Naslovnica Viribus Unitis

Beograd hrvatskom velikanu Borojeviću odaje počast, Zagreb ništa

Objava 31. siječnja 2017. 46 komentara 9550 prikaza
General Svetozar Borojević. Foto: Wikipedia
Danijel Tatić
General Svetozar Borojević. Foto: Wikipedia

Već je stara vijest da je 10. prosinca 2016. godine, u suradnji grada Nove Gorice i Društva Soška fronta 1915-1917, podignut spomenik generalu Svetozaru Borojeviću u podnožju Svete Gore kod Nove Gorice. Postavljanjem spomenika organizatori su obilježili 100. godišnjicu Prvoga svjetskog rata i 160. godišnjicu rođenja Svetozara pl. Borojevića od Bojne. Zahvaljujući Borojevićevoj sposobnosti, austrougarski bedem na rijeci Soči predstavljao je nepremostivu prepreku moćnijoj  talijanskoj vojsci od ulaska Italije u rat 1915. godine pa do samog kraja rata. O kakvom se poduhvatu radilo, dovoljno nam govori podatak da je Borojevićeva 5. vojska uspijevala zadržati navale gotovo pa cijele talijanske vojne sile. Budući da su kao ulog za ulazak Italije u rat bili ponuđeni slovenski i hrvatski teritoriji koje je Antanta obećala Italiji Londonskim ugovorom 1915. godine, Borojević je u očima oba naroda predstavljao i borca za njihovu nacionalnu opstojnost. Na isti način su ga doživljavali i slovenski i hrvatski vojnici, koji su se ovoga puta našli, ne samo u borbi za svoga kralja i cara, već i u obrani svojih nacionalnih interesa. Zbog toga je neminovno rat protiv Italije za slovenski i za hrvatski narod imao i  snažnu nacionalnu komponentu.   

Italija je u svojoj nakani proboja do Trsta i Ljubljane ozbiljno zaprijetila opstojnosti austrougarskih snaga na ostalim bojištima, a ta je opasnost predstavljala stalnu prijetnju tijekom cijelog rata s Italijom. Razmatrale su se dvije mogućnosti obrane. Jedna je predviđala povlačenje snaga s talijanske granice, puštanje protivnika u unutrašnjost Monarhije i sređivanje obrane na području Klagenfurta ili Zagreba. No Borojević, zahvaljujući svom iskustvu u borbama protiv Rusa u Karpatima, zagovarao je drugu mogućnost, obranu na rijeci Soči. Time se koristila rijeka kao prirodna barijera, Talijanima bi se prepustila nizina, a austrougarske snage bi sredile obranu na prvim uzvisinama. Ovdje je važno napomenuti da talijansko-slovenska granica danas u velikoj mjeri prolazi upravo onim područjem koje je 1915. godine označeno kao linija obrane Austro-Ugarske monarhije. Time je drastično smanjena linija bojišnice što je braniteljima omogućavalo učinkovitiju obranu, ali je i protivnička strana mogla koncentrirati sve svoje materijalne i ljudske resurse na jednoj relativno kratkoj bojišnici.

Talijanska strana je poduzela 11 ofenziva na Sočku bojišnicu, ali ni u jednoj nije uspjela postići tako željen proboj u pravcu Trsta i odakle bi joj bio otvoren put prema Ljubljani i Zagrebu. S talijanskim neuspjesima rasla je slava hrvatskog generala. Njegovo ime bilo je često spominjano u novinama kako neutralnih zemalja, tako i zaraćenih strana. Dvanaesta bitka na Soči odvijala se u sklopu austrougarsko-njemačke ofenzive u kojoj je postignut proboj kod Kobarida, a talijanske snage su bile odbačene stotinjak kilometara od Soče, iza rijeke Piave. Ovi uspjesi nisu predstavljali samo obranu Monarhije, već su njima bili obranjeni slovenski i hrvatski nacionalni prostori. Spriječeno je uništavanje hrvatskih i slovenskih gospodarstava, zbog čega hrvatski i slovenski etnički prostor nije proživio značajnije migracije autohtonih nacionalnih skupina, što bi sasvim sigurno prouzročilo i pomicanje granica Italije prema Istoku. Zbog neuspjeha u ratu ni Antanta nakon rata nije više blagonaklono gledala na  zahtjeve Italije za ispunjenjem Londonskog ugovora pa su i talijanski apetiti za poglavito hrvatskim, ali i slovenskim teritorijima morali biti ublaženi. Tome danas imamo zahvaliti generalu Borojeviću, jedinom hrvatskom vojskovođi koji je nosio čin feldmaršala.

Branitelj austrougarske granice s Italijom kraj rata dočekao je na okupiranom talijanskom području. Premda je djelovao svemoćno na bojnom polju, u procesu raspada Austro-Ugarske monarhije mogao je sudjelovati samo kao nijemi promatrač procesa na koje nije mogao utjecati. Uskoro je na svojoj koži osjetio koliko slava može biti prevrtljiva. Svršetkom  rata i propašću Austro-Ugarske Monarhije sudbina se poigrala s „Lavom sa Soče“. U novonastaloj Kraljevini SHS nije bilo mjesta za umirovljenog heroja i istinskog patriotu koji je i dalje ostao odan zakletvi caru. Sve zasluge kojima je obvezao oba naroda preko noći su pale u zaborav. Nakon smrti 1920. godine, bivši car Karlo kupuje grobnicu svom vojskovođi i organizira svečani pogreb kojemu prisustvuju i tisuće bivših Borojevićevih vojnika i kolega. Bilo je to, zapravo, najveće priznanje koji je bivši car mogao odati svom vojskovođi. Čak štoviše, i jedinstveno u povijesti.

Tijekom rata Borojević je postao počasnim građaninom mnogih hrvatskih gradova poput Zagreba, Karlovca, Varaždina, Koprivnice, Slavonskog Broda, Požege, Kostajnice, Petrinje, Pazina, Bakra te brojnih općina. Svi su se u tim teškim vremenima željeli dičiti svojim počasnim građaninom, a ta dika nakon rata, u novim političkim uvjetima, više nije bila poželjna. Stoga mu Ljubljana oduzima titulu počasnog građanina već 1919. godine, iste godine ga se odriče i grad Pazin, koji se u međuvremenu našao pod talijanskom okupacijom. Trebalo je proteći jedno stoljeće da bi hrvatski velikan dobio svoj prvi spomenik, i to u Sloveniji. „To je prvi takav spomenik u našim krajevima“ – navodi slovenski tisak – „U ovoj svečanosti se ne radi o nostalgiji za starim danima, niti o oživljavanju mita o Borojeviću, već o oživljavanju sjećanja na 160. godišnjicu rođenja čovjeka koji je sudjelovao u zaštiti velikog dijela slovenskog teritorija od njegova uništenja tijekom Prvoga svjetskog rata, a koji do danas nije imao niti jedan spomenik na području Slovenije.“ Spomen na generala Borojevića sve više se budi u svijesti prosječnog Slovenca, a gdje smo mi u toj priči?

Grad Ljubljana je Borojeviću vratio titulu počasnog građanina 2008. godine, no taj korak još uvijek nisu poduzele gradske vlasti Pazina. Teško se oduprijeti dojmu da spomenik jednog od najvećih hrvatskih generala danas ne krasi niti jedan hrvatski trg ni park. Pa čak niti danas, u vremenima u kojima svijet obilježava stotu godišnjicu Prvoga svjetskoga rata, u kojima se sređuju bojišnice, održavaju komemoracije za poginule i brojne manifestacije kojima je cilj otrgnuti zaboravu strahote i žrtve jednog od najvećih ratova, u vremenima u kojima druge države veličaju svoje vojskovođe, u Hrvatskoj se nismo udostojali podići spomenik Borojeviću, pa čak niti nazvati trg, park ili ulicu njegovim imenom. Jedini svijetli primjer u Hrvatskoj predstavlja grad Bjelovar koji se može podičiti činjenicom da jedna njegova ulica nosi ime generala Borojevića. Ostatak države je i dalje zaokupljen dnevno-političkim potrebama pa brojni gradski trgovi i ulice još uvijek nose nazive velikana bivše države. A nitko od nadležnih si ne postavlja pitanje gdje bi se nalazila granica bivše države s Italijom, ali i današnje Hrvatske, da nije bilo Borojevića! To pitanje još uvijek nije sazrjelo ni u glavama čelnika vlasti glavnog grada Hrvatske.

U siječnju 2014. godine  Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine grada Zagreba raspravljao je o prijedlogu Velimira Veselinovića oko imenovanja javnih površina u spomen na hrvatske generale u Prvom svjetskom ratu, Svetozara Borojevića i Stjepana Sarkotića. Iako je Odbor prihvatio prijedlog o imenovanju javne površine imenom Svetozara Borojevića, do danas niti jedna javna površina grada Zagreba ne nosi Borojevićevo ime. Protiv prijedloga da se u fond imena uvrsti i Stjepan Sarkotić, bio je mediavelist, Neven Budak,  koji je smatrao da se prije odluke treba ispitati uloga Stjepana Sarkotića, „vojnog guvernera Srbije za vrijeme Prvog svjetskog rata kada su se dogodila i brojna strijeljanja civila za koja nije bilo suđenja.“ Ovdje bi se trebalo ispraviti da je Sarkotić bio vojni guverner Beograda tijekom prosinca 1914. godine, odnosno nepunih mjesec dana. U vremenu  okupacije Srbije od 1915. godine Sarkotić obnaša dužnost vojnog guvernera Bosne i Hercegovine i Dalmacije, kada se zalaže za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Također treba naglasiti da su u tom razdoblju u okupiranom području Srbije vrijedili vojni zakoni, koji su propisivali smrtnu kaznu po na licu mjesta za svakoga kod koga se pronađe oružje nakon što je istekao rok za njegovu predaju. Povod za ovako strogu mjeru bili su napadi srpskih civila na austrougarske vojnike, a za koje se vjerovalo da su zapravo vojnici preobučeni u civile. Tvrdnje srpskih vlasti o broju civilnih žrtava nakon rata nisu prihvatili niti njihovi saveznici. Upravo nam primjer generala Sarkotića zorno predočuje kolika je potreba za istraživanjem Prvoga svjetskog rata i hrvatske uloge u do tada najvećem svjetskom sukobu. No, kako bilo da bilo, Sarkotićevo ime nije se našlo na popisu imena koja bi trebala krasiti zagrebačke javne površine, ali zato i dan danas jedan od najvećih i najljepših zagrebačkih trgova nosi naziv „Trg maršala Tita“. Pametnom dosta, rekli bi stari Latini.

Pobjednička strana je pisala svoju povijest, a u toj povijesti nije bilo mjesta za hrvatske velikane koji su se borili na gubitničkoj strani. Stoga je za začuditi da Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju – nazvati ulicu po hrvatskom generalu Svetozaru Borojeviću! Da, dobro ste pročitali i nije riječ o tiskarskoj pogrešci. Da stvar bude još bolja, gradske vlasti Beograda su 2008. godine po hrvatskom generalu nazvale jednu ulicu u Zemunu! Starom hrvatskom gradu, iz kojeg je faktički započeo napad na Beograd 1914. godine, a koji se danas nalazi u sklopu grada Beograda. Inicijativu za promjenu naziva ulice pokrenula je Općina Zemun, a srpski tisak je obrazlagao ovu promjenu naziva: „Tako će jedna od ulica u Busijama poneti ime najvećeg austrougarskog vojskovođe koji je porazio Italijane na Soči (Svetozara Borojevića od Bojne).“ Time su i beogradske vlasti odale počast hrvatskom generalu, ali zagrebačke vlasti, kao ni vlasti ostalih hrvatskih gradova, općina i županija, na sveopću sramotu još uvijek nisu smogle hrabrosti odlučiti se na taj korak. 

  • Nenadjebivi:

    Svetozar Borojević iako je bio pravoslavnog porijekla bio je Hrvat , on se osobno smatrao i izjašnjavao Hrvatom , tako da mi se odričemo tog velikog hrvatskog vojskovođe a prisvajaju ga posve neosnovano Srbi .

  • Avatar Dexxter
    Dexxter:

    Zaboravljen junak jednog zaboravljenog doba. Pohvala autoru na ovom tekstu :)

  • salaso:

    Na stranu koje je nacionalnosti bio feldmaršal Borojević.Bitno je daje saboru ponudio da osobno organizira, i ne rspusti postrojbe domobrana koje su se vraćale s frontova iz ww1 i da ih organizira u hrvatsku vojsku.To je odbijeno.Nakon toga Srpska vojska, ... prikaži još! bez ispaljenog metka ulazi u Zagreb.Toliko o njemu. i Hrvatskoj koja ga nije saslušala i iskoristila priliku.

Message