Naslovnica Viribus Unitis

"Dani u Wagni" - prvi domaći rad o izbjegličkom kampu Wagna

Objava 13. srpnja 2017. 0 komentara 76 prikaza
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia
Dječji vrtić u izbjegličkom kampu Wagna

Stradanja i patnje izbjegličkog stanovništva u svakom ratu predstavljaju jednu od najbolnijih tema. Kada govorimo o problematici izbjeglištva u Prvom svjetskom ratu onda na umu trebamo imati dvije skupine ljudi: evakuirano stanovništvo, kao građane koje je država preselila iz područja ratne ugroze u za to unaprijed pripremljene centre, i prognaničko stanovništvo koje se najčešće u trenutku izravne ugroze povlačilo s vojskom, noseći sa sobom sve vrijednosti koje je bilo u mogućnosti ponijeti sa sobom. Austro-Ugarska je tom problemu pristupala organizirano, podižući prihvatne kampove u unutrašnjosti zemlje te poduzimajući evakuacije stanovnika koji se nalaze na područjima od povećane ratne opasnosti. Utvrđeni gradovi smješteni na graničnim područjima svakako su bili mjesta od najvišeg ratnog rizika. Stanovništvo utvrđenih gradova, zapravo vojnih baza, i okolnog područja evakuirano je radi njihove osobne sigurnosti. Onaj tko je imao novaca bio je slobodan otputovati i osigurati si sigurno utočište gdje je želio, a država je preuzela skrb za stanovnike slabijeg imovinskog stanja za koje je organizirala prijevoz i smještaj u izbjegličkim kampovima.

Evakuirano stanovništvo dijelilo je ratnu sudbinu cijele države i ta sudbina mu svakako nije bila laka ni mila. Historiografija bivše države, iako se ove tematike dotakla u tek par radova, uspjela je nametnuti tumačenja problematike evakuiranog stanovništva koji je odgovarao duhu južnoslavenske ideologije, dok je talijanska historiografija također nekritički pristupala ovom fenomenu i gradila postavke u skladu sa svojim političkim ciljevima i težnjama, a o čemu sam već pisao u članku „Tko je kriv za stradanja evakuiranih civila Istre u Prvom svjetskom ratu“ https://blog.vecernji.hr/danijel-tatic/tko-je-kriv-za-stradanja-evakuiranih-civila-istre-u-prvom-svjetskom-ratu-8631 I tada sam upozoravao na činjenicu da u „historiografiji na svjetskoj razini još uvijek postoji velika rupa u istraživanju sudbina i ostalog evakuiranog stanovništva, a koja bi nam pomogla da sudbinu evakuiranog istarskog stanovništva uklopimo u cjelinu kako bi se cjelokupna problematika mogla pouzdanije uklopiti i dati odgovore na brojna otvorena pitanja.“ U popunjavanju te praznine velik doprinos dali su Josip Vretenar i David Orlović u ne tako davno objavljenoj knjizi „I giorni a Wagna (1915.-1918.) / Dani u Wagni – prema pisanju lista Lagerzeitung (1915.-1918.), Planovi i struktura logora“. Riječ je o pozamašnom i detaljnom radu u kojem autori uvode čitatelja u problematiku izbjeglištva stanovništva Istre i područja rijeke Soče, odnosno šireg graničnog područja s Italijom, tijekom Prvoga svjetskog rata.

 

Ova dvojezična knjiga (talijansko – hrvatska) daje nam izvrstan uvid u funkcioniranje izbjegličkog kampa, njegovu strukturu i svakodnevni život. Izbjeglički kamp „Wagna“ nalazio se na području Austrije, u neposrednoj blizini Leibnitza i prostirao se na površini od preko 60 hektara. U njemu je bilo smješteno pretežno stanovništvo talijanskog govornog područja zbog čega je i dnevni list koji je izlazio u izbjegličkom centru bio dvojezičan, talijanski i njemački. Prve ratne godine sagrađeno je naselje u koje se moglo skloniti 10.000 izbjeglica, a njegov kapacitet postepeno se povećavao pa je Wagna na kraju mogla prihvatiti do 21.500 ljudi. Prihvatilište je bilo organizirano po uzoru na ostale kampove u kojima se nastojalo evakuiranom stanovništvu pružiti sve one strukture neophodne za održavanje koliko-toliko normalnog života. Tako u Wagni nalazimo prateće objekte od kuhinja, praonica rublja, vrtića, škola, pošte, bolničkog kompleksa, kupatila, kantine, kina, kazališta pa sve do upravnih zgrada i zatvora, čime je ovaj prihvatni centar nastojao maksimalno zadovoljiti potrebe boravka velikog broja ljudi. Najveći nedostatak nalazimo u barakama namijenjenim smještaju. Njihov broj je varirao, a sagrađeno je najviše 126 stambenih objekata. U najveće je smješteno čak 400 ljudi, dok su objekti manjeg tipa imali mogućnost prihvata 80 do 200 osoba.

Jasno je da smještaj i boravak tako velikog broja ljudi u jednom objektu nije pružao zadovoljavajući komoditet, ali pri tome treba imati na umu da je izbijanjem rata vladalo uvjerenje o njegovom kratkom trajanju. Ali protezanje rata iz godine u godinu uzrokovalo je i sve veće probleme evakuiranom stanovništvu u izbjegličkim kampovima, koje je bilo primorano dijeliti sve one ratne poteškoće s kojima se morala nositi i sama država. Prenapučenost stambenih objekata uzrokovala je opadanje higijenskih uvjeta pa su već krajem 1915. godine izbile epidemije tifusa i velikih boginja. Riječ je o zaraznim bolestima koje su pogađale i civilno stanovništvo gradova ali i vojsku. Bolnički kompleks Wagne bio je sastavljen od raznih odjelnih bolnica i imao je kapacitet 1.000 bolničkih ležajeva, što nam govori o dobroj zdravstvenoj pripremljenosti kampa. Čak i u vremenu svoje najveće popunjenosti, u Wagni je bio osiguran jedan bolnički ležaj na 20 stanovnika! O dostatnosti Wagninih bolničkih kapaciteta možda najbolje govori podatak da KBC Split, kojem van ljetnih mjeseci gravitira oko milijun stanovnika, danas raspolaže s tek s oko duplo više bolničkih ležaja od Wagne. Pa tako na jedan bolnički ležaj mora zadovoljiti potrebe minimalno 400 stanovnika, odnosno čak 20 puta više no što je bio slučaj u Wagni! Vodilo se računa da liječničko osoblje bude iste narodnosti kao i evakuirano stanovništvo, a posebna pažnja pridavala se sprječavanju izbijanja i širenja zaraznih bolesti. Njihovom širenju pogodovala je slaba prehrana, što je opet koincidiralo s nestašicama prehrambenih proizvoda koje su pogađale i stanovništvo gradova i vojsku, pa često nisu mogli biti ispunjeni propisani standardi porcija hrane.

Kako bi se spriječilo izbijanje i širenje zaraznih bolesti, kampovi su bili ograđeni, a za izlazak su bile potrebne dozvole. Po gotovo istom principu kao i kod stanovništva koje je ostalo u utvrđenim gradovima. No upravo ove tri okolnosti: bolesti, slaba prehrana i ograničavanje kretanja, podsjećaju na uvijete u nacističkim logorima pa poneki autori u svojim radovima nastoje poistovjetiti izbjegličke kampove s kasnijim logorima smrti. No, Vretenar i Orlović se nisu dali zavesti ovakvim tumačenjima, već su u svom radu čitateljima pružili vrlo detaljan uvid u funkcioniranje izbjegličkog kampa „Wagne“. Knjiga je koncipirana na način da se nakon uvodnih razmatranja čitatelja stavlja u ulogu povjesničara koji iz članaka lista „Lagerzeitung“ može donositi vlastite zaključe o prilikama koje su vladale u Wagni u periodu od 1915. do 1918. godine. Članci su objavljeni u izvornom obliku, na talijanskom, a njihovi sažetci na hrvatskom jeziku kako bi se i hrvatskom čitateljstvu omogućilo uvid u iznijete novinske izvore. Članci su u knjizi iznijeti kronološkim redom, a autori su svoj rad dodatno obogatili tematskim kazalom podijeljenim u sedam cjelina koje povjesničarima i ostalim čitateljima uvelike olakšavaju snalaženje u pretraživanju članaka. Nakon kronološkog pregleda članaka, čitatelj se lako može snalaziti unutar sedam zasebnih cjelina o upravi, sigurnosti, događajima, ustanovama, životu i držanim vijestima. Tako će čitatelj kojeg zanima npr. svakodnevni život bjegunaca u kazalu moći pronaći tematski manje cjeline poput: poljoprivrede, uvjeta života, njege djece, zanimljivosti, ekonomije, obrazovanja, donacija, pušenja, vjenčanja, smrti i sprovoda te mnogih drugih segmenata koji se odnose na života bjegunaca u kampu.

Tekstovi su popraćeni i brojnim fotografijama objekata i ljudskih aktivnosti, kojima su autori čitateljima približili svakodnevnicu evakuiranih stanovnika. Kako bi se ostvario što iscrpniji uvid u funkcioniranje Wagne, jedno poglavlje posvećeno je tehničkom opisu kampa u kojem su prikazana njegova infrastruktura, popis objekata, tipovi smještajnih objekata, kao i razmještaj stanovnika u njima. Pored toga, ovaj rad nam donosi i detaljne tehničke nacrte svih objekata od smještajnih objekata pa do škola, crkve i bolnica. Svi ti objekti mogu se naći na zasebnoj karti koja je dijelom knjige, a na kojoj je prikazan detaljan plan izbjegličkog kampa Wagna. Dodatnu vrijednost knjizi daje i popis stanovnika Wagne u kojem su stanovnici poredani prema mjestu iz kojeg su evakuirani. Pored svakog imena i prezimena naznačena je godina i mjesto rođenja, kao i broj barake u kojoj su bili smješteni. S obzirom na obim iznijete povijesne građe, knjiga Josipa Vretenara i Davida Orlovića predstavlja prvi rad hrvatske historiografije u kojem je ovako sustavno obrađen jedan izbjeglički kamp u vremenu Prvoga svjetskog rata. Samim time će predstavljati i nezaobilaznu literaturu svakom imalo ozbiljnijem radu o problematici iseljenog stanovništva u vremenu Velikog rata, najvećeg stradanja s kojime se susreo dotadašnji svijet.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message