Blogosfera gospon profesor

Bezglavlje – sotonizam u susjedstvu (2. dio)

Slijedi drugi dio priče. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je, ponavljam, slučajna.
Objava 27. studenoga 2017. 0 komentara 1154 prikaza
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia
Koven

Moji starci su normalni. Mislim, u usporedbi s Alenovima. Racionalisti i ateisti, premda stara održava privid tradicionalne katolkinje jer joj to za nešto treba. Kako god, kršten sam, prvopričešćen i firman. Sve se mora ‟obaviti‟, ne? Staroga viđam povremeno, više ne živi sa mnom i starom. Nakon što su se prošle godine razveli, odselio se iz Bijeničke kod bake i strica, u Zaprešić, pa sad putuje svaki dan u Institut. Stari je neka vrsta bezazlenog smušenjaka, tipičan nerd (njegov omiljeni otrcani vic: Vozi jednom Heisenberg auto i zaustavi ga policajac. "Znate li koliko ste brzo vozili?" "Ne, ali znam gdje sam."), koji nije baš siguran što bi sa sobom, da ne govorimo o tome kako se slabo snalazi kad sam ja u pitanju. Nije me nikad udario, ali me bome nije nikad ni pošteno zagrlio. Hja. Iz Alenove perspektive, ne bih se smio žaliti pa ipak, osjećam u sebi stanovitu prazninu. Slabo se snalazio i sa starom. Ona bi stalno zapodijevala svađu, on bi nevoljko prihvaćao, gotovo sam imao dojam samo da bi joj ugodio. Kinjila ga je neprestanim prigovaranjem, apotekarski sitničavo, a ako joj on ne bi bio pri ruci, kinjila bi mene. To znači da sad kinji samo mene. Uspoređuje me s njim, što mrzim. On, je, naravno, genijalan na svoj uskostručni način, zna sve o bozonima, leptonima i teoriji struna, u Institutu je u svom elementu, čak je nekakav šef, ali o tome kako se nositi s bračnim nedoumicama ili kako biti uzor sinu, nema baš prevelikog pojma. Antitalent. Kao da mu je neugodno što je otac. Što ću, i meni je neugodno što sam sin. Ne jednom sam se pitao: kako je moguće da je to dvoje ljudi najmanje jedanput – ja sam živi dokaz – vodilo ljubav?

U Zaprešiću sam proveo prve dvije godine života, a onda smo – stara je dobila posao u dječjoj bolnici – doselili ovamo, preko puta Mirogoja, tako da od malih nogu imam s balkona lijep pogled na budućnost. Živimo na samoj granici između grada mrtvih i grada živih, i katkad osjećam kako mi ti deseci tisuća pokojnika, kao da mi stara nije dosta, vise za vratom, i kako se groblje širi, metastazira u prostor. Mirogoj na Google Earthu izgleda poput lišaja, velikog sivog madeža koji polako, grob po grob, križ po križ, penetrira u tkivo grada. Alen mi je posudio neke knjige koje su ga oduševile, romane Anđeo sa zapadnog prozora i Golem, Gustava Meyrinka, rekao mi je da to moram pročitati, valjda me hoće dodatno nabrijati za skorašnji sabat. Ne mogu reći da mi Meyrink nije sjeo, ali kad se sjetim one Alenove ekipe, te mješavine nadobudnih zagrebačkih pagana, druida, wicca, death-metalaca, wannabe sotonista i članova raznih ekoloških udruga, na čelu sa starim Alastorom, čovjekom koji prodaje šalice za čaj sa svojom otužnom ružnjikavom facom, nisam baš siguran koliko ozbiljno bih se trebao pripremati za jezivi okultni ritual koji se uskoro ima održati. No, budući da sam ionako gost-promatrač, a performans će se odvijati u susjedstvu, maltene preko puta, šteta bi bilo da ga propustim. Naposljetku, uvijek postoji mogućnost da upoznam kakvu zgodnu malu vješticu, poput one s kukastim križićem istetoviranim na sisi. Čovječe, za to stvarno trebaš imati muda, ili što bi već bio pandan! Možda je ta Alenova škvadra ipak dovoljno pomaknuta da im treba dati šansu? Premda me stari od malih nogu prije spavanja davio s pričicama o ljepotama materijalističkog pogleda na svijet u stilu Carla Sagana, i uspavljivao s bajalicama poput Three quarks for Muster Mark!/Sure he hasn't got much of a bark/And sure any he has it's all beside the mark, ne bih li krenuo njegovim stopama, a stara mi neizravno davala do znanja kako religiju ne treba shvaćati ozbiljno, zadržao sam otvorenost spram drugačijih pristupa stvarnost i izmijenjenih stanja svijesti pa tako i interes za ezoteriju, ako se ovo na što se fura Alen može nazvati ezoterijom. Hm, možda, u nekom vrlo širokom smislu. U krajnjoj liniji, zahvaljujući starom, još nisam ni krenuo u školu, a već sam čuo za kvarkove i za Joycea, ali pokazalo se da me književnost više privukla od fizike. Moji vršnjaci su mahom odbacili knjige kao nešto beskrajno zastarjelo, ali ja sam već u osnovnoj školi čitao Hoffmana, Poea, Kafku i dovodio do ekstaze gospođu Micok, nastavnicu iz književnosti. Stara me katkad na svoj frustrirajuće daviteljski način nagovara da upišem pravo, to bi bilo ‟tak’ zgodno, ne?‟, jer, eto, ‟Bašićkina mala je već na drugoj godini, i lepo si bu jednog dana otvorila kancelariju i lepe novce bu okretala‟. O ugledu da ne govorimo. Iskreno: JEBE mi se za ugled.

...

Čuo se zvuk zvonca. Alastor se pojavio ogrnut crnom pelerinom nalik na plahtu. Na glavu je nabio nekakav šljem na kojem su bili namontirani jarčevi rogovi. Pasalo mu je, starom jarcu, uz bradu i čekinjaste obrve. Držao se dostojanstveno koliko je već mogao s povelikom pivskom trbušinom i mrko je pogledom šarao uokolo. Svi su se nešto uznemirili kad se pojavio, kao, evo našeg Velikog svećenika, Gospoda Alastora! Ooo, poklonimo mu se, jer On – susjed iz kvarta – prenijet će nam najnovije vijesti iz pakla. Hm, u ovakvim trenucima u meni se probudi tatin mali znanstvenik koji na fenomene poput ovoga ne gleda sa skepsom, nego sa zajedljivošću. Kako bilo, Alen se starom Alastoru skoro pa razveselio, ipak mu treba očinski lik. OK, treba i meni, ali sumnjam da bi Alastor bio voljan kao sina prigrliti, pomislio sam s dvostrukom ironijom, đavoljeg odvjetnika. U glavi sam vrtio neka pitanja koja bih mu rado postavio. Tata me bio natjerao da pročitam Saganovu knjigu, Svijet progonjen demonima; ne mogu si pomoći, zarana me imunizirao na ljude poput Alastora. Svejedno, prizor preda mnom bijaše zanimljiv na svoj uvrnuti način. Sve je bilo tu, i crne svijeće (bile su, shvatio sam poslije, zapravo plave, jer, kako mi je objasnio Alen, ‟zbog kršćanskog pritiska i kontrole nigdje se ne mogu nabaviti crne svijeće pa ni kod svjećara u Mariji Bistrici, ali Luciferova boja je plava pa su prihvatljive i plave‟) i iscrtani krug s pentagramom, ‟sve kak’ se šika‟, rekla bi moja stara. Svi smo zauzeli svoja mjesta. Alastor se počeo polako okretati obratno od smjera kazaljki na satu, a potom je promuklim glasom izverglao:

»In Nomine Dei Nostri Satanas, Luciferi Excelsi, Ave Voluptatis Carnis!«

Nije loše, pomislio sam. Možda ipak neki vrag ispadne od ovoga. Gotovo se moglo osjetiti kako su svi nazočni zadrhtali. Moguće i zbog noćne svježine.

»In nomine Dei nostri Satanas Luciferi excelsi. Satan, Lucifer, Belial, Leviathan. Rege Satanas. Ave Satanas.«

Sumnjao sam da itko od prisutnih zna latinski, ali spomenuta imena spadala su u opću kulturu. Svejedno, zvučalo je efektno, naročito s obzirom na grobljansku scenografiju. Okupili smo se u donjem desnom dijelu groblja, malne sam mogao mahnuti mami. Mjesto je odabrano jer je navodno izrazito ‟energetski potentno‟; valjda se tu sa Sljemena spušta jedna od Zmajevih linija. Alastor je gucnuo iz srebrnog pehara što ga je držao u ruci. Plavac, pretpostavljao sam. Nastavio je zazivati Gospodara muha.

»U ime Satana, Svemoćnog i Svesilnog, koji je stvorio čovjeka po uzoru na svoj vlastiti lik i zamisao, pozivam Sile Tame da prenesu svoju paklenu moć na mene. Otvorite se, Paklene dveri, i pozdravite me kao svog brata i prijatelja!«

Članovi kovena su zamumljali u znak slaganja.

»Oslobodi me, o moćni Satane, od svih mojih zabluda, ispuni me istinom, mudrošću i spoznajom, ojačaj me u mojoj službi i vjeri, kako bih zauvijek živio u tebi, u tvojoj slavi i sjaju, o Svjetlonošo!«

Opet je potegnuo iz peharčeka. Potom je odnekud izvukao povelik nož (‟Athame‟, objasnio mi je kasnije Alen. Glavna mu je uloga da ‟usmjeri i kanalizira psihičku energiju, eteričnu vatru‟. Eteričnu. Vatru. Yeah.) pa se ponovno počeo okretati ulijevo, sasvim polako – što je bilo pametno, s obzirom da sam bio siguran da nije posve trijezan – i zazivati ‟Prinčeve‟, upravo spomenutog Lucifera s istoka, Belzebuba sa sjevera, Aštarot sa zapada i Azazela s juga.

Nisam primijetio da se itko od pozvanih pojavio, ali demoni su duhovi, zar ne, pa je svatko mogao zamisliti da su tu. Prisutni su to jamačno i zamišljali jer sam i ja osjetio da je grupu obuzela grozničavost. Sa svih strana čulo se euforično zazivanje, a stari Alastor zapojao je neki sotonistički evergrin, ‟na enohijanskom‟, informirao me Alen, jeziku na kojem duhovi rado komuniciraju. Potom su svi naglo utihnuli pa su, slično kao onomad na Jordanovcu, u tim intimnim meditativnim trenucima iznosili svoje životne probleme vezane uz problematične kolege na poslu, partnere, financije i zdravlje, entitetima koje su navodno dozvali. Hm, Azazel u Zagrebu? Prikladno vrijeme da se na nekoga zazove prokletstvo. Neki su klečali, neki dizali ruke u zrak. Alastor je stajao usred kruga sa svojom kupicom i čakijom. Hajde, ipak je sve skupa na nešto ličilo.

»Slava Satani!« podviknuo je Alastor i počeo se polako okretati udesno. Začulo se zvonce.

»Slava!« replicirali su prisutni. O, Isuse, pomislio sam.

(Nastavlja se...)

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.