Blogosfera Viribus Unitis

Don Božo Milanović je ikona istarskog antifašizma, a ne Tito i komunisti

Objava 27. rujna 2017. 42 komentara 5055 prikaza
Don Božo Milanović
Don Božo Milanović
Don Božo Milanović

Tko je zaslužan za pripojenje Istre Hrvatskoj? Tko ju je „prodao“ Italiji, a tko vratio matici zemlji? Pitanja su oko kojih se lome koplja u javnosti, pa stoga ni ne treba čuditi što je predsjednica bila izviždana u Pazinu od takozvanih antifašista kada se dotaknula ovog pitanja. Desetljeća jugoslavenskih historiografskih dogmi uzimaju svoj danak i danas, a on se najbolje osjeća upravo na primjeru Istre, regije u kojoj se politika još uvijek naveliko kiti Titovom inačicom antifašizma. No, još je Ivo Pilar davne 1915. godine zapisao da „činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje, bez obzira na to priznaje li ih se ili ne“! I upravo tom njihovom „neugodnom svojstvu“ trebamo zahvaliti što činjenice kad-tad izađu na vidjelo, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo. Krenimo redom.

Jedna je od neugodnih činjenica za jugoslavensku historiografiju bila ta da Hrvati na Istri, kao hrvatskoj zemlji, imaju u prvom redu zahvaliti Austriji! Početkom 19. stoljeća Istarski poluotok je već stoljećima bio podijeljen između dvije države, Mletačke Republike (koja je vladala obalnim dijelom) i Austrijom (koja je imala vlast nad Pazinskom Knežijom, odnosno njezinim unutarnjim dijelom). Propašću Mletačke Republike i kasnijim porazom Napoleona, cijeli Istarski poluotok pripao je pod austrijsku vlast, da bi 1849. godine Istra postala zasebna teritorijalna jedinica koju je tvorio bivši mletački dio te austrijski dio s otocima Krkom, Cresom i Lošinjem. Ako pogledamo popis stanovništva Istre iz 1881. godine, vidjet ćemo da je u bivšem mletačkom dijelu živjelo 65.000 Hrvata nasuprot 96.000 Talijana, dok je u austrijskom dijelu živjelo 14.500 Talijana te 98.000 Hrvata. Neosporno je da su spajanjem ta dva dijela u jednu cjelinu Hrvati postali većinskim stanovništvom nove teritorijalne jedinice - današnje Istre s kvarnerskim otocima. Talijani su postali manjina jer je Austrija njihov etnički prostor utopila u veću, slavensku teritorijalnu cjelinu. Stoga nas ne trebaju previše čuditi ni određene talijanske povijesne aspiracije koje su uskoro doživjele svoju kulminaciju, a koje nisu do kraja zamrle ni danas.

Iako većinski narod, istarski Hrvati su sredinom 19. stoljeća bili mahom nepismeni, naviknuli na težak život i poniznost prema svojim gospodarima, Talijanima ili Austrijancima. Hrvatske inteligencije izvan krugova klera gotovo da i nije bilo. U duhu narodno-preporodnih težnji započinje duga i teška borba katoličkog svećenstva, kao okosnice hrvatske inteligencije u Istri, za opstojnost istarskih Hrvata. Na valu demokratizacijskih procesa, ponukan nedostatkom profane inteligencije, hrvatski kler se uključuje i u političku borbu kako bi hrvatskom narodu Istre osigurao prosperitet. Radom na prosvjetnom polju, katoličko svećenstvo postaje nacionalno-preporodnim, ali i nacionalno-integracijskom snagom Hrvata u Istri jer predano radi na povezivanju istarskih Hrvata s maticom zemljom. Zbog svog angažmana katolički svećenici dolaze u sukobe s talijanskim svećenstvom, političkim moćnicima, ali i talijanskim stanovništvom. No, ustrajan rad uskoro rezultira stvaranjem prvih generacija kadrih da na sebe preuzmu daljnju borbu za boljitak istarskih Hrvata i za povezivanje Istre s maticom zemljom.  

Povijesnim neznalicama, ili onima koji ne vide van okvira Titove slike, treba pojasniti da u to vrijeme antifašista nije bilo, što je samo po sebi razumljivo jer je to vrijeme prethodilo pojavi fašizma. Odnosno, neznalicama bi trebalo objasniti da je borba za priključenje Istre matici zemlji počela i prije pojave nekima i danas toliko ljubljenog maršala. A tu borbu je započelo katoličko svećenstvo. U to ne treba sumnjati jer je ta činjenica toliko neoboriva da je se ni u Titovoj Jugoslaviji nije moglo pobiti, već se uz škrgutanje zubima nastojala gurnuti pod tepih.

Krajem Prvoga svjetskog rata dolazi do raspada Austro-Ugarske Monarhije, a Italija traži ispunjenje Londonskog ugovora iz 1915., kojoj su sile Antante platile Italiji uključenje u rat na njihovoj strani. Velika Britanija, Francuska i Rusija su Italiju platile između ostalog i Istrom! Prema tome, ako ćemo suditi o tome tko je Istru prodao Italiji, nema nikakve sumnje da su to učinili upravo Saveznici 1915. godine. Mada, ta činjenica ne može opravdati ni Rapalski ugovor iz 1920., ali ni Rimske ugovore iz 1941. godine! Činjenica je da su Istru prodali i Saveznici i Kraljevina SHS i NDH! Jednini koji je nisu prodali bili su Titovi partizani, ali nemojmo zaboraviti da se Italija tada našla na suprotnoj, gubitničkoj strani, pa je i njezina pregovaračka pozicija bila znatno umanjena. Politika je uvijek bila i ostala trgovina! U to nema sumnje.  

Kada današnji ljubitelji Titovog lika i djela zvižde na spomen don Bože Milanovića, onda zvižde i samom antifašizmu! Jer je don Božo Milanović bio i ostao ikona istarskog antifašizma zaslužna za to da je Istra konačno priključena Hrvatskoj. Nepotrebno je da se na ovom mjestu raspišem o djelovanju don Bože Milanovića, osobe koja je vraćanjem Istre u hrvatsko okrilje stavila krunu na stoljetnu borbu katoličkog klera u Istri. Ta je stoljetna borba završena Milanovićevom pobjedom na Pariškoj konferenciji 1946. godine, kada je međunarodna komisija prihvatila Milanovićevu statistiku prema kojoj je u Istri bilo 75% hrvatskih i slovenskih, 13% mješovitih i 12% talijanskih župa. Iako je prema popisu stanovništva iz 1921. godine, koji su provodile talijanske vlasti, u Istri živjelo 90.000 Hrvata i 250.000 Talijana, Božo Milanović je komisiji predočio crkvenu statistiku koja se bazirala na crkvenim popisima obitelji, a koja je bilježila upravo suprotne brojke. Saveznička komisija je na kraju prihvatila sva Milanovićeva objašnjenja. Budući da je etnički princip bio ključan u donošenju odluke o pripadnosti Istre, zahvaljujući tim podacima Istra je kasnije pripojena matici zemlji, a skupa s Istrom pod komunističku vlast je došlo i hrvatsko svećenstvo. Kako su u Titovoj Jugoslaviji antifašizam i komunizam postali sinonimi, a vjera bila nespojiva s komunističkom ideologijom, nastala je i etiketa „klerofašista“. Jasno je da klerofašisti nisu ujedno mogli biti i antifašisti, kao što ni antifašizam nije mogao postojati prije fašizma, pa je i stoljetna borba katoličkog svećenstva za pripojenje Istre matici zemlji bila prekrivena komunističkom sjenom.

O toj sjeni je Titov represivni aparat svakodnevno vodio računa da slučajno koji tračak svjetla ne bi obasjao neku drugu istinu, različitu od one koju je propisivala Komunistička partija - Pavelić je prodao Istru Italiji, a Tito je bio zaslužan za povratak Istre matici zemlji. I tako su dva antifašista, Tito i Božo, živjeli svaki svoj antifašizam. Prvi totalitaristički, a drugi liberalan antifašizam. Totalitaristički antifašizam u obrani svoje ideologije i vječitom strahu od „neugodnog svojstva činjenica“ da postoje bez obzira na to priznali ih mi ili ne, imao je nužnu potrebu kontrolirati sve pore društva, a poglavito katoličko svećenstvo. Tako je zloglasna Udba imala i svoj odsjek za kler koji je rad katoličkog svećenstva držao pod prismotrom, pa su se i istarski svećenici na čelu s Božom Milanovićem našli na udaru Udbe koja je imala zadaću djelovanje klera u što većoj mjeri ograniči samo na crkvene krugove.

No, don Božo je bio prekaljeni borac koji nije pognuo glavu ni pred fašističkim prijetnjama. Stoga svoj rad o širenju istine o hrvatskom narodnom preporodu u Istri i borbi za pripajanje Istre matici zemlji izdaje u dva toma knjige pod naslovom „Hrvatski narodni preporod u Istri“. Bio sam taj sretnik koji je u zagrebačkom antikvarijatu za sitne novce uspio kupiti drugi tom ove knjige koji se bavi razdobljem od 1883. do 1947. godine i u kojemu Milanović opisuje antifašističko djelovanje katoličkog svećenstva i iznosi detalje o radu istarskog svećenstva pred savezničkom komisijom. Ono što me posebno oduševilo jest posveta autora Dušanu Dekaniću, inače šefu riječke Udbe za kler, kojemu Božo Milanović ostavlja pomalo sarkastičnu napomenu „za uspomenu!“. Ovaj primjerak Milanovićeve knjige u kratkoj posveti priča priču o kompleksnom odnosu državnog režima i klera, kao i o veličini jednog čovjeka koji je i svog progonitelja posvetom želio potaknuti na razmišljanje o dvije vrste antifašizma. Budući da mjesto i vrijeme naznačeni na posveti koincidiraju s mjestom i vremenom izlaska knjige iz tiska, možemo pretpostaviti da je ovaj primjerak potpisan na predstavljanu knjige u Pazinu 1973. godine. Je li i sam šef Udbe za kler svojim prisustvom „uveličao“ predstavljanje, ili mu je autor poslao knjigu s posvetom po nekom Udbinom agentu, zacijelo će ostati tajna. Sve dok možda jednog dana iz kuta nekog prašnjavog arhiva na svjetlost dana ne ispadne kakva arhivska kutija koja će razjasniti zacijelo vrlo intrigantan odnos ove dvojice suprotstavljenih antifašista, svećenika i njegovog progonitelja.

Hrvatski narodni preporod u IstriHrvatski narodni preporod u Istri 1 / 2

  • konzervativac:

    Još jednom je politička Istra pokazala koliko je tolerantna, gostoljubiva i demokratska. Nevjerojatno kako su uspjeli izblefirani cijelu Hrvatsku o svojoj kvaliteti, naprednosti i posebnosti s kojom gledaju na ostalu Hrvatsku kao na okuženu. U stvari svako malo se pokaže ... prikaži još! da se radi o provincijskom iskompleksiranom mentalitetu otjeljovljenom u čudnovatom kljunašu IDSu, političkoj stranci u kojoj glavnu riječ vode preko noći nastali kapitalisti koji prodavaju komunističke floskule sa smokvinim listom antifašizma. Tragikomično.

  • Starotopoljanin:

    eto jel ste culi zatucani titoisti,udbasi,zvizdite nasoj heroini zbog svecenika,a nemate pojma,tko vam je istru oslobadao.ovi stari udbasi i stare pr...e samo poznaju svog zlocinca titu.izumrli starci jos i danas primaju boracke,titine mirovine,koje uzivaju unuke i unuci.

  • Mimizo:

    komunizam ja fašizam i treba ga zatrti i osuditi kao i nacizam