Blogosfera Viribus Unitis

Tko je kriv za stradanja evakuiranih civila Istre u Prvom svjetskom ratu?

Objava 13. rujna 2016. 1 komentara 1200 prikaza
Izbjeglički centar u Gmündu
Izbjeglički centar u Gmündu
Izbjeglički centar u Gmündu

Povijest ne pozna rat u kojem se ratna stvarnost nije bolno odrazila i na živote civilnog stanovništva zaraćenih država. Iako je civilna žrtva nezaobilaznim dijelom svakog rata, ona počesto i sasvim neopravdano budi tek sporedan historiografski interes. Migracije stanovništva uvjetovane ratnom opasnosti teško je sagledati u punom opusu zbog manjkavosti povijesnih izvora i historiografskom fokusu na ratne operacije pa je stoga i svaki rad objavljen na tu temu od neprocjenjivog značaja za daljnja historigrafska razmatranja. Historiografija još uvijek nije dala konačnu brojku civila koje je Prvi svjetski rat primorao na napuštanje svojih ognjišta, a pretpostavlja se da je bila riječ o oko 10 milijuna izbjeglih. Mali dio te brojke čini i oko 60 000 žitelja Istarskog poluotoka koji su uslijed ratne opasnosti morali napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u unutrašnjosti zemlje. Njih 10 000 nikada se nije vratilo svojim domovima.

Knjiga istarskog povjesničara Andreja Badera, „Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918.“, predstavlja prvi suvremeni poduhvat sinteze problematike istarskih iseljenika u razdoblju Velikog rata, koja čitatelju približava surovu ratnu stvarnost te kroz svjedočanstva preživjelih pripadnika obitelji evakuiranih dočarava njihove patnje i probleme s kojima je istarski čovjek bio suočen u okviru najvećeg stradanja koje je svijet do tada okusio. Jedno od glavnih pitanja koje se nameće u čitanju Baderove knjige predstavlja pitanje političke odgovornosti za stradanja civila u izbjegličkim kampovima. Iako Baderov rad ne daje izravan odgovor na to pitanje, daje odličan okvir i temelj za daljnja istraživanja navedene problematike. Nažalost, u kasnijim radovima istarski povjesničari nisu uspjeli otići korak dalje već pitanje političke odgovornosti koje je nametnuo Baderov rad uzimaju kao paradigmu. Čak do te mjere da Samanta Paronić svoj rad objavljuje pod naslovom „Logori smrti“, čime austro-ugarske izbjegličke centre naoko nastoji izjednačiti sa zloglasnim nacističkim logorima smrti. Paronić već u uvodnim napomenama iznosi tvrdnju o „surovoj i nehumanoj prirodi državne vlasti, koja nije marila za tisuće ljudi“ nastojeći kod čitatelja ostaviti dojam da se državna vlast namjerno i bez ikakvog opravdanog razloga na surov i nehuman način odnosila prema svojim stanovnicima. Taj dojam dodatno pojačava navodeći da su Istrani tijekom evakuacije “putovali u zatvorenim vagonima namijenjenima prijevozu stoke“, čime već u uvodnim napomenama gotovo pa zatvara krug usporedbe s nacistički režimom i njihovim logorima smrti.

No, ako cijelu problematiku promotrimo u širem kontekstu zbivanja, vrlo lako možemo dokučiti pozadinske razloge koji su utjecali na patnje koje je istarsko stanovništvo proživljavalo tijekom evakuacije. Stoga smatram potrebnim vratiti se na Baderov rad i pokušati dati odgovore na postavljena pitanja o okviru šireg povijesnog konteksta. Krenimo redom. Ondašnje međunarodno pravo razlikovalo je dvije vrste gradova, otvorene gradove, koje je isto to pravo štitilo od ratnih razaranja i utvrđene gradove, a zapravo vojne baze, u kojima nije bilo međunarodne zaštite u slučaju rata. Pula, kao glavna pomorska baza Austro-Ugarske monarhije, nije bila ništa drugo od vojna baza, odnosno mjesto od velikog rizika u ratnim okolnostima. Stoga i se i ne treba čuditi činjenica da je uprava grada-tvrđave bila pod neposrednim nadzorom vojnog zapovjedništva. Kada je, 9. kolovoza 1914., netom nakon izbijanja rata, donijet proglas o dobrovoljnom napuštanju Pule, navedene su i mjere će stupiti na snagu čim kada bude zapovjeđeno pražnjenje grada i okolnih mjesta. U to vrijeme su obale Jadranskog mora, podijeljene između Austro-Ugarske i saveznice Italije, još uvijek bile smatrane sigurnima pa nije ni bilo potrebe za vršenje potpune evakuacije civila. No, okolnosti su se promijenile kada je Italija prešla u protivnički tabor potpisivanjem tajnog Londonskog sporazuma, 26. travnja 1915. godine. Uredba o evakuaciji civilnog stanovništva izdana je 17. svibnja 1915. godine, odnosno šest dana prije talijanske objave rata Austro-Ugarskoj i samo tjedan dana prije no što je austro-ugarska mornarica iz Pule poduzela prve borbene akcije protiv nevjerne saveznice.

Slijedom navedenog postaju jasni razlozi iznenadne evakuacije. Odgovor na pitanje zašto civilne vlasti, sastavljene mahom od Hrvata (Slavena) i Talijana nisu bile ranije upoznate s datumom evakuacije, više je no očit i s vojnog aspekta potpuno opravdan. Sama evakuacija nije bila prisilna za sve one koji su imali kamo sami otići, no budući da je nakon proglasa iz kolovoza 1914. mahom ostalo seosko stanovništvo pulske okolice i gradski slojevi poslom vezani za grad – vojnu bazu, njima je bio osiguran prijevoz i smještaj u evakuacijske centre unaprijed pripremljene u unutrašnjosti Monarhije. Iako se prijevoz civila u stočnim vagonima danas doima nehumanim, trebamo si postaviti pitanje ograničenosti kapaciteta putničkog prometa željeznicom u trenutku kada je rat već bjesnio na bojišnicama, a željeznice bile opterećene slanjem ratnog materijala i ljudstva na bojišnice. Vojska je morala pod svaku cijenu isprazniti grad-tvrđavu od civilnog stanovništva kako bi ih udaljila od mjesta visokog rizika, što je Pula, kao glavna pomorska baza u svjetlu novonastalih okolnosti i te kako bila.

Velika zamjerka koju autori s punim pravom upućuju ondašnjim vlastima je loša pripremljenost sabirnih centara, koja se očitovala u smještaju velikog broja ljudi u pretrpane barake, koje nisu bile prikladne za dulji boravak i za zimske uvjete. No, treba imati na umu činjenicu da je rat izbio naglo te da na temelju dotadašnjih ratnih iskustava nije bilo moguće predvidjeti da će rat trajati dugo, već je u kolovozu 1914. godine prevladavalo mišljenje da će rat biti ograničenog karaktera i svršiti do Božića pa stoga nije ni bilo potrebe osiguravati kvalitetnije uvjete za zbrinjavanje većeg broja civila na dulje razdoblje. Ali, cijela situacija se otela kontroli, a ratni vihor je zahvatio puno šire područje od planiranog, zbog čega su i evakuacijski centri morali primiti veći broj ljudi o planiranog. U svibnju 1915. godine, u vremenu evakuacije Istarskog stanovništva rat je već drugu godinu bjesnio Zapadnom bojišnicom, Antanta je vršila invaziju na Galipolje i prijetila izbacivanju Turske iz rata, ruske vojske udarale na Karpatsku bojišnicu, a neuspješni pokušaji slamanja Srbije ostavljali gorak okus u ustima austro-ugarskog vojnog i političkog vodstva. Austro-ugarske željeznice su danonoćno na bojišta prevozile na tisuće vojnika i tona ratnog materijala, a s bojišta odvozile mrtve i ranjene. U ovim prilikama je svaki prijevoz bio dovoljno dobar i jedino je bilo važno izvršiti transport, dok je činjenica o neprikladnosti stočnih vagona za prijevoz ljudi u ovim je uvjetima bila sasvim sporedna. Što je samo po sebi bilo i razumljivo i opravdano.

Dolaskom na odredišta u unutrašnjosti Istarsko stanovništvo se moralo nositi s prenapučenosti sabirnih centara i pomanjkanjem hrane. Glad je oduvijek bila usko vezana za rat, a u Prvom svjetskom ratu su se sile Antante poslužile njome kao oružjem kojime su nastojale slomiti protivnika. Godina 1915. bila je obilježena „Gladnom blokadom“, koju su sile Antante protivno međunarodnom pravu nametnule Središnjim silama i onemogućile im dobavu prehrambenih proizvoda, a koja je bila izravan povod da Njemačka započne podmorničarski rat. Kruh je postao luksuznom robom koja se mogla kupiti jedino za bonove, a jedan bon po glavi stanovnika omogućavao mu je nabavku 300 grama kruha. Popisivane su zalihe žita, proizvodnja bijeloga kuha bila je zabranjena pa se kao nadomjestak koristilo kukuruzno brašno. Bijeli kruh i peciva mogli su se peći jedino za bolesnike i to prema liječnikovom pismenom naputku. Za povredu propisa o bijelom brašnu predviđena je bila kazna od 14 dana zatvora. Glad je uzimala maha diljem Carevine, a vijesti o krađi voća iz privatnih vrtova, sapuna i ostalih prijeko potrebnih namirnica punile su novinske stupce. Glad s kojom su se Istrani nosili u centrima, nije bila ograničena samo na ta područja, već je bila svakodnevnicom cijele države.

U uvjetima slabe prehrane i prenapučenosti sabirnih centara, zarazne bolesti kosile su njihove stanovnike. Iako se zbog toga nastoji osuditi austro-ugarske liječnike, ne treba smetnuti s uma da je pomanjkanje liječnika bilo uvjetovano njihovim djelovanjem na najkritičnijim mjestima – bojišnicama. Zarazne bolesti od kojih su umirali civili u sabirnim centrima pogađale su i vojske. Izbijanje epidemije trbušnog tifusa u redovima srpske vojske odnijelo je u vrlo kratkom periodu čak do 300.000 ljudskih života. Kako bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, evakuiranim civila je bilo zabranjeno samovoljno napuštanje sabirnih centara, koji su bili ograđeni žicom i pod vojnom stražom. Za visoku smrtnost djece i daljnje širenje zaraznih bolesti dijelom su bili krivi i sami evakuirani Istrani. Vidjevši da se mnogi zaraženi iz bolničkih centara nisu vraćali živi, majke su u nevjerici skrivale svoju bolesnu djecu i time pridonosile daljnjem širenju zaraze. No, ta činjenica i ne treba čuditi kada znamo da je riječ bila o pretežno seoskom i siromašnijem dijelu stanovništva koje se rijetko susretalo s liječnikom. Trebamo imati na umu i da je samo s tirolskog i područja i austrijskog priobalja bilo evakuirano oko 120 000 civila. Toj brojci trebamo pridodati i silne tisuće izbjeglica iz ratom ugroženi područja i evakuiranog stanovništva iz ostalih zona visokog rizika. U opisanim ratnim uvjetima ta je brojka predstavljala težak uteg cijeloj Monarhiji, pogotovo ako toj brojci pridodamo i preko milijun i pol ratnih zarobljenika, koliko ih se u tom razdoblju bilo zbrinuto na području Austro-Ugarske i Njemačke. A njihov broj je bio u neprestanom porastu. Sudbina istarskih iseljenika, promotrena u širem kontekstu, daje jednu sasvim drugačiju sliku koja nadilazi radove talijanske i hrvatske historiografije 20. stoljeća u kojima se nastojalo ovom stradanju pripisati politička dimenzija prepuštajući čitatelju da između redova iščita tezu o genocidnosti politike Beča nad istarskim Hrvatima i Talijanima. Nažalost, u historiografiji na svjetskoj razini još uvijek postoji velika rupa u istraživanju sudbina i ostalog evakuiranog stanovništva, a koja bi nam pomogla da sudbinu evakuiranog istarskog stanovništva uklopimo u cjelinu kako bi se cjelokupna problematika mogla pouzdanije uklopiti i dati odgovore na brojna otvorena pitanja. No, u svakom slučaju, vjerujem da već na temelju ovog kratkog razmatranja šireg konteksta zbivanja postaje jasno da teze o namjernom obračunu Monarhije s evakuiranim stanovništvom Istre nemaju značajnije historiografsko uporište.   

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Bilo bi zanimljivo proučiti i egzodus Istrijana i nakon 1. SR. Taj je bil i više neg izravno dirigiran iz Rima!