Naslovnica Viribus Unitis

"Vojnički bukvar" oblikovao je svjetonazor srpskog vojnika

Objava 13. lipnja 2017. 0 komentara 1746 prikaza
"Vojnički bukvar"
"Vojnički bukvar"
12. izdanje iz 1911. godine

„Srbin se bori do besvjestice, on je divan borac, agresivniji je, divlji, energičniji od Rusa, a imade i više samostalnosti i inicijative.“ Ovim je riječima general Borojević 1916. godine okarakterizirao srpskog borca. U njegovoj usporedbi karaktera protivničkih vojski, Borojević je o srpskoj vojsci pisao s osobitim poštovanjem kada je u pitanju bila borbena spremnost i žar pojedinca na bojištu. Tako Borojević srpskog vojnika opisuje kao energičnog vojnika koji se „uvijek čvrsto drži zubima i noktima“. A nema veće pohvale od one koja je upućena od protivničke strane. Da je vojnik Kraljevine Srbije bio dostojan protivnik u to nema sumnje. Borbeni duh koji je krasio srpskog vojnika, Borojević nije nalazio u ostalim protivničkim vojskama, a svaki vojnik je za njega bio tipičan predstavnik svoga narodnog temperamenta. Svoju žilavost srpski vojnik imao je zahvaliti jakom nacionalnom naboju, koji je izrastao iz na patrijarhalnoj podlozi, narodnim junačkim pričama i uvjerenju u svetost vojne službe. Samim time je i vojni sustav Kraljevine Srbije tijekom desetljeća koja su prethodila Prvom svjetskom ratu odigrao jaku ulogu u kreaciji i afirmaciji budućeg nacionalnog identiteta Srbije.

Čak 87 posto srpskih mladića dolazilo je iz agrarnog područja. Za mnoge od njih je odlazak na služenje vojnog roka predstavljao prvi izlazak iz obiteljskog kruga i interakciju s većim i kompleksnijim društvenim sustavom. Vojska je na sebe preuzimala stvaranje domoljuba s jakim osjećajem pripadnosti naciji za koju se od vojnika očekivala bespogovorna žrtva. U procesu stvaranja srpskog vojnika ključne su bile dvije godine: 1882. kada je uveden sustav obveznog osnovnog školstva i 1883. kada je uvedena opća vojna služba. Od tada je proces oblikovanja nacije započinjao u osnovnoj školi, a svoju nadogradnju doživljavao je tijekom vojne službe. Srpski seljak je slanje djece u školu doživljavao kao njihovo služenje državi pa su stoga i bile brojne pritužbe roditelja koji su smatrali da je njihov sin već odslužio četiri godine i stoga ne treba više služiti, odnosno ići u vojsku. Budući da je u srpskom agrarnom društvu škola smatrana službom, a ne benefitom, samo dva posto stanovništva je nakon završene četverogodišnje škole odlazilo na daljnje školovanje. Oni su mahom potjecali iz urbanih obitelji i predstavljali su jezgru političke, kulturalne, administrativne i ekonomske elite iz čijih redova je stvoreno dvije do tri tisuće časnika srpske vojske. Upravo oni su bili od strane političara i novinara, u ideološkom, moralnom i propagandnom smislu, bili predstavljani kao branitelji domovine i nosioci budućeg nacionalnog ujedinjenja. Do koje mjere je država imala utjecaja na svoj časnički kadar, najbolje svjedoči podatak da srpski časnik za ženidbu potencijalnom suprugom trebao tražiti dozvolu od svog nadređenog.

Srpski časnici radili su na razvoju ideološkog sustava koji je bio „usađivan“ mladoj vojsci tijekom njezine vojne edukacije. Vrlo značajan dio te ideologije bio je kreiranje osjećaja prema domovini i prema nacionalnom entitetu koji je prelazio postojeće državne granice Kraljevine Srbije. Najbolji uvid u detalje edukacijskog procesa daju nam publikacije koje su bile usmjerene u obrazovanje srpskog vojnika. Jedna od najpopularniji takvih publikacija bio je „Vojnički bukvar“ u kojem su objašnjene dužnosti srpskog vojnika, a koji je od 1893. do 1911. doživio čak 12 izdanja. „Vojnički bukvar“ je sadržavao temeljne ideološke odrednice koje su oblikovale svjetonazor srpskog vojnika. Budući da je u srpskoj vojsci bio visok postotak nepismenih mladića, Bukvar je započinjao s osnovama pisanja, čitanja i brojanja. Nakon svladavanja osnova pisanja i čitanja, prva lekcija koja je slijedila bilo je nabrajanje srpskih zemalja, rijeka, planina i gradova. Tako je srpski vojnik od 1893. godine pa do kraja Prvoga svjetskog rata učio da su srpske zemlje: Srbija, Crna Gora, Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, Makedonija, Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Srijem, Banat, Bačka i Baranja. Odnosno, sva ona područja koja je svojatala onodobna velikosrpska politika. Istom logikom su i sve rijeke na tom području proglašene srpskim rijekama, planine srpskim planinama, a kada je srpski vojnik učio o najvećim srpskim gradovima, onda je među njih pored Beograda, Niša i Kragujevca svrstavao i Cetinje, Sarajevo, Banja Luku, Mostar, Zadar, Zagreb, Dubrovnik, Novi Sad i Temišvar.

Nakon što je Bukvar odredio velikosrpske teritorije koji su „čekali“ na „oslobođenje“, nastavljale su se lekcije iz srpske povijesti temeljene na narodno-povijesne motive sadržane u likovima srpskih narodnih junaka. Povijesne lekcije započele su s prikazom prvom srpskog vladara, Stevana Nemanje, cara Dušana Silnog i nastavljale se prikazima narodnih junaka poput kraljevića Marka, cara Lazara, Miloša Obilića, hajduka Veljka Petrovića i dr. Time su priče o velikanima srpske srednjovjekovne povijesti dobile nacionalno – integracijsku zadaću. Likovi junaka predstavljeni su kao ideal svakome srpskom vojniku. Svaki od tih junaka bio je slikom prikazan u borbenoj spremi ili u tijeku same bitke. Značajno je i to što je ispod svake slike junaka naveden datum i mjesto njegove junačke pogibije. Poginuti za državu bilo je časno, a ta čast najbolje je prikazana upravo pričama o poginulim junacima. Priče su u sebi sadržavale i poruke junaka koje su trebali slijediti vojnici. Tako je iznijeta pouka cara Lazara prema kojoj „Samo sloga Srbina spasava“, a na primjeru junaka Stefana Sinđelića vojnik je naučio kako treba junački ginuti „do poslednje kapi krvi“. Bilo je junački poginuti i u obrani oružja, što je predočeno kroz priču o junaku Rajiću, za kojeg se navodi da se našao u bezizlaznoj situaciji u bitki s Turcima te izjavio: „Ovih topova neću Turcima pustiti dok me svega na komade ne iseku“. Nakon što su Turci navalili, Rajića su isjekli na komade, a taj je samoubilački čin prikazan kao junačka smrt.

Poginuti za „Kralja i otadžbinu“ predstavljao je uzvišeni ideal koji je trebalo čvrsto usaditi u vojnu memoriju. Junačka smrt donosila je slavu za kojom je trebao težiti svaki srpski vojnik. Time je postavljena osnova za stvaranje vojske koja je spremna bespogovorno iskrvariti na bojnom polju. Kada majka kraljevića Marka opominje: „Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu“, ona šalje jaku poruku vojnicima koji su u njoj trebali prepoznati poruku svoje majke. Bukvar u nastavku, kada piše o vojnoj zakletvi, ponavljanjem citata majke kraljevića Marka otkriva da „ogrešiti dušu“ u tom smislu znači prekršiti danu zakletvu. Poslušnost je navedena kao osnovna dužnost svakog vojnika, a da bi bio uspješan, svaki vojnik je trebao „da se ugleda na srpske junake koji su za Otadžbinu i srpski narod hrabro poginuli na bojnom polju.“ Prijašnje lekcije o „srpskim“ teritorijima našle su svoju nadogradnju u osnovnim dužnostima vojnika: „Srpski narod ima svoju istoriju, svoje zemlje i pokrajine u kojima živi, svoju veru, svoj jezik, svoje običaje, svoju slavu i svoja prava na unapređenje svoje zemljoradnje, trgovine i prosvete, gdje živi srpski živalj. Vojska je zato, da ova prava brani i unapredi. Što je nekad bilo naše, opet mora biti naše.“ – odlučno zaključuje autor srpskog Vojničkog bukvara.

Osim priča o narodnim junacima, Bukvar sadrži i jaki religijsku komponentu kojom se nastojalo ispunjenje ratnih ciljeva Srbije podignuti i na duhovnu razinu. Vojna zakletva je opisana kao „sveta obaveza svakog vojnika“ kojom se svaki vojnik zakleo Bogom da će biti vjeran, odan i poslušan svome kralju, a njega i „Otadžbinu“ će „junački braniti“. Otadžbina je definirana kao „srpske zemlje gde živi srpski narod“, odnosno prije nabrojane zemlje u okvirima ondašnje velikosrpske ideje. Srpski vojnik je polaganjem zakletve u desetljećima koja su prethodila Prvome svjetskom ratu, pred Bogom davao zakletvu da će braniti, odnosno oružjem „osloboditi“, „srpske zemlje“: Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju… Time su stvorene generacije vojnika koje su se Bogom zaklele na bespogovorno i junačko provođenje velikosrpske ideje. Hrvati i Srbi su u Bukvaru opisani kao jedan narod, a vjerska razlika objašnjena je narodnom poslovicom: „Za malu razliku u veri naš narod veli: „brat je mio, ma koje vere bio“.“ U poruci „Srbine, potrudi se, proputuj srpske zemlje i uveri se gde i kako Srbi žive“ sakriveno je političko novačenje svakog vojnika koji je prošao obuku i time prihvatio i pred Bogom se zakleo na poštivanje velikosrpske ideologije. Kao takav trebao je otputovati među pravoslavce nastanjene van granica Srbije i tamo širiti velikosrpsku ideju. I dok je onim vojnicima koji se iskažu u bitki obećavana „večita slava u srpskoj istoriji“ i „večni život“, za one koji bi prekršili zakletvu nije bila dovoljna samo smrt, već im se prijetilo sankcijama i nakon što odu na drugi svijet: „Ko izneveri svoju zastavu ili pogazi svoju vojničku zakletvu, očekuje ga prokletstvo, sram i poruga i najstrožije sudske kazne – smrt, prokletstvo i večita robija i na onom svetu.“ Srpski novaci, velikom većinom iz agrarnih područja, mahom nepismeni, duboko religiozni i stasali na narodnoj predaji o srpskim junacima predstavljali su savršen materijal za stvaranje „dobrog“ vojnika. Na taj način su čak i vjera i praznovjerje bili iskorišteni u procesu oblikovanja srpskog vojnika. Bio je to proces kojim se stvarao „agresivan i divlji vojnik koji se bori do besvjestice“, toliko predan svome cilju da ga je hvalio čak i njegov protivnik.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message