Blogosfera Viribus Unitis

Dio odgovornosti za Drugi svjetski rat počiva i na francuskom vodstvu

Objava 10. srpnja 2016. 5 komentara 2700 prikaza
Masovne demonstracije protiv odredaba Versajskog ugovora pred zgradom Reichstaga, 15. svibnja 1919.
Masovne demonstracije protiv odredaba Versajskog ugovora pred zgradom Reichstaga, 15. svibnja 1919.
Masovne demonstracije protiv odredaba Versajskog ugovora pred zgradom Reichstaga, 15. svibnja 1919.

„Nepravedan mir bolji je od pravednog rata“, izreka je poznatog njemačkog književnika Thomasa Manna koja nije našla svoje uporište u zbivanjima koja su uslijedila nakon Prvoga svjetskog rata. Svršetak Prvoga svjetskog rata i silom nametnuti uvjeti mira na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine dodatno su produbili jaz između dviju najžešćih suparnica: Francuske i Njemačke. Bila je to tek uvertira koja je obilježila početak nezaustavljivog povijesnog slijeda događaja. Nije trebalo proći mnogo vremena da Veliki rat na krilima nezadovoljstva nepravednim mirom doživi svoj drugi čin u još većem i pogubnijem Drugome svjetskom ratu. I zaista, ako proširimo historiografski fokus gledanja lako ćemo uvidjeti ispravnost sagledavanja oba svjetska rata u jednoj cjelini koju definiraju dva ključna datuma: austro-ugarska objava rata Srbiji, 28. lipnja 1914. i kapitulacija Japana, 14. kolovoza 1945. godine.

Težak poslijeratni udarac Njemačkoj zadao je mirovni ugovor zaključen u pariškom dvorcu Versailles, 28. lipnja 1919. godine. Versajski mir, kako ga se još naziva, sklopljen je između 27 članica sila Antante i Njemačke. Temeljem ovog ugovora Njemačka je, skupa s ostalim članicama Središnjih sila, bila prisiljena pristati na uvijete koje joj je nametnula pobjednička strana. Zbog čega je Varsajski mir prozvan „Versajkim diktatom“. Prema članku 231. Versajskog ugovora, odgovornost za izbijanje Prvog svjetskog rata pripisana je Središnjim silama, poglavito Njemačkoj. Tekst Versajskog ugovora Weimarska Republika primila je 17. lipnja, da bi ga Skupština prihvatila već 22. lipnja 1919., dakle prije potpisivanja i ratifikacije. O nametnutim uvjetima mira Njemačka, zapravo, nije imala pravo ni raspravljati. Prema tim uvjetima Njemačka je morala Francuskoj ustupiti pokrajine Alsace i Lorraine, u sjevernom Schleswigu provesti plebiscit, neke pogranične gradove vratiti Belgiji, morala je dozvoliti da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda, nakon čega je morala provesti plebiscit o konačnoj pripadnosti Saara Njemačkoj ili Francuskoj. Njemačka je morala priznati pripajanje oblasti Pomeranije, Poznanja te Zapadne i Istočne Prusije novostvorenoj državi Poljskoj te joj preko koridora priznati pravo izlaza na Baltičko more prema luci Gdanjsk. To je ujedno značilo da se Njemačka morala odreći oko 13,5 posto svog teritorija i oko 10 posto stanovništva, odnosno sedam miliona stanovnika.

Njemačkoj su oduzete kolonije i stavljene pod upravu Lige naroda koja je mandate nad njima dala zemljama pobjednicama. Njemačke kolonije u Africi, Kamerun i Togo, potpale su pod francusku i britansku upravu, dok je njemačka Jugozapadna Afrika predana Južnoafričkoj Uniji. Upravu nad najvećim dijelom njemačke Istočne Afrike dobila je Velika Britanija, a ostatak je podijeljen između Belgije i Portugala. Australija je dobila Novu Gvineju, Novi Zeland otočje Samoa, dok su otoci u Tihom oceanu, sjeverno od ekvatora pripali Japanu. Ovakvom podjelom njemačkih kolonija, najviše su profitirale Velika Britanija i Francuska koje su time značajno povećale svoje kolonijalne posjede.

Od početka 1929. godine Njemačka je odmah morala platiti ratne odštete u iznosu od 20 milijardi zlatnih maraka u robi, a ostatak, kojeg je tek trebalo naknadno utvrditi, morala je isplatiti u narednih 30 godina. Pravi iznos ratne odštete trebala je utvrditi međusaveznička reparaciona komisija do 1. svibnja 1921. godine. Dakle prema uvjetima nametnutim prvenstveno od strane Francuske, a potom i od ostalih sila Antante, Njemačka bi ratnu odštetu za Prvi svjetski rat plaćala sve do 1959. godine! Komisija je 1921. godine Njemačkoj odredila vrtoglavu visinu odštete od 132 milijarde zlatnih maraka.  Paralelno s time, Versajskim ugovorom je Njemačka bila isključena iz najvećih izvoznih tržišta, što je dodatno otežavalo njen ionako težak položaj. Od odštete koju bi njemačko gospodarstvo, kad bi ga ono i moglo platiti, bacio na koljena, najviše je trebala profitirati Francuska s 52 posto, Velika Britanija 22, Italija 11, Belgija 7, Japan i Portugal po 0,75 posto te Rumunjska, SHS i Grčka ukupno 6,5 posto. Kao garanciju izvršenja odredaba Versajskog ugovora pobjednice su predvidjele zaposjedanja lijeve obale i tri mostobrana na desnoj obali Rajne na razdoblje od 15 godina te demilitariziranje Rajnske oblasti do 50 kilometara istočno od rijeke.

Foto: Ratne reparacije nametnute Njemačkoj kako ih je prikazao američki list "Political cartoon" 1921. godine

Pobjednicima ni to nije bilo dovoljno. Zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je silama Antante morala isporučiti gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za njih svake godine proizvesti utvrđeni broj novih brodova. Pored toga, Njemačkoj je zabranjen uvoz i izvoz oružja, morala se odreći posjedovanja podmornica, a nametnuto joj je i brojčano ograničenje  vojske. U kopnenim postrojbama mogla je držati samo 104.000 vojnika i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Ukinuta je vojna obveza, a uveden je sistem popune na dobrovoljnoj bazi. Ukinut je njemački Glavni stožer  i mobilizacijski sustav. Njemačkoj je odobreno posjedovanje samo lakog naoružanja, dok je sav višak naoružanja morao biti uništen. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi te priznati odgovornost za rat i njime prouzročenu štetu. Njemački car Vilhelm II. proglašen je krivcem za rat i trebalo mu je biti suđeno kao ratnom zločincu, no holandska vlada je odbila njegovo izručenje i time, zapravo, spasila Njemačku od totalnog poniženja.

Njemačka je Versajski ugovor smatrala diktatom na koji je bila prisiljena pristati, premda nikada nije priznala odgovornost za Prvi svjetski rat i premda joj ta odgovornost ni do današnjeg dana nije dokazana. Vodeću ulogu pri sklapanju Versajskog ugovora imale su četiri države: Velika Britanija, Francuska, SAD, i Italija. Japan se u rasprave uključivao uglavnom kada se raspravljalo o njemačkim kolonijama na Dalekom istoku koje su ulazile u njegovu sferu interesa. I premda je u prvo vrijeme pridonio slabljenju njemačkog militarizma, Versajski ugovor je u skoroj budućnosti pridonio njegovom jačanju. U Njemačkoj je već kratko iza Prvog svjetskog rata sve više jačao i rasplamsavao duh revanšizma, potaknut povredom nacionalnog ponosa njemačkog naroda, a koji će kulminirati Hitlerovim dolaskom na vlast.

No, nisu namjere i ciljevi svih vodećih država bili isti. Američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson zalagao se za rješavanje državnih problema razgovorima, a ne ratom. Smatrao je da se to može postići ako se Njemačkoj pruži ruka pomirenja te ako mirovni ugovori budu pravedni za sve. Zbog toga američki kongres nikada nije ratificirao Versajski ugovor. Pariz je imao suprotno stajalište. Francuzi su željeli kazniti i oslabiti Njemačku, a drakonskom ratnom odštetom pokriti svoja kreditna zaduženja u Velikoj Britaniji. Britanci, iako bliži francuskim shvaćanjima, ipak su htjeli održati ravnotežu snaga u Europi. Italija je prije svega željela proširiti svoj teritorij na račun zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije, a Srbija je na račun Austro-Ugarske dobila značajna teritorijalna proširenja. Francuska želja za kažnjavanjem i totalnim slabljenjem Njemačke u njemačkom narodu je pobudila osjećaj povrijeđenosti nacionalnog ponosa i potpirivala želju za osvetom.

Godina 1922. u njemačkoj povijesti označila je početak strašne inflacije koja je pojačala nezadovoljstvo njemačkog naroda i punila redove nacističkog pokreta. Prijetnje za zauzimanjem Ruhra dolazile bi s francuske strane svaki puta kada bi Njemačka kasnila s otplatom duga. Francuskoj je na Pariškoj konferenciji stvarno i prepuštena sloboda akcije u pogledu Ruhra, koju je ona iskoristila 11. siječnja 1923. godine kada su francuske i belgijske trupe zauzele Ruhrsku oblast kao najvažniju njemačku industrijsku regiju i preuzele kontrolu nad rudarskim i proizvodnim poduzećima. Tijekom okupacije Ruhra, Francuska najavljuje uvođenje 18-mjesečne vojne službe, čime si osigurava vojsku od 650.000 ljudi u miru, naspram 119.000 njemačkih vojnika, koliko je Njemačkoj dozvoljavao Versajski ugovor! Ovo čini pod opravdanjem izbjegavanja novog europskog rata, kako bi mogla započeti rat ako joj bude nametnut!? Odnosno, kako bi mogla poduzeti nasilne operacije u cilju zaštite provođenja stavki Versajskog ugovora.

Protiv okupacije njemačkog područja i nepravednih uvjeta mira ustali su brojni europski intelektualci, pa i sam papa Pio XI., koji je u priopćenju za javnost izjavio da smatra svojom dužnosti da digne svoj glas, kako bi došlo do izmirenja među narodima, te pozvao pojedine države da dobro prouče razna pitanja, a naročito pitanje reparacija ističući da „pravednost zahtijeva, da se dužnicima ne nameće veći teret, negoli ga sami mogu podnijeti, a opet dužnost je dužnika, da dadu dovoljnih garancija da će ispuniti svoje obveze.“ Papa je prepusti vjerovnicima „da razmisle, nema li i drugih garancija, nego što je okupacija tuđih teritorija. Bude li to uzeto u obzir, te se ublažile mjere okupacije, a ova malo po malo reducirala, tako da posvema prestane, postiglo bi se time napokon iskreno izmirenje naroda, koje je prvi glavni uslov ekonomskog preporoda, za kojim svi čeznu.“  Ova papina poruka naišla je na veliko negodovanje u francuskoj javnosti.

Hrvatski književnik, publicist, politički djelatnik i antifašist, August Cesarec, 1924. godine ovako opisuje Versajski ugovor i odnos Francuske prema poraženoj Njemačkoj: „Nad cijelom Njemačkom, današnjom, a vjerojatno i sutrašnjom, sja krvava zvijezda „mira“ iz Versaila. Pretpostavka tog „mira“, kako reče tigar francuske moderne civilizacije, Clemenceau, bila je da od 60 milijuna Nijemaca 20 milijuna potpuno suvišno: neka crknu! U znaku te smrtne osude, što ju jedan slavan „mirovni“ ugovor nad novih 20 milijuna ljudi poslije propasti onih 20 milijuna u svjetskome ratu, Njemačka se danas nalazi u trostruko težem položaju nego poslije Jene ili Francuska poslije Sedana... Najveća politička rak rana današnje Evrope je Pariz i rezultati za kojima se teži su jasni: među ostalim u prvom redu oslabljenje Njemačke po mogućnosti do raspada u stanje bismarckovsko. Glavno sredstvo: pritisnuti je morom kontribucije i reparacije...“

Za Nijemce nepravedan mir ipak nije bio bolji od pravednog rata. Na nezadovoljstvu nametnute nepravde u Njemačkoj je politička situacija iz dana u dan sve više pogodovala novoj političkoj snazi koja je svoju snagu crpila iz nezadovoljstva njemačkog stanovništva nepravednim mirom. Stoga možda i nije pretjerano reći da veliki dio krivnje za jačanje Nacional-socijalističkog pokreta i izbijanje Drugog svjetskog rata počiva na nepravednim zahtjevima Versajskog ugovora, a time i dobrim dijelom na tadašnjem političkom vodstvu Francuske.

 

  • NRMP:

    Kad će ovaj Tatić napisati neki bar jedan izvorni znanstveni rad? Najbolje negdje vani, jer je šteta uskraćivati njegove oštroumne opservacije čitataljima koji ne znaju hrvatski.

  • Avatar Cacahuette
    Cacahuette:

    Francuzi i danas reketare sjevernoafričke zemlje! Toliko o toj slobodarskoj politici!

  • zagorskitarzan:

    Francuska nije bila zadužena u Velikoj Britaniji, nego u SADu. Također, i Velika Britanija se je ogromna zadužila u SADu. Zbog tih dugova je na kraju i SAD stupio u rat protiv Njemačke. Svaka bitka, koju su Nijemci pobijedili na ... prikaži još! Francuskoj bojišnici, sijala je paniku na Wall Streetu, tečaj ratnih obveznica je padao vrtoglavo. Tada je američka vlada odlučila poslati milijune vojnika u rat na stranu Francuza i Engleza. Znači, ne da bi njih spasili, nego da spase svoja potraživanja. Zbog toga francuska strana poslije rata nije imala drugog izbora nego pritisnuti Njemačku - da bih sama mogla vraćati dugove SADu. Ekonomski bivše europske velesile su pale nakon rata, a SAD je postavio temelje za svoju buduću ulogu Supersile.