Blogosfera Viribus Unitis

Austro-ugarsko blago u Puli stalno nam je pred nosom, a ne vidimo ga

Objava 25. listopada 2015. 4 komentara 9150 prikaza
Škodin top 15 cm L/40 na utvrdi "Minor" na Malom Brijunu
Škodin top 15 cm L/40 na utvrdi "Minor" na Malom Brijunu
Škodin top 15 cm L/40

Otići u Pulu, a ne posjetiti gradske utvrde isto je kao otići u Rim i ne posjetiti Vatikan. Nekoć glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, Pula se i danas i te kako ima čime pohvaliti. Iako su mnoge pulske utvrde iz doba Austro-Ugarske obrasle vegetacijom i skrivene od pogleda prosječnog posjetitelja, Pula nudi i cijeli niz utvrda do kojih je vrlo lako doći, ući u njih i razgledati ih. Cijeli fortifikacijski sustav Pule je u pravom smislu riječi kolosalan, a posebno mami činjenica da je riječ o još uvijek skrivenom turističkom potencijalu koji tek čeka vrijeme svoje pune turističke eksploatacije. I sami žitelji Pule upoznati su tek s malim dijelom ovog glomaznog sustava od kojeg je veličanstvenost brojnih utvrda i bitnica skrivena od pogleda gustom stoljetnom mediteranskom makijom. Koliko god ćemo u Puli teško naći turista čija prva asocijacija na ovaj tri tisuće godina star grad neće biti vezana za razdoblje Rimskog Carstva, isto tako, teško ćemo naći posjetitelja koji će naći poveznicu Pule s razdobljem Austro-Ugarske Monarhije. I dok gradom dominiraju veličanstveni rimski spomenici poput amfiteatra i Slavoluka Sergijevaca, gotovo cijela današnja Pula je zapravo veliki spomenik nekada velebne Austro-Ugarske Monarhije. U ovom krasnom gradu na špici istarskog poluotoka poslovica koja kaže „da se od šume ne vide stabla“ naišla je na svoje puno ispunjenje.

Izuzev nekolicine zgrada koje su stradale u savezničkim bombardiranjima grada tijekom drugog svjetskog rata, cijela šira gradska jezgra i danas se diči zgradama izgrađenim tijekom druge polovice 19. stoljeća. Posjetitelj će tako približavajući se gradskoj rivi iz smjera Velog Vrha proći pored zgrade željezničke stanice, ispred koje ponosno stoji parna lokomotiva. Prvi vlak je u Pulu stigao na rođendan cara Franje Josipa daleke 1876. godine i od tada grad vezivao s ostalim dijelovima Monarhije. Ondašnji imućniji posjetitelji mogli su odsjesti u luksuznom hotelu „Riviera“, udaljenom tek koju minutu lagane šetnje od željezničke stanice. Ispred nje i danas postoje parkovi kojima je danas ostao tek po koji tračak od nekadašnjeg sjaja. Ovuda je posjetitelje dalje vozio tramvaj, no ovaj ponos nekadašnje Pule zamijenili su autobusi za vrijeme talijanske vladavine. Danas preuređena gradska riva ponovno privlači šetače i turiste upravo onako kako je to i nekada činila. Prolazeći pored zgrade komande, posjetitelj stiže do brodogradilišta „Uljanik“, nekadašnjeg Arsenala, ponosa austrougarske ratne brodogradnje, epicentra širenja gradske jezgre. Upravo njemu imamo i zahvaliti na usponu koji je grad doživio u drugoj polovini 19. stoljeća. Zaštita Arsenala i ratne flote nametala je nužnost izgradnje fortifikacijskog prstena, a time i doseljavanje brojne radne snage iz drugih krajeva Monarhije. Pula je tako postala veliko gradilište. Utvrde od bijelog vapnenca nicale su na brežuljcima koji okružju grad, a bijele konture budućeg fortifikacijskog sustava presijavale su se na ljetnom suncu. Grad je rastao zajedno sa sustavom utvrda koji ga je okruživao. Mornari iz svih krajeva slali su razglednice s gradskim vizurama svojim kućama i tako pridonosili tome da Pula, pored  Beča i Budimpešte, postane jednim od najpoznatijih gradova Monarhije. Vojska je izgradila grad.

Poraz austro-ugarske vojske u Prvome svjetskom ratu pridonio je tome da nekadašnji sjaj Pule padne u zaborav. Pobjednici pišu povijest pa tako nije bilo previše mjesta u povijesnim knjigama ni za ovaj biser posrnule Monarhije. Trebalo je proći gotovo pa cijelo stoljeće da se građanstvo Pule počne jače interesirati za ovaj dio slavne povijesti svoga grada. Doći u Pulu i ne posjetiti gradske utvrde isto je kao doći u Rim i ne posjetiti Vatikan. Nekoć glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, Pula se i danas i te kako ima čime pohvaliti. Iako su mnoge pulske utvrde iz doba Austro-Ugarske obrasle vegetacijom i skrivene od pogleda običnog posjetitelja, Pula nudi i cijeli niz utvrda do kojih je vrlo lako doći, ući u njih i razgledati ih. Cijeli fortifikacijski sustav Pule je u pravom smislu riječi kolosalan, a posebno mami činjenica da je riječ o još uvijek skrivenom turističkom blagu koje tek čeka vrijeme svoje pune turističke eksploatacije. I sami žitelji Pule upoznati su tek s malim dijelom ovog glomaznog sustava čije broje utvrde i bitnice  od pogleda skriva stoljetna mediteranska makija. U Puli ćemo teško naći turista čija prva asocijacija na ovaj tri tisuće godina star grad neće biti vezana za razdoblje Rimskog Carstva. Isto tako, teško ćemo naći posjetitelja koji će naći poveznicu Pule s razdobljem Austro-Ugarske. I dok gradom dominiraju veličanstveni rimski spomenici poput amfiteatra i Slavoluka Sergijevaca, gotovo cijela današnja Pula zapravo je veliki spomenik nekadašnje Austro-Ugarske.

Osim nekoliko zgrada koje su stradale u savezničkim bombardiranjima grada tijekom Drugoga svjetskog rata, cijela šira gradska jezgra i danas se diči zgradama izgrađenima tijekom druge polovice 19. stoljeća. Posjetitelj će tako, približavajući se gradskoj rivi iz smjera Velog Vrha, proći pored zgrade željezničke stanice, ispred koje ponosno stoji parna lokomotiva. Prvi vlak je u Pulu stigao na rođendan cara Franje Josipa daleke 1876. godine i od tada grad vezivao s ostalim dijelovima Monarhije. Ondašnji imućniji posjetitelji mogli su odsjesti u luksuznom hotelu „Riviera“, udaljenom tek koju minutu lagane šetnje od željezničke stanice. Ispred nje i danas postoje parkovi kojima je ostao tek po koji tračak nekadašnjeg sjaja. Ovuda je posjetitelje dalje vozio tramvaj, ponos nekadašnje Pule, kojeg su zamijenili autobusi za vrijeme talijanske vladavine. Danas preuređena gradska riva ponovno privlači šetače i turiste upravo onako kako je to i nekada činila. Prolazeći pored zgrade komande, posjetitelj stiže do brodogradilišta „Uljanik“, nekadašnjeg Arsenala, ponosa austro-ugarske ratne brodogradnje, epicentra širenja gradske jezgre. Upravo njemu imamo i zahvaliti na usponu koji je grad doživio u drugoj polovici 19. stoljeća. Zaštita Arsenala i ratne flote nametala je nužnost izgradnje fortifikacijskog prstena, a time i doseljavanje brojne radne snage iz drugih krajeva Monarhije. Pula je tako postala veliko gradilište. Utvrde od bijelog vapnenca nicale su na brežuljcima koji okružuju grad, a bijele konture budućeg fortifikacijskog sustava presijavale su se na ljetnom suncu. Grad je rastao zajedno sa sustavom utvrda koji ga je okruživao. Mornari iz svih krajeva slali su razglednice s gradskim vizurama svojim kućama i tako pridonosili tome da Pula, pored  Beča i Budimpešte, postane jedan od najpoznatijih gradova Monarhije.

O tim vremenima, pored ostalog, danas svjedoči i fortifikacijski sustav koji sve više postaje jednom od bitnih prepoznatljivosti grada Pule. To je kolosalna mreža utvrda, baterija, tunela, skloništa, bunkera, molova i ostalih objekata koji su Pulu pretvorili u središnju vojno-pomorsku bazu i glavnu ratnu luku Austro-Ugarske Monarhije prvorazredna je turistička atrakcija, ali kod nas još neprepoznatog potencijala vojnog turizma. Kada govorimo o nastanku i razvoju pulskog fortifikacijskog sustava u isto vrijeme pričamo i priču o razvoju grada Pule iz malog provincijskog mjesta u moderan i napredan grad.

Geografske predispozicije Pulskog zaljeva izvrsno su pogodovale obrambenim zahtjevima 19. stoljeća. To je prostran i duboko uvučen zaljev nad kojim dominiraju brojni brežuljci pogodni za gradnju obrambenih utvrda, kao i otoci koji su se ispriječili u obliku prirodnih barijera unutar samog zaljeva. Dodatnoj zaštiti i kontroli prometa pogodovao je i ispred samog ulaza razasut Brijunski arhipelag kao drevni motritelj i čuvar pulske luke. Stoga je Pulski zaljev bio izuzetno pogodno mjesto za osnivanje glavne ratne luke s Arsenalom i pomorskom flotom Monarhije. Godine 1827. načinjen je generalni plan obrane Carstva pri kojemu je Pula odabrana za vojno-pomorsku bazu. Odmah su započeti radovi na izgradnji vojnih objekata i utvrda. Prionulo se na izgradnju Arsenala, kupljeni su moderni bojni brodovi, učestale su pomorske vojne vježbe, izgrađeni svi nužni znanstveni, duhovni, zdravstveni, obrambeni, tehnički, pomorski, hidrografski, brodograđevni, operativni, stambeni, skladišni, školski i svi drugi elementi, neophodni za normalno funkcioniranje grada i siguran boravak brodova u luci. Tim je činom Pula na prijelazu stoljeća bila uvrštena među najelitnije pomorske baze svijeta i stala uz bok britanskim bazama u Plymouthu i Portsmouthu, njemačkim u Wilhelmshafenu i Kielu, francuskim u Cherbourgu i Toulonu, ruskim u Kronstadtu i Vladivostoku, japanskim u Yokosuki te talijanskim uTarantu i Brindisiju.

Foto: Stari Martello toranj inkorporiran u utvrdu Grosso

Pula je tijekom 19. stoljeća bila veliko gradilište. Tisuće majstora raznih struka svakodnevno je radilo na izgradnji obrambenog sustava. Zahvaljujući užurbanom razvoju vojne tehnike utvrde su nadograđivane, proširivane i građene su nove kako bi zajamčile sigurnost brodovlja pulske luke. Temeljite promjene pulskog obrambenog sustava uvjetovao je pronalazak brizantske granate punjene eksplozivom 1885. godine. Od tog razdoblja kružne utvrde naglo gube na značenju te započinje razdoblje izgradnje suvremenjih poligonalnih utvrda ukopanih u teren i naoružanih razornijim oružjem većeg dometa. Povećanjem dometa teškog topništva povećavao se i pulski fortifikacijski prsten koji je tijekom svog stoljetnog razvoja uspio obuhvatiti ogromno područje cijelog južnog dijela Istre, od Limskog i Raškog kanala do samog špica Istre, rta Kamenjak. O tom razvoju i danas svjedoče pulske utvrde. Iz početnog razdoblja utvrđivanja ostala su sačuvana dva „Martello tornja“, jednostavni jednokatni kružni objekti koji svoju preteču imaju u engleskim topničkim tornjevima iz 1778. godine. Prvobitni topnički tornjevi bili su okruženi obrambenim zemljanim nasipima, “lunettama”, i prizemljem utopljenim u obrambenom rovu iskopanim u živoj stijeni, puškarnicama, fiksnim ili pomičnim mostom, vodospremom i barutanom u prizemnom dijelu građevine, kao i topovima smještenim u kazamatama na krovnom dijelu utvrde. Tornjevi su u kasnijim fazama izgradnje bili mahom integrirani u modernije utvrde. Kao primjer takve integracije topničkog tornja u veću cjelinu jedne fortifikacije možemo prikazati slučaj s obalnom utvrdom Punta Christo. Na ovoj je lokaciji 1836. podignut “Martello” toranj koji uskoro biva integriran u strukturu kružne utvrde 1851. godine. Već se 1864. postojeća kružna utvrda integrira u veći kružni topnički toranj s unutarnjim dvorištem i četiri kofra. U razdoblju od 1880. do 1903. kružni topnički toranj nadograđuje se u oklopljenu utvrdu te dobija oblik kakav ima i danas.

 

Utvrda "Punta Christo"

Budući da su utvrde građene kamenom lokalnih kamenoloma, upravo njima imamo danas zahvaliti na brojnim ravnim pločama pulskih plaža smještenih u blizini “fortica”, kako Puljani nazivaju utvrde pulskog obrambenog prstena. U gradnji je korišten i kamen vađen prilikom kopanja obrambenih rovova koji su često bili izdubljivani u živoj stijeni uokolo utvrde. Otpadni materijal, poput sitnijih ulomaka kamena i zemlje, korišten je pri izgradnji obrambenih nasipa. Pored kamena, od 1880. korištene su i armiranobetonske konstrukcije za ojačavanje stropova, svodovi su bili od cigle ili kamena, a svaka je utvrda u podzemnom dijelu posjedovala vodospremu za čuvanje kišnice koja se skupljala posebnim sistemom filtriranja oborinskih voda s krovnog dijela građevine.

Najvažnija točka ratne luke, epicentar širenja fortifikacijskog sustava i osnovni objekt mornaričke infrastrukture bio je pomorski arsenal, današnje brodogradilište „Uljanik“. Premda se čin polaganja kamena temeljca od strane cara Franje Josipa I. i carice Elizabete (Sissi) uzima kao datum osnivanja Arsenala, 9. prosinca 1856., stvaran datum početka njegove izgradnje seže u 1848. godinu kada su počeli radovi na izgradnji prvih skladišta unutar budućeg Arsenala. Zdanje pomorskog arsenala opasano je zidinama u dužini od 1.795 metara, koje su postupno građene do 1862. godine. Unutar zidina smještena su skladišta, radionice za popravak brodova, laboratorij, natkriveni navozi i suhi dokovi.

Cijeli fortifikacijski prsten sastojao se od dva dijela, kopnenog i pomorskog, a prostirao se od Barbarige i Vodnjana na sjeveru, preko rta Kavran i Marlera na jugoistoku te rta Kamenjak na samom jugu istarskog poluotoka, pa obalom preko Brijuna natrag do Barbarige i obuhvaćao je područje antičkog rimskog pulskog agera. U obranu ratne luke Pula, pored brojnih fortova i baterija, bile su uključene i razne pomorske barikade, minske prepreke i baraže, osmatračke, nadzorne i signalne stanice, reflektori, svjetionici, dobro uređene plovne rute i ostalo. U trenutku ulaska Italije u rat, 1915., pulski je garnizon brojao 1.500 časnika, 50.000 ljudi i 3.500 konja.

Foto: Prepreke od bodljikave žice i nakon cijelog stoljeća prijete u rovovima pulskih utvrda

Žilavosti pulske luke pridonijela je izgradnja lukobrana kojim se suzio ulaz u luku. Prednost je bila dvostruka. Lukobran je luku štitio od snažnih zapadnih i jugozapadnih vjetrova koji su uzrokovali velike valove koji su morem znali puniti podrume kuća u staroj jezgi. Druga uloga bila je čisto vojnog karaktera, a odnosila se na kontrolu ulaza u luku. Izgradnja pulskog lukobrana predstavljala je u ono vrijeme jedan od najambicioznijih projekata na Sredozemlju, a realiziran je pod zapovjedništvom admirala Rudolfa Grafa Montecuccolija i Antona Hausa. Gradnja lukobrana kolosalnih dimenzija trajala je od 1914. do 1918. godine. U tom je razdoblju sagrađen lukobran dužine 1.200 metara, s dubinom na njegovoj glavi od 36 metara. Građen je od kamenih blokova obližnjih kamenoloma koji su polagani na morsko dno, koje je prethodno moralo biti očišćeno od mulja i blata kako bi se tako veliki i širok podmorski zid mogao osloniti na čvrsto, kamenito dno. Izgradnjom lukobrana ulaz u ratnu luku bio je sužen na svega 450 metara, koliko iznosi razdaljina od njegove glave do obližnjeg rta Cristo. Tim su prolazom, uz prethodnu najavu i kontrolu sa signalne postaje na rtu, u luku uplovljavali trgovački i ratni brodovi, dok je za potrebe prolaza manjih i brzih brodova na nekoliko mjesta bio prekinut vrh lukobrana. Uski ulaz u luku bio je dodatno osiguran protubrodskim i protupodmorničkim barikadama, kao i okolnim minskim poljima. Sam ulaz zatvarao se izumom kapetana linijskog broda Bena pl. Milenkovića. Radilo se o žičanoj barikadi na balvane s protupodmorničkim preprekama od žičanog konopa ovješenog na barikadne balvane koja je bila sastavljena od velikih balvana povezanih jakim čeličnim konopima sa zavjesama od tanjeg žičanog konopa čije su krajeve na dnu držale željezne kugle. U barikadi je bila smještena protutorpedna mreža, a ispod rta Cristo nalazila se kontrolna postaja i flankirna baterija za njenu obranu.

Foto: Pulski lukobran

O učinkovitosti podmorskog baražnog sustava zorno svjedoči primjer francuske podmornice “Curie”. Dana 20. prosinca 1914. u pokušaju ulaska u pulsku luku “Curie” se zapetljala o čelično uže koje je presudilo njenom zarobljavanju. Punih je pet sati zapovjednik O’Byrne nastojao osloboditi podmornicu užeta koje se zaplelo o lijevu osovinu. Obalna je straža primijetila komešanje u moru te se pripremila. Nemajući drugog izlaza, zapovjeđeno je izranjanje. Ugledavši pramac podmornice otvorena je vatra s torpednih brodova i obalne baterije Punta Cristo. Tom je prilikom zarobljen zapovjednik i 26 članova posade. Više su sreće imali talijanski diverzanti koji su krajem 1918. uspjeli ući u luku i potopiti admiralski brod “Viribus Unitis” koji je sa sobom u dubinu pulske luke odnio nepoznati broj članova posade i zapovjednika Janka Vuković-Potkapelskog.

Po uzoru na pulsku luku i Fažanski je kanal bio uređen za rezervno sidrište flote. Sa sjeverne je strane u duljini od dvije milje bio zatvoren istovjetnom baražom kao i ulaz u pulsku luku i preprekama protiv podmornica, dok je područje sjeverozapadno od Fažane bilo zatvoreno protutorpednim mrežama. Svaka baraža bila je opremljena flankirnom baterijom manjeg kalibra, dok su obližnje utvrde i baterije bile opremljene reflektorima. Fažanski su kanal sa sjeverne strane zatvarali Brijuni na kojima su bili poduzeti brojni fortifikacijski radovi. Ključna uloga u obrani Fažanskog kanala, kao i same pulske luke pripala je utvrdi Tegetfoff na Velikom Brijunu, dok je prilaz sa sjeverne strane osiguravala fortifikacijska grupa Barbariga, odnosno utvrda Forno te baterije Benedeto i Caluzzi. Na zapadnoj strani u ulozi branitelja našli su se utvrda Brioni Minor, obalna baterija San Nicolo i torpedna baterija.

Foto: Torpedna baterija na Malom Brijunu

Vrlo bitna sastavnica fortifikacijskog sustava Pule bilo je otočje Brijuni. Arhipelag od 14 otoka, nekoliko hridi i prolaza predstavljao je fizičku prepreku sjeverozapadnim vjetrovima, a ublažavao je i udare zapadnih i južnih vjetrova, dok je blizina obale sprječavala stvaranje većih valova pod udarima bure i istočnih vjetrova. Nepostojanje Brijunskog otočja uvelike bi otežalo obranu Pule te bi zahtijevalo veći angažman snaga i sredstava. Na Brijunima je izgrađeno sedam utvrda i smješteni su hidrološki i navigacijski uredi čime je otočje postalo dijelom pulskog fortifikacijskog sustava. Najznačajnija utvrda na otočju nosila je ime slavnog admirala Tegethoffa, sagrađena je u obliku trokatne utvrde, promjera 90 metara i raspolagala je naoružanjem od 28 topova.

Početkom 20. stoljeća balonstvo je bilo jedina grana ratnog zrakoplovstva, a Austro-Ugarska je prve balonske postrojbe ustrojila već 1866. godine. Kako se balonom moglo upravljati samo po visini, njegovo održavanje na jednom mjestu ovisilo je o zračnim strujama. Osmatrački baloni bili bi vezani čeličnim užetom pričvršćenim na agregat te bi se na taj način regulirala njihova visina i osiguravalo ih se kako ih ne bi odnijele zračne struje. Takve visoko uzdignute osmatračnice ili zaprečna sredstva bile su pogodne za motrenje i uočavanje neprijatelja, služile su kao pomoć u izdavanju zapovijedi, kao i korekciju topničke vatre. Tijekom ožujka 1902. Ministarstvo rata zapovijedilo je osnivanje zrakoplovne postaje u Puli pod zapovjedništvom Viktora Klobučara - Rukavine de Buića te se ustrojava služba zračnih brodova, “Luftschiffdienst”. Balonske postrojbe bile su u sastavu 4. artiljerijskog utvrdnog puka, “K.u.K. Festungartillerieregiment Graf Colloredo-Mels Nr. 4.”, čija su tri bataljuna bila raspoređena po utvrdama pulskog fortifikacijskog prstena. Baloni su bili korišteni i za otkrivanje mina, o čemu nam svjedoči u tu svrhu pokrenuta mornarička vježba iz 1907. godine. Zbog stalne zračne prijetnje talijanskog ratnog zrakoplovstva nad Pulom su se u cilju obrane arsenala, flote i grada, početkom 1918. počeli koristiti zaprečni baloni. Njihova se veličina kretala od 80 do 100 metara kubičnih, a dosezali su visinu od 3.000 metara, uz uvjet da brzina vjetra ne prelazi osam do deset metara u sekundi. Pulski je obrambeni sustav bio opremljen sa 35 takvih zaprečnih balona. Budući da su baražni baloni bili laka meta neprijateljskog zrakoplovstva, njihova je uloga razvojem zrakoplova sve više gubila na važnosti.

Foto: Rijedak primjer dvostrukog kaponira, utvrda "San Daniele"

Obrana Jadrana uskoro je bila prepuštena za tu svrhu puno prikladnijim zrakoplovima. Kako nije postojao ni jedan proizvođač s iskustvom u gradnji hidroaviona, 1910. odlučeno je da se uloži u izgradnju vlastitog zrakoplova. Za mjesto gradnje izabran je pulski arsenal u kojemu se spremište torpiljarki prenamijenilo u halu za izgradnju novoga zrakoplova. Nastojalo se razviti oba tipa konstrukcije plovnoga trapa, odnosno hidroavione s plovcima i hidroavione s hidrotrupom čamcem i bočnim plovcima koji su avionu osiguravali sigurnost pri nemirnom moru. No, ni svi napori inženjera Josefa Mickla nisu uspjeli zadovoljiti očekivanja naručitelja, pa su avioni u konačnici ipak bili naručeni kod privatnih proizvođača. Tako je pulski fortifikacijski sustav tijekom 1912. dobio pojačanje od pet hidroaviona.

Mornaričko-zrakoplovna postaja Pula bila je jedna od pet mornaričko-zrakoplovnih baza na jadranskoj obali. Smještena u uvali Ronzi kraj Puntižele, bila je opremljena hangarima za sklapanje zrakoplova, kao i radionicama za njihovo održavanje te spremištima streljiva i goriva. Zadaća Mornaričko-zračne postaje Pula sastojala se u obrani vlastitog zračnog prostora, luke i sidrišta austrougarske mornarice, pronalaženju mina i podmornica na području Kvarnera i otoka sjeverne Dalmacije te izviđanja i bombardiranja neprijateljskih ciljeva i obale od Ancone do rijeke Tagliamento, kao i obrane vojnih i civilnih objekata. Od 1917. u Puli je smješteno zapovjedništvo mornaričkog zrakoplovstva, uredi, letačko osoblje, odjeli uprave, izgradnje, održavanja i opsluživanja zrakoplova. Mornaričko-zrakoplovna postaja Pula bila je pred kraj Prvoga svjetskog rata najveća mornaričko-zrakoplovna postaja na istočnoj obali Jadrana.

Na otočiću Sv. Katarina, smještenom unutar dobro branjene pulske luke, nalazio se Mornaričko-zrakoplovni arsenal i Odjel za preuzimanje novih zrakoplova s probnom postajom. Za potrebe ovog arsenala otok je proširen i izravnat. Izgrađena su pristaništa, startne staze, zrakoplovne radionice, spremišta za gorivo i streljivo kao i hangari za čuvanje i zaštitu zrakoplova, a otok je spojen s kopnom izgradnjom 250 metara dugog mosta. Na čelu zrakoplovnog arsenala od kolovoza 1917. pa do sloma Austro-Ugarske bio je kapetan korvete Rudolf von Färster. Na otočiću Kozada, smještenom izvan Pulskog zaljeva, nalazila se mornaričko-zrakoplovna škola. Tu su se nalazili hangari za zrakoplove, pristanište opremljeno željeznom dizalicom za podizanje ili spuštanje hidroaviona s morske površine te objekti za smještaj pilota i pomoćnog osoblja mornaričkog školskog centra. Od 1916. na ovom je otoku ustrojena i postaja za golubove listonoše koji su puštani u slučaju nesreće ili prisilnog spuštanja. Prvo puštanje osam golubova pismonoša zbilo se 20. lipnja 1916. iznad ušća rijeke Po na visini od 2300 metara. Na otok se vratilo sedam golubova. Od tada su na sve letove s borbenom zadaćom piloti sa sobom nosili po pet golubova. Postajom za golubove listonoše zapovijedao je kadet Paul Wachtel.

Razvoj ratnog zrakoplovstva nametnuo je potrebu za gradnjom podzemnih protuzračnih skloništa. Upravo su zračna bombardiranja Pule tijekom 1917. i 1918. izravno utjecala na intenzivnije opremanje fortifikacijskog prstena protuzračnim skloništima. Najveći broj takvih objekata bio je u samom gradu gdje su uz potrebu zaštite stanovništva, brdovita topografija te sastav kamenitog tla pogodovali izgradnji sigurnih skloništa. Kada je 15. kolovoza 1917. vršeno snimanje kapaciteta skloništa zaključeno je da za boravak u njima tijekom cijele noći ima mjesta za 4.640 osoba premda se za vrijeme trajanja uzbune u njih može skloniti oko 11.000 osoba. Danas je teško reći koji dijelovi sustava podzemnih skloništa potječu iz austrijskog perioda jer je proširenje sustava nastavljeno u doba Italije kada su njihovi smještajni kapaciteti upeterostručeni. Tako su u njima 1944./45. zaštitu mogli naći svi stanovnici Pule, odnosno oko 50.000 ljudi.

Osim svega navedenog, današnja Pula nudi još cijeli niz prvorazrednih turističkih atrakcija iz austro-ugarskog razdoblja. Na pulskom Bulevaru ostala je sačuvana telegrafska centrala, cijela radnička i vojna naselja i danas svjedoče o tim vremenima, a poseban arhitektonski biser predstavljaju brojne vile austro-ugarskih časnika. Najveća tragedija počiva u činjenici da gotovo sve opisano u tekstu u Puli postoji i danas, i to u vrlo dobrom stanju. I dok se danas lome koplja oko projekata nekadašnjeg pulskog vojnog područja „Muzil“ i traju prepucavanja koja populističke političke opcije koriste kao adut za predstojeće izbore, velik dio austro-ugarske Pule i dalje ostaje skriven od pogleda turista. Makija i dalje skriva ovo turističko blago, a potencijal koji u njemu počiva mogao bi otvoriti nova radna mjesta i produžiti ionako sramno kratku turističku sezonu. Izgleda da je stvarno istina da čovjek najteže vidi stvari koje mu se nalaze pred nosom. 

  • Deleted user:

    Ma šta će to nama, da se Hrvati ne bi podsjećali kako su bili srednjeuropska gospoda prije 1918. i vlaške najezde. Bratstvo i jedinstvo, Srbija i regijon, trule zamjene za Austro-Ugarsku koja i danas svojim bečkim pločnicima nabija komplekse opančarima ... prikaži još!a i partijašima kojima je daleko ugodnije šumadinsko blato.

  • demokršćanin:

    Za one koji nisu nikada posjetili Pulu ovaj izvanredan članak može postati izazov kako domaćim tako i stranim turistima da se upoznaju sa svim znamenitostima toga starog grada.Nažalost sve ono što ima Pula morao bi biti veliki turistički resurs koji ... prikaži još!oji nije nimalo iskorišten.Da Pula ima samo jednu znamenitost,a ne da je Pula jedan muzej na otvorenom, mogao bi to biti dobar resurs za razvoj turizma ali ovakav nemar turističke zajednice ne služi nikome na čast.Kada se turist prošeće Ulicom Sergejevaca mora paziti da ne slomi nogu ili ne daj Bože i polomi noge.Zar je teško i skupo jednom takvom gradu postaviti doličan nogostup u jednoj od glavnih ulica? Autor ovoga izvanrednog članka zaboravio je spomenuti mornarsku crkvu Gospe od Mora kojoj se čudio i sam car Franjo Josip kada ju je posjetio i zapitao se otkuda toliko zlata i pozlata na crkvi.Okoliš oko crkve je neuređen kao i groblje,a sve je to povijest grada. Pulski turistički djelatnici probudite se i poradite na tome da sve znamenitosti Pule prikažete u očišćenom i uređenom stanju.To nije teško ali treba imati znanja i volje normalno uz financijsku pomoć gradskih struktura koje čini se da nisu zainteresirani za razvoj i procvat svojega grada

  • anticenzura:

    Di ces o tome na Vecernjem pisat, ovdje sve sami hadezevci, mozda ce im zapet za oko samo rijec 'blago', a sve ostalo ce priskocit!!