Blogosfera Viribus Unitis

Fotografije i slikovni prikazi u službi ratne propagande

Objava 31. listopada 2016. 1 komentara 560 prikaza
Britanska propagandna markica s prikazom strijeljanja Edith Cavell
Britanska propagandna markica s prikazom strijeljanja Edith Cavell
Edith Cavell izvor: Wikipedia

Fotografije i slikovni prikazi kao povijesni izvori imaju istovjetnu historiografsku težinu kao i pisani dokumenti. Ako promotrimo slikovne prikaze iz razdoblja koja su prethodila pojavi fotografije u prvoj polovici 19. stoljeća, lako možemo zamijetiti njihov ogroman doprinos razvoju povijesne znanosti. Crteži koje su u spiljama ostavili naši davni preci i danas svjedoče o načinu života ljudi prije pojave pisma. Rimski mozaici i freske otkrivaju nam brojne detalje kako iz svakodnevnog života običnih ljudi i slavnih osoba, tako i o vojnim pohodima, trgovini te svim društvenim sferama rimskog društva. Srednjovjekovne freske i ostali slikovni prikazi omogućuju nam zadiranje u skriveni svijet vremena u kojem je pismenost na Starom kontinentu gotovo pa iščezla. Bez postojanja slikovnih prikaza povijesna znanost bila uvelike zakinuta za brojne spoznaje iz davnih dana ljudske prošlosti. Novovjekovne slike bitaka, portreti, tapiserije i ostali prikazi također nam daju dragocjen uvid u umjetnikovu predodžbu o tadašnjim događajima i osobama. Povijesna struka ovim izvorima pristupa vrlo kritički, uvijek se postavlja pitanje tko je i zbog čega ili za čije potrebe stvorio slikovni prikaz. Upravo na gotovo identičan način na koji se pristupa analizi pisanih dokumenata.

Izum fotografije iznjedrio je nepobitan dokaz snimljenog trenutka pa je i objavljivanje fotografija u časopisima sve više počelo uzimati maha. Drugu polovicu 19. stoljeća obilježila je velika potražnja za fotografijama pa je zamjetna pojava ilustriranih časopisa koji su od prvih dana bilježili vrtoglav porast prodaje. Čitateljima više nije bio dovoljan tekst, oni su sada željeli vidjeti i fotografiju kao dokaz napisanim tvrdnjama. Fotografija ne laže, vjerovali i još uvijek vjeruju mnogi. Da tome nije tako, pokazalo se već u prvom velikom ratnom sukobu u koji se strmoglavio svijet nakon izuma fotografije. Vjerovanje da fotografija ne laže otvorilo je nove mogućnosti manipulacije masama, ali i opasnost da događaji koji su se željeli sakriti dospiju u javnost. Time je fotografija u vremenu Prvoga svjetskog rata postala moćno sredstvo koje je istovremeno moglo poslužiti u aktivaciji masa, ali i u njihovoj demoralizaciji. Samim time je i cenzura fotografskog materijala dobila na svom značaju.

Najbolji primjer takve cenzure nalazimo u britanskoj vojsci, u kojoj je nedugo nakon izbijanja rata uvedena zabrana posjedovanja fotografskih aparata na bojišnicama. S druge strane, u njemačkoj vojsci takva zabrana nije postojala. Njemački vojnik je slobodno fotografirao i slao fotografije s bojišta kako bi svojim ukućanima prenio dio ratne stvarnosti s kojom se svakodnevno susretao. Čak štoviše, stječe se dojam da je njemačko vojno zapovjedništvo imalo vrlo pozitivan stav prema ovim aktivnostima te da ih je i samo poticalo. Ove činjenice nas ne trebaju čuditi, ako znamo da je njemačka vojska u prvim godinama rata mahom bilježila pobjede pa je fotografski materijal s bojišnica pozitivno utjecao na stav njemačke javnosti prema ratu za kojeg se tvrdilo da je pravedan, a njemačka javnost bila u uvjerenju o skorašnjoj pobjedi nad snagama Antante. Javno mnijenje Velike Britanije na početku rata bilo je podijeljeno oko uloge u ratu, a službeni London, kao centar svjetske moći na moru, bio je svjestan svoje inferiornosti na kopnu. Pod stjecajem ovih okolnosti, uvođenje cenzure bio je razuman potez kojim se nastojala umiriti britanska javnost.

Besprijekorno dotjerani vojnici u trenutcima odmora, ili mornari koji poziraju na zajedničkim fotografijama slikanim na palubama svojih brodova trebali su ostaviti dojam rata kao mladenačke avanture koja će im ostati u lijepom pamćenju cijelog života. Suprotno od toga, fotografije ratnih strahota imale bi negativan učinak po javno mnijenje pa ni njihovo objavljivanje nije bilo dobrodošlo ni kod jedne zaraćene strane. Upravo nam takve fotografije predstavljaju najznačajniji historiografski izvor u bavljenju Prvim svjetskim ratom. Bez ratnih fotografija sva surovost Prvoga svjetskog rata ostala bi nedorečena, prepuštena tek suhoparnim opisima sudionika. Postoji li uopće bolji način spoznaje o stradanjima od fotografskih izvora? Vjerujem da nikada ne bi bili u stanju u potpunosti spoznati apokalipsu koja se zbila na belgijskoj rijeci Yser da nije ostala sačuvana fotografija močvarnog područja kojim su zajedno plutale napuhnute lešine stoke i vojnika. Lako bi se dovelo u pitanje i usporedbu Verdunske bojišnice s prizorima Mjeseca išaranog meteoritskim kraterima da nema fotografija Verduna doslovno izrovanog eksplozijama bombi koje nisu ostavile na životu niti jedno stablo ni grm. Za razliku od ovakvih svjedočanstava, postoje i fotografije kojima se nastojalo manipulirati. Tako često nalazimo iste fotografije zločina koje su obije strane objavljivale optužujući protivničku stranu za počinjenje prikazanih zločina. Vrijednost fotografskog materijala kao dokaza za svoju ispravnost ili češće za optužbe na račun protivnika, sve zaraćene strane shvatile su već početkom rata. Ubrzo je fotografija postala vrijednim sredstvom ratne propagande. Kako bi optužbe na račun protivničke strane što prije i što šire prodrle u svijet, fotografije koje su trebale poslužiti kao dokazni materijal postale su motivom na razglednicama. Tako se i na njemačkoj razglednici pojavili dum-dum metci, za čiju su uporabu na Zapadnoj bojišnici Nijemci optuživali britansku stranu. Razglednica je trebala u javnosti poslužiti kao dokaz britanskog kršenja ratnog prava, a primatelj je samo na temelju njezinog motiva trebao povjerovati u njezinu vjerodostojnost. Ni saveznička strana nije bila imuna na manipulaciju slikovnim motivima.

Slučaj medicinske sestre Edith Cavell nam zorno svjedoči o korištenju žrtve u propagandne svrhe. Iako je njezina krivnja u pomaganju protivničkim vojskama bila dokazana, zbog čega se nesretna sestra našla pred njemačkim streljačkim vodom, njezino pogubljenje je postalo vrlo popularnim motivom britanskih i francuskih razglednica. Dojam koji je ovaj događaj trebao ostaviti na primatelja razglednice pojačavala je ilustracija pogubljenja u kojoj je Cavell prikazana u bijeloj uniformi medicinske sestre koja stoji pred streljačkim vodom uz poruku „Zapamtite sestru Cavell“. Na drugoj razglednici istog motiva prikazana je ilustracija mrtvog tijela sestre Cavell iznad kojeg stoji njemački časnik s pištoljem uperenim u njezino tijelo. Iako nije riječ fotografijama već ilustracijama u kojima je umjetnička sloboda pridonijela ostavljanju jačeg dojma, poruka koja je bila namijenjena aktivaciji masa padala je na plodno tlo i budila suosjećanje kod primatelja razglednice. Motiv s razglednica preselio se i na poštanske markice kako bi propagandna poruka stigla i do primatelja razglednica s drugačijim motivima. Potapanje britanskog putničkog broda „Lusitanije“ također je postalo čestim motivom razglednica i poštanskih markica u nastojanju da se ovaj incident iskoristi u svrhu ratne propagande i posluži za optužbe na račun njemačke strane. Ali i prikrije činjenice poput one da je „Lusitania“ osim civila prevozila i ratni materijal za Veliku Britaniju. Korištenje ratnih fotografija i ilustracija u propagandne svrhe nije bilo ograničeno samo na optužbe usmjerene na protivničku stranu. Ilustrativnim prikazima borbi nastojali se istaknuti herojstvo vlastitih vojski i slabost protivnika, ali i opravdati neuspjeh. Jedan takav primjer nalazimo u francusko-britanskoj karti Galipoljskog poluotoka na kojem su Saveznici pretrpjeli gorak neuspjeh od turskih snaga u pokušaju invazije na Galipolje. Iako je riječ o blago brdovitom kraju, na karti s prikazom invazije na Galipolje koja je publicirana u britanskom i francuskom tisku, područje Galipoljskog poluotoka bilo je prikazano kao planinsko područje okruženo strmim liticama kako bi se opravdao neuspjeh invazije i opravdalo desetke tisuća poginulih vojnika.

Svoje mjesto u propagandnim aktivnostima našle su i karikature kojima je protivnik redovito bivao ismijavan i prikazan manjim, jadnim i nemoćnim. Vrlo čest motiv ilustriranih časopisa i razglednica bile su zajedničke slike savezničkih vladara koje su trebale u narodima učvrstiti povjerenje u savezničke snage i stvoriti dodatan osjećaj sigurnosti. Osjećaj sigurnosti i povjerenja u vojsku putem ratnih razglednica dopirao je u svaki dom. Na njima su bili prikazane zalihe ratnog materijala čime se željelo ostaviti dojam da ga ima u izobilju, premda su sve zaraćene strane bile opterećene njegovom nestašicom. Slike ratnih brodova, vojnika, topova i sl. imale su za cilj stvoriti osjećaj nadmoći i prekriti svoje manjkavosti. Gotovo da ne postoji niti jedna pobjeda koja nije promptno zaživjela u ilustraciji ili fotografiji i bila naširoko distribuirana. Bez obzira radilo se o potapanju protivničkog broda, rušenju zrakoplova, zračnog broda ili zarobljavanju ratnog materijala i tehnike, svaki ovaj primjer poslužio je u propagandne svrhe. Paralelo s time, fotografije vlastitih gubitaka i žrtava nisu prolazile cenzuru. Njihovo mjesto su zauzele fotografije vladara u obilascima ranjenika u bolnicama. Briga o ranjenicima bila je čest motiv kojime se učvršćivalo povjerenje u vlast. Na njima su prikazivani samo ranjenici s lakšim ozljedama kako bi se umirila javnost i prikrile prave strahote rata. Ma koliko se zaraćene strane trudile, svjedočanstva o ratnim strahotama bilo je nemoguće prikriti. Vojnici koji su s bojišta odlazili na dopuste svojim kućama širili su priče o ratnim stradanjima, o kojima su vjerno svjedočile fotografije koje su donosili sa sobom. Apokalitički prikazi bojišta s raskomadanim tijelima, leševima koji vise na preprekama bodljikave žice na privatnim fotografijama predstavljali su svjedočanstva koja su dočaravala puno suroviju sliku rata od lepršavih propagandnih fotografija, razglednica i ilustracija kojima je cilj bilo uvjeravanje vlastite javnosti u svoju nepobjedivost i nametanje osjećaja da je rat tek nevina mladenačka avantura života. 

  • Avatar Dexxter
    Dexxter:

    Kad smo kod propagande, tko je i zašto, njemce prozvao "hunima" ?