika. Unatoč situaciji u kojoj se ti ljudi nalaze, svi su izuzetno ljubazni prema turistima i čovjek se niti u jednom trenutku ne osjeća ugroženo. Svakih nekoliko koraka netko me pozdravlja i želi mi dobar dan. Čak i više nego u Južnoj Karolini! Kažu da je ovakva komunikativnost i ljubaznost ipak tipična upravo za Kaliforniju.

Kad smo već kod komunikativnosti, pri doručku u hostelu upoznala sam Kiefera iz Texasa, koji također putuje sam, pa smo se udružili u istraživanju grada. Nešto što nas je oboje šokiralo je koliko su niske temperature zraka unatoč tome što je srpanj. Jasno, San Francisco je na samom sjeveru Kalifornije, no ipak smo nekako očekivali više od 15°C. Ubrzo smo saznali i zašto. Vozač Ubera objasnio nam je kako je ovdje trenutno tzv. "Indian summer" (bablje ljeto), tj. da pravo ljeto u San Franciscu dolazi u rujnu i listopadu.

Prvi dio plana nam je bio posjetiti Alcatraz, ali kada smo došli do "Piera 33", mola s kojeg odlaze trajekti do otoka, dočekao nas je znak: "sljedeća vožnja dostupna je 5. kolovoza".

Kako molim?!

Naime, karte za Alcatraz trebaju se kupiti mjesecima unaprijed jer je toliko velika potražnja. Stoga, ako vam je ovo dio plana, najbolje bi vam bilo da 3 mjeseca unaprijed odlučite točno koji dan i u koje vrijeme ćete u posjet bivšem zatvoru. Sretno s time!

Srećom, ulovili smo nekakvu turu brodom koji plovi oko samog otoka i čak sve do Golden Gate mosta, u kojoj nam preko razglasa pričaju o mjestima koja obilazimo. Savršeno za mene.

Dok je Alcatraz bio aktivan zatvor, svatko tko bi pokušao pobjeći dobio bi dodatnih 5 godina zatvora. Unatoč tome, braća Anglin i Frank Morris riskirali su i uspješno pobjegli s otoka u noći 11. na 12. lipnja 1962. Iskopali su prolaz kroz ventilacijski odvod u ćeliji kroz 6 mjeseci boravka, a za noć bijega izradili su svoje glave od kaširanog papira te ih postavili u krevete kako stražari ne bi primijetili da ih nema. Nitko ne zna sa sigurnošću jesu li preživjeli i uspješno preplivali do sporednog "Angel" otoka, no ostaci tijela nikad nisu pronađeni. Na nama je da odlučimo kako je ova priča zaista završila.

Uz zgradu zatvora, površinu Alcatraza zauzimaju nekadašnji dućan, vodotoranj, prenoćišta za zaposlenike i nekolicina zelenih površina. Vjerovali ili ne, volonteri i dan danas dolaze dva puta tjedno održavati te iste, bivše vrtove koji krase otok.

Kako je otok smješten vrlo blizu "downtowna" San Francisca, navodno se određenim noćima mogla čuti muzika i žamor ljudskih glasova. Iz tog razloga bi se zatvorenici okupljali na toj strani otoka, ne bi li barem na trenutke ponovno osjetili gradski život. Tako blizu a tako daleko!

Brod nas je zatim proveo ispod mosta Golden Gate. Kažu da je upravo ovdje prokrijumčareno sveukupno nekoliko stotina tona droga. I ne, ovo nije greška ili montaža na sljedećim slikama – bilo je vrlo maglovito kad smo plovili oko mosta, pa mu zato neki dijelovi na slici nedostaju.

Ubrzo nakon toga, vratili smo se na kopno te nastavili uživati u čarima grada.

Gradska četvrt "Fisherman's Wharf" bogata je uličnim zabavljačima sposobnima privući masu publike koja odlične nastupe rado nagrađuje ovacijama i novcima. Prostor ispred nebrojenih restorana i štandova sa svježom morskom hranom s Fisherman's tržnice – sve vrvi gladnim turistima (poput nas).

Penjući se uzbrdo od tržnice, konačno smo stigli do jedne od najpopularnijih i najstrmijih ulica San Francisca – Lombard street. Posebna je po tome što vrludavi vrh ulice nudi predivan pogled na San Francisco te mnogi uživaju u njemu vozeći se ili hodajući. Mislim da će vam opis biti malo jasniji uz fotografije koje slijede:


Noć smo proveli u društvu još novopečenijih poznanika iz hostela. Nevjerojatno je kako se lako povežeš s ljudima koje si tek upoznao taj dan i koliko si međusobno pomažete u svakakvim situacijama. Mislim da bi se ponekad svatko trebao odlučiti putovati sam – kad si u društvu, rijetko upoznaješ nove ljude. A ovako, otvoren za nove kontakte, spontano upoznaješ mnoge kulture, slušaš nove priče i proživljavaš nezaboravne trentuke.

Hodajući iduće jutro prema vlaku za Los Angeles, razmišljala sam koliko smo mi, ljudi, nevjerojatno snalažljivi i samostalni kad se nađemo u novim i zahtjevnim situacijama. Iako prvi put putujem sama američkim kopnenim javnim prijevozom, bez većih problema raspetljala sam sve nadošle komplikacije i iz njih izišla spremnija za nove izazove.

Pišem to kako bih vas ohrabrila da ponekad i sami napravite korak od kojeg možda strahujete i da pokušate istupiti iz svoje zone komfora. Iskoristite taj ogroman potencijal koji vas može obogatiti i osnažiti kao osobe, jer sam uvjerena da će vam nakon toga biti drago što ste bili hrabri i učinili taj naizgled neugodan korak.


A za kraj, evo nekoliko pejzaža iz vožnje prema LA-u, što je ujedno i glavni razlog tome da preferiram vlak i bus kao prijevozno sredstvo.

  • wannabenovinari:

    Kad ti curo spavaš, kad si nakon noći pijančevanja ujutro već na ulicama? San Francisco - jedini grad u SAD-u koji baš želim posjetiti. Zanimljiv članak, hvala.

  • mikrogrizzly:

    Svemu lijepom brzo dođe kraj! - uz tu notornu konstataciju, kad sletite u RH onda naravno se prvo malo odmorite i pustite da se slegnu dojmovi pa se zatim bacite natrag na te blog zabilješke, malo "pojačajte" s još informacija ... prikaži još! i fotografija pa napišite knjigu za mladu generaciju. Npr. neki radni naziv: SAD iz prve ruke... Naime, tako nešto je teško otkriti po službenim adresama i vodičima - taj niz konkretne zbilje u epizodama. Ne samo da možete jednog dana pokazivati unucima nego doista to mladi vole - da im je "generacijski blisko" predočeno što ih čeka "preko bare". Inače će sve to pokriti snjegovi & šaš odnosno progutat će tvrdi diskovi servera i neće ostati zabilježeno na trajnoj bazi.

  • Lujo123:

    Došao je i taj tužan dan – mojih godinu dana stručne prakse u SAD je upravo završilo! ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Tužno je kad je nekome tužno vratiti se doma! To je stvarno tužno! Proputovao sam podosta svijetom (bez USA i Australije), ali ... prikaži još!li sam se uvijek bez izuzetka radovao povratku doma!! I uvijek sam bez izuzetka uzviknuo onu poznatu: Dome, slatki dome! Jadan je čovjek koji nema takvog poriva!!