Blogosfera Viribus Unitis

Životopis prešućenoga velikana: Tko je bio feldmaršal Svetozar Borojević?

Borojevićev lik predstavljao je povijesnu enigmu prožetu brojnim kontroverzama: od datuma njegovog rođenja, njegove uloge u Velikom ratu, pa sve do pitanja njegove nacionalne pripadnosti.
Objava 12. veljače 2019. 1 komentara 2633 prikaza
Snimljeno u Postojni 1915. (Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00164)
Snimljeno u Postojni 1915. (Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00164)
General Svetozar Borojević, zapovjednik austrougarske 5. vojske.

Velikani su one osobe koje su svojim djelovanjem zaslužile istaknuto mjesto u povijesti. No odabir u to visoko povijesno društvo počesto i nije tako nepatvoren kakvim bi zapravo trebao biti, pa neki velikani, ponajčešće iz političkih razloga, ostaju prešućeni. Svetozar Borojević jedan je od onih velikana koji su za sobom ostavili predubok trag da bi trajno mogao opstati tek u crticama nekog leksikografskog izdanja. O Borojeviću smo sve do nedavno znali tako šture podatke da je bilo uvriježeno i navođenje krivog datuma njegovog rođenja. Ponajviše se znalo o njegovom doprinosu u obrani Sočanske bojišnice u Velikom ratu od talijanskih iredentističkih posezanja za hrvatskim i slovenskim teritorijima, ali je čak i taj doprinos stavljan pod znak upitnika radi nepoznavanja šireg konteksta zbivanja, kao i temeljnih vojnih doktrina. Gotovo svaki aspekt Borojevićeve osobe predstavljao je enigmu za sebe. Tako su život i djelo ovog neospornog velikana svjetske povijesti postali biografska zagonetka suvremene povijesti.

Borojevićev lik predstavljao je povijesnu enigmu prožetu brojnim kontroverzama: od datuma njegovog rođenja, njegove uloge u Velikom ratu, pa sve do pitanja njegove nacionalne pripadnosti. Za razliku od uobičajenih slučajeva povijesnih enigmi, proisteklim iz nepostojanja povijesnih izvora, Borojevićeva enigma nastala je naglo i bila je namjerno stvorena tijekom zadnjih godina njegova života. Sve je to bilo učinjeno u cilju brisanja Borojevićevih zasluga iz memorije, kako Hrvata, tako i ostalih naroda tada već bivše Austro-Ugarske Monarhije. Spomen na najpopularnijeg austrougarskog vojskovođu, koji je slovio za „austrijskog Hindenburga“, trebalo je što više okaljati, a njegove zasluge pokopati u urni stare monarhije. Na zgarištu bivše multinacionalne države nicale su nove nacionalne države u kojima više nije bilo mjesta za simbole stare države, a upravo je Borojević bio simbol njezina prkosa i nepobjedivosti. Zato je bilo prijeko potrebno pokopati ga zajedno s državom na umoru. Posljednja Borojevićeva bitka, i jedina bitka koju je u životu izgubio, bila je bitka protiv laži i manipulacija.

Rezultat te izgubljene bitke jest zaborav koji se nadvio nad vojskovođom čije su izjave zbog popularnosti koju je uživao u javnosti korištene u promidžbene svrhe. No, tko je zapravo bio Svetozar Borojević? Prije Velikog rata u javnosti je bio poznat tek po svojim dužnostima i naoko je nalikovao na jednog od mnogih austrougarskih časnika. Izbijanjem Velikog rata Borojevićev talent dolazi do svog punog izražaja. Već u prvim bitkama Borojević doživljava slavu koja s daljnjim uspjesima sve više jača, pa on postaje najpoznatiji austrougarski vojskovođa. O njegovom karakteru možda najbolje svjedoče dvije anegdote. Prva anegdota je o događaju kada je Borojević svojim automobilom srušio biciklistu koji je vozio krivom stranom ceste, Borojević se okrvavljenom i polusvjesnom nesretniku tada obratio riječima: „To se događa svima koji voze s krive strane.“ Druga nam govori da je Borojević odnos kakav je imao prema biciklistu imao je i prema samom caru. Kad mu je car Karlo na uranjeni doručak zakasnio pola sata i ušao riječima: „Bio sam zadržan“, Borojević mu je odgovorio strogim tonom: „Na žalost, Visočanstvo. Gotovo sam Vas čekao.“. Borojević nije priznavao izlike za nepoštivanje pravila i dogovora. Njemu se takve stvari nikada ni ne bi mogle dogoditi.

Borojević je bio vojskovođa koji je slavu izvojevao u borbama protiv Rusa, protiv kojega ni cijela talijanska vojna sila nije bila dovoljna, koji na bojištu nije izgubio ni jednu bitku, pa ni onu posljednju u kojoj su izgladnjele austrougarske vojničke aveti od 50 kilograma težine s manjkom streljiva osvajale talijanske pozicije. Tu zadnju bitku, koja s obzirom na stanje vojske i vojne zalihe graniči sa čudom, talijanska strana nastojala je prikazati svojom pobjedom i svojim jedinim uspjehom u ratu. Ali i taj pokušaj je bio jalove prirode, o čemu nam 1920. godine svjedoči talijanski povjesničar Giuseppe Prezzolini kad piše: „Vittorio Veneto nije bila vojna pobjeda iz jednostavnog razloga što pobjeda zahtijeva bitku, a za bitku treba neprijatelj koji se bori. Dok je kod Vittoria Veneta bio neprijatelj koji se povlačio. Kod Vittorio Veneta odvijalo se povlačenje koje smo poremetili i zbrkali, a ne bitka koju smo dobili. To je istina koja se treba reći Talijanima, istina koju Talijani trebaju prihvatiti.“

Životopis prešućenoga velikana

Jedini protivnik kojemu Borojević nije bio dorastao, bio je onaj koji ga je u povratku kući nakon rata čekao u zasjedi – socijalistički tisak kojemu je u provođenju boljševičke antiratne propagande zasmetao najveći austrougarski vojskovođa – jedini feldmaršal slavenske krvi.

Bilo je to drugo Borojevićevo suočavanje s tiskom. Borojevićeva afera s kćerkom dopukovnika Adolfa Härtela iz 1912. godine ukazala je Borojeviću na surovost tiska željnog senzacija, ali ona je bila tek sjena medijskog linča socijalističkog tiska s kraja rata. Simpatični vojskovođa koji je uživao u šalama i zafrkanciji svoga pobočnika Slavka Kvaternika i ostalih časnika, i koji je prema svima drugima bio popustljiv, a prema sebi samome strog, slomio se nakon tragične smrti sina jedinca. Nedugo nakon tog tragičnog gubitka, Borojević ostaje i bez domovine. I kao da sve to nije bilo dovoljno, njegovu besprijekornu vojničku karijeru socijalistički tisak počinje naveliko blatiti. Bili su to najteži dani njegova života, u kojima Borojević govori da je njegova sablja slomljena i da bi više volio da je doživio junačku smrt na bojištu nego što proživljava takvu sramotu. Životari bez prihoda, ali ne moli za milost već samo traži ono što mu pripada. Čini se da je sve to ipak bilo previše za vojskovođu bez vojske i domoljuba bez domovine koji umire u tuđini i bijedi.

Jedna od najvećih kontroverzi oko Borojevića, ona o njegovoj nacionalnosti, ima svoje korijenje upravo u vremenu njegove smrti. Hrvat ili Srbin? Srbin koji mrzi Srbe i Nijemce? Srbin, pravoslavac koji se prekrstio kako bi napredovao u vojnoj hijerarhiji? Ili Hrvat koji bi, da je doživio početak Drugoga svjetskog rata, umjesto svog prijatelja Slavka Kvaternika stao na čelo Hrvatskog domobranstva? Sva su ta pitanja legitimna, a odgovor na njih nalazi se ispod tereta dezinformacija socijalističkog tiska i bremena prošlih država. Jedno je sigurno, Borojevićev lik nije bilo lako istisnuti iz memorije naroda bivše monarhije, pa su i manipulacije oko njegove nacionalne pripadnosti nastale s tim ciljem. No na one koji su se borili s njime nikakve manipulacije nisu imale utjecaja, što su sami dokazali odajući mu posljednju počast.

Borojevićev sprovod u Beču po svojoj veličanstvenosti uspoređivan je sa sprovodom kakav je car Franjo Josip priredio feldmaršalu Radetzkyju 1858. godine. Socijalistički tisak nije pogriješio kada je sprovod nazvao „paradom stare Austrije“ jer Borojevićev sprovod doista nije nalikovao samo oproštaju od jednog vojskovođe, već je on po svom značenju bio i oproštaj od stare države. Bio je to posljednji „valcer“ na kojemu se čuo zveket časničkih sablji i vidio mimohod austrougarskih uniformi, na kojemu je sudjelovao cijeli vojni vrh bivše države. Tisuće vojnika i časnika iz svih krajeva nekadašnje carevine navukli su na sebe uniforme stare države i došli se oprostiti od svog vojskovođe. Bilo je to najbolje svjedočanstvo Borojevićeve veličine.

Hrvatska domovina, koja se toliko dičila njegovim zaslugama, okrenula mu je leđa i zabranila spominjanje njegova imena jer je ono u hrvatskome narodu budilo prevelik osjećaj ponosa na obranu domovinske grude. Nacionalni ponos nije išao pod ruku s novonastalom političkom situacijom zbog koje je Borojević preko noći od slavljenog heroja postao „persona non grata“. Time je spomen na vojskovođu bez izgubljene bitke, branitelja Karpata i Soče, položen na žrtvenik političke korektnosti.

Iako je prošlo cijelo stoljeće od Velikog rata, danas ćemo teško naći Francuza koji nikad nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna za Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za Velikoga vojvodu Nikolaja, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga… ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević. Stoga je knjiga o Borojevićevom životu, koja je upravo izašla iz tiska, nastala upravo iz potrebe da se doprinese ispravljanju nepravde koja je učinjena ovom velikanu hrvatske i svjetske povijesti.

 

SADRŽAJ KNJIGE:

UVOD

Ispravljanje nepravde

Graničari Vojne krajine

Prvo ratno iskustvo

Vodič željeznicom Kroz Bosnu

Nastavak uzorne vojne karijere

Na čelu Hrvatskoga domobranstva

Afera Borojević – Härtel

General pješaštva

NA ISTOČNOME BOJIŠTU

Odlazak u rat

Bitka kod Komarowa

Zapovjednik 3. vojske

Oslobođenje Przemysla

Pobjeđivati iz obućarske radionice

Bitka kod Limanove

Mađari u Borojevića gledaju kao u Bog

Karpatska zima

O situaciji na Karpatima

Austrijski Hindenburg na Karpatima

Predaja Przemysla

Ruska katastrofa

O uspjesima u Svibanjskoj bitki

SOČANSKO BOJIŠTE

Odlazak na Soču

Skromnost i stručnost ključ popularnosti

Portretiranje generala

Budući car Karlo I. na Sočanskoj bojišnici

Uspoređuju ga s Hindenburgom i Rupprechtom Bavarski

Počasni građanin

Priznanje zagrebačkoga sveučilišta

Zahvala Dalmatincima

Spomen-plaketa i razglednic

General kod kojega se dolazi bez najave

Vojnički idol

General pukovnik

Poklon zagrebačkomu nadbiskupu

Otkrivanje Borojevićeve biste

Napuštanje Gorice

Potpisivanje ratnoga zajma

O budućem uređenju države

Deseta pobjeda

Junačka djela 5. vojske

Primio orden reda Marije Terezije

Vojni dom Boroevic

Talijanima nije pomoglo ni tri milijuna granata

Operacija Waffentreue

Postavljanje spomen-ploče na roditeljsku kuću

Polemika oko oštećenja nadgrobnoga spomenika Adama Borojevića

Talijani su se morali pokoriti navali u velikome stilu

Feldmaršal

Slom carevine

NAKON RATA

Stradanje Fridericha Borojevića

Optužbe socijalističkoga tiska

Zagreb ga ne želi u Hrvatskoj

Antanta traži Borojevićevo izručenje

Smrt je bila brža

Nove optužbe

Borojević – hrvatski ban

Posljednji oproštaj

Pismo nakon smrti

Govor dopukovnika Steve Duića na sprovodu

Svjedočanstvo Alice Schalek

DODATAK

Enigma datuma rođenja

Hrvat ili Srbin

Vojskovođa koji nije izgubio nijednu bitku

Odnos prema Borojeviću danas

ZAKLJUČAK

PRILOG

O ratu protiv Italije

IZVORI I LITERATURA

BILJEŠKA O AUTORU

 

Knjiga se može nabaviti OVDJE

 

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Borojević se sam izjašnjaval ko Hrvat pa tu saka "kontroverza" završava.