Blogosfera gospon profesor

2017. ili humanizam je pao

Radnja ovog filmičnog, na trenutke nadrealnog romana, napisanog u futurološkom ključu prije desetak godina, odvija se na stogodišnjicu Oktobarske revolucije.
Objava 08. prosinca 2017. 0 komentara 301 prikaza
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia
Dijamanti

Roman suvremene ruske spisateljice Olge Slavnikove, 2017. (Sandorf, 2017.), nije lako žanrovski odrediti, kao što se kroz njega čitateljski nije jednostavno probijati. Možemo reći da se radi o svojevrsnoj provokativnoj distopijskoj satiri, ali i o političkom trileru niskog intenziteta prožetog cinizmom, avanturističkom romanu s elementima bajke i fantasyja, bizarnoj ljubavnoj priči, o SF-u kojega već uvelike živimo pa čak i o ekološkoj kritici odnosa prema prirodi. To je također i roman o suvremenoj Rusiji, društvu koje se iz wannabe komunizma sunovratilo natrag u divlji i divljački kapitalizam, društvu zaraženom pohlepom i prožetom okrutnošću novih oligarhija, društvu koje je socijalističku utopiju zamijenilo onom konzumerističkom, jednu vjeru tako bez mnogo (samo)preispitivanja zamijenivši drugom. Autorica, u svakom slučaju, vješto isprepleće elemente različitih žanrova, nudeći nam panoramsku sliku suvremene, postkomunističke Rusije. Slika je pomalo halucinantna i prilično sumorna.

Radnja ovog filmičnog, na trenutke nadrealnog romana, napisanog u futurološkom ključu prije desetak godina, odvija se na stogodišnjicu Oktobarske revolucije – dok su likovi zaokupljeni svojim životima i biznisom, bilo to iskapanje dragog kamenja negdje u uralskim nedođijama ili organiziranje glamuroznih, spektakularnih i bizarnih pogreba – svjedočimo farsičnim, isprva sporadičnim, a potom sve češćim i masovnijim (i krvavijim) sukobima skupinâ odjevenih u povijesne kostime pripadnika Crvene armije i Bijele garde. Ti teatralni sukobi postupno eskaliraju, ali nipošto nisu u prvom planu radnje, sve do samoga kraja. U prvom planu su opisi hazarderske ekspedicije romantičnih zanesenjaka-fanatika koji po uralskim gudurama, poput tolkinovskih patuljaka, ruju u potrazi za kristalima koje će poslije obraditi i pokušati preprodavati na globalnom tržištu; potom iščašena ljubavna priča u koju je upleten i tajanstveni špijun, skorašnja žrtva umorstva. Naposljetku, tu je i živopisna poduzetnica, "tajkunka", čije pogrebno poduzeće organizira lutriju za ucviljenu rodbinu pokojnika, upletena u zataškani ekološki incident...

Negdje na polovici knjige naišao sam na dijalog, iz kojega izdvajam nekoliko rečenica: "Nikad ti nije bilo čudno što se tijekom posljednjih deset godina svijet jako malo izmijenio? [...] Prisjeti se dvije tisuće osme, dvije tisuće devete. Koliko se toga tada pojavilo: mobitelska videoveza, bioplastika, supertanki monitori, holografski video, prvi čipovi u medicini... [...] A potom nagla stanka. Što misliš zašto? Ispostavilo se da je ekonomska bomba užasnija od atomske... [...] Čovječanstvo drži danas u skrivenom džepu principijelno novi svijet u kojem ne može živjeti. Zato što u tom novom svijetu većina djelatnosti stanovništva, kao što je to, recimo, vaša, više nema smisla. Od osam milijardi Homo sapiensa, sedam i pol nije ni za što potrebno."

To me – neugodno – podsjetilo na ljetošnji intervju s izraelskim povjesničarom Yuvalom Noahom Hararijem, autorom knjige Homo deus (Fokus, 2017.), koji situaciju opisuje na sličan način: "U dolazećim desetljećima vjerojatno je kako ćemo vidjeti više revolucija poput interneta, u kojima tehnologija ide ispred politike. Umjetna inteligencija i biotehnologija mogli bi uskoro donijeti reviziju ne samo društava i gospodarstava već i samih naših tijela i umova. Mnogi današnji poslovi vjerojatno će biti automatizirani, milijuni ljudi mogli bi biti izgurani s tržišta rada i postati dijelom nove klase 'beskorisnih'". (Hm, pada mi na pamet, možda je dio rješenja u tome da se skrati radno vrijeme, ha, poslodavci?)

Slavnikova također eksplicira ono čega su i neki među nama svjesni, a većina si to ne želi priznati: "No moraš shvatiti jednu stvar: u ovom svijetu već postoji sve što je potrebno, i to ima onaj kojemu to pripada. Nove vrijednosti [...] to se jednostavno više ne broji. Ima smisla proizvoditi samo ono što se konzumira i baca u toalet."

Kao da joj replicira, Harari zaključuje: "Kapitalistička religija vjeruje kako je rješenje svih zajedničkih problema gospodarski rast, a rješenje svih osobnih problema je kupovanje još stvari".

Hararijeva knjiga – nesmiljena u svojoj najavi/objavi svijeta bez duše – izašla je početkom godine, Slavnikova je svoj roman napisala prije desetak godina; zatekle su me paralele u njihovim razmišljanjima o globalnim trendovima i o čovjekovu položaju, o transhumanizmu i deifikaciji ultrabogatih, o obezvrjeđivanju bilo kakvog vida transcendencije, i prožela me tjeskobna slutnja da uistinu živimo – posebice mi u ovom svračjem zakutku – u nekoj vrsti iluzije da ima smisla to što radimo, da naše svađice i prijeporčići imaju neku, čak povijesnu važnost, i da smo ipak nešto više od donekle složenog algoritma koji će koliko sutra, ili još večeras, moćni superkompjuteri rastaviti na proste faktore. Lik poduzetnice Tamare, koja se izvanredno dobro snalazi u vrlom novom svijetu, ne ostavlja mjesta ni za humanizam niti za umjetnost:

"Predlažeš mi humanističke vrijednosti? Humanizam je pao. To čak nije ni idol, nego prošlogodišnji snjegović. Humanizma više nikada neće biti. Ali pretpostavimo da smo uspjeli nahraniti gladne i da ih nekim čudom nismo spalili. Što će ti siti i obuveni raditi sa sobom, egzistirajući u obliku proteinskih tijela sljedećih sto pedeset godina? Jesi li mislio o tome koliko je humanog u ljudima? Prije dvadeset godina dogodila se devalvacija kreativnih postignuća. Zar ćemo iznova započeti voljeti poeziju? [...] I potom, gdje su sad ti pjesnici? Njima je uručen otkaz. Imam jednog autora nekakvih pjesama – zove se Vitenjska Astahov, gradski luđak. On je nalik pjesniku po tome što hoda zimi u ljetnim sandalama i vunenim čarapama, hrče u bilo koje doba dana i nikad u životu nije zaradio ni kopjejke. Ponekad mu nešto dam za votku. No ja, kao ozbiljan, uspješan čovjek s vlasništvom, nikad neću priznati da to promrzlo strašilo može reći nešto što ću ja morati s poštovanjem slušati".

2017. završava prizorom mase stanovnika prošlog stoljeća, "koji još uvijek nisu zaboravili autentični, slani i izgorjeli okus Povijesti" i dvojicom koji su karte "kupili unaprijed i do svojih su mjesta došli bez problema". Što bi rekao Eric Berne, "za ljudsku vrstu… nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike".

Kompleksan i originalan, duhovit i turoban, poetičan, ironičan i brutalan, roman 2017. Olge Slavnikove – prepun začudnih, raskošnih, duhovitih, visprenih, uznemirujućih pa i bombastičnih metafora i jetkog humora – predstavlja svojevrsni pokušaj da se sagleda i kritički procijeni jedna zemlja i jedno stoljeće, i da se zapita o budućnosti (svijeta).

Stvari ne stoje najbolje. No, dok god mi Beethovenova glazba izmami suze na oči, siguran sam da nije sve izgubljeno.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.