Blogosfera gospon profesor

Bojite li se djece?

Sve je nekako djelovalo pomalo jezivo, kao nestašna igra mladih tigrića koji će uskoro uzrasti u krvožedne zvijeri.
Objava 13. prosinca 2018. 6 komentara 1000 prikaza
Foto: cinema.de
Foto: cinema.de
Darko Milošić

‟Dobrodošao u 21. stoljeće; nekad su se oni bojali nas, sada se mi bojimo njih.‟

(ravnateljica škole obraćajući se profesoru u filmu Razredni sovražnik, r. Rok Biček)

Ima onaj jedan prizor iz Orwellove 1984., na samom početku romana, u kojem Winston kod susjede pokušava odčepiti slivnik, kad u prostoriju ulijeću njezina djeca, devetogodišnji sin i sedmogodišnja kći, upadaju poput dva mala gremlina, urlajući, ‟Ruke u vis!‟, prijeteći Winstonu dječjim pištoljem. Dječica su odjevena u odoru Mladih uhoda (plave kratke hlače, sive košulje, crvene marame), državne, tj. partijske organizacije koja od najranije dobi indoktrinira djecu, potičući ih da, kako i samo ime kaže, špijuniraju zapravo sve i svakoga, a ponajprije vlastite ukućane i sustanare. Winston u nelagodi diže ruke iznad glave, ‟jer je dječakovo držanje bilo toliko zloćudno, da sve nije djelovalo sasvim kao igra‟.

‟Ti si izdajnik!“ vikao je dječak. ‟Ti si misaoni zločinac! Ti si eurazijski špijun! Ustrijelit ću te, isparit ću te, poslat ću te u rudnik soli!‟

Winston u dječakovim očima nazire okrutnost, želju da zada udarac, i svijest da je samo pitanje vremena kad će to moći učiniti. ‟Sve je nekako djelovalo pomalo jezivo, kao nestašna igra mladih tigrića koji će uskoro uzrasti u krvožedne zvijeri.‟

Majka se u neprilici ispričava što su dječica malko nervozna – postoji dobar razlog za to. Naime, klinci su razočarani jer ih nije povela na veliku atrakciju, ‟pravi pučki spektakl‟, javno smaknuće ratnih zarobljenika. Winston odlazi, ali malac ga gađa praćkom u potiljak. Upada mu u oči ‟izraz bespomoćna straha na posivjelom ženinu licu“. Straha od vlastitog pomlatka.

‟Najgore od svega je što su se u organizacijama kao što su Uhode sustavno pretvarali u neukrotive male divljake… Bila je gotovo normalna pojava da se ljudi stariji od trideset godina boje vlastite djece. I to s mnogo razloga, jer jedva da bi prošao i jedan tjedan, a da Times ne donese vijest kako je neko malo njuškalo što prisluškuje – obično bi se upotrijebila fraza 'dijete heroj' – čulo kakvu kompromitantnu primjedbu i prijavilo vlastite roditelje Misaonoj policiji.‟

Misaona policija je tajna policija Oceanije, organizacija koja je nadišla sve slabosti svih tajnih policija u povijesti, i po učinkovitosti daleko nadilazi i nacistički Geheime Staatspolizei, i sovjetski Комите́т Госуда́рственной Безопа́сности, i dedeerovski Ministerium für Staatssicherheit, i rumunjski  Departamentul securităţii Statului, pa čak i jugoslavensku UDBA-u, da spomenemo one nama najpoznatije. Moguće da se tom idealu – otvorenoj stopostotnoj kontroli građana i otvorenoj represiji – danas približila tek sjevernokorejska Državna agencija za zaštitu i sigurnost, sudeći po nekim svjedočenjima prebjega iz te zemlje.

Na kraju romana, u sjedištu Misaone policije, zloglasnom Ministarstvu ljubavi – zapravo usavršenoj kombinaciji inkvizicijskih tamnica, konc-logora i gulaga – Winston susreće oca spomenute djece, susjeda Parsonsa. Čovjek je očajan: ‟Radio sam za Partiju kako sam najbolje znao i umio, je l' tako?‟. Tako je, ali to dakako nije bilo dovoljno. On ne niječe da je kriv – ‟Valjda ne misliš da bi Partija uhapsila nevinog čovjeka?‟ – samo se nada da ga ipak neće strijeljati. U Ministarstvu je završio jer je u snu govorio ‟Dolje Veliki Brat!‟ i sretan je što su ga uhvatili da ga spasu od njega samoga.

‟Tko te prijavio?‟ rekao je Winston.

‟Moja kćerkica‟, rekao je Parsons s nekim turobnim ponosom. ‟Prisluškivala je na ključanicu. Čula je što govorim i odmah sutradan odjurila do patrole. Baš je pametna, za klinku od sedam godina, što veliš? Uopće joj ništa ne zamjeram. Zapravo se njome ponosim. To pokazuje da sam je odgojio u pravom duhu.‟

Vrlo je vjerojatno Orwell znao za priču o Pavelu Trofimoviču Morozovu, trinaestogodišnjem ‟dječaku  heroju‟ koji je, kako glasi jedna od verzija tog mita iz bivšeg SSSR-a, stavio interese države ispred svoje obitelji, kako se i pristoji u jednom kolektivističkom društvu, i prijavio tatu NKVD-u, staljinističkoj Misaonoj policiji. Pavlikovog oca progutala je noć, a njega su pak zatukli reakcionarni rođaci, što ga je lansiralo u sam vrh popularnosti kao žrtvu i mučenika novoga svijeta koji neumoljivo nastupa. Dječak ispranog mozga je u tom totalitarnom sustavu uzdignut na čast oltara postavši jedan od sekularnih komunističkih svetaca, a škola koju je pohađao pretvorena je u kapelicu u koju su hodočastile tisuće školaraca iz cijele zemlje. O njemu su se pisale pjesme, priče, drame i opere i režim  ga je koristio kao svijetli primjer, preporučujući desetljećima omladini da je na putu u bolju budućnost neophodno žrtvovati i oca i mater, i rođenog brata ako treba.

Orwell je nesumnjivo poznavao i ustrojstvo nacističke države, u kojoj se djecu indoktriniralo od najranijeg djetinjstva. Scenu s početka teksta sasvim je lako moguće zamisliti u Berlinu 1938., samo što bi djeca nosila smećkaste odore Hitlerjugenda.

U sumornom i deprimirajućem romanu Svatko umire sam, Hans Fallada opisuje život u Berlinu u doba nacizma. Spominjem ga ovdje jer sam ga se – kao i Orwella – sjetio dok sam se spremao pisati na temu ideološke manipulacije mladima (a propos, podsjećam i na svoj tekst Fašizam ex cathedra). Ideologija u koju smo mi danas uronjeni – i čijeg djelovanja na nas uglavnom nismo svjesni, jer svaka prava ideologija predstavljat će se kao jedini ispravan način percipiranja stvarnosti – također manipulira, i mladima i starima, i, kao i sve ranije ideologije, nastoji pridobiti mlade na svoju stranu pa ako treba i konfrontirajući ih sa starijima. OK, moguće da ovo zvuči kao reductio ad absurdum, jer nije isto kad netko koristi mlade u reklamama, ili ih koristi u svrhu uhođenja ukućana ili, recimo, profesora, ali… možda je – i to je ono zastrašujuće – razlika tek u tome što će oni koji drže konce u rukama na koncu odlučiti.

Nego, Fallada. I opet na početku romana, opisuje se berlinska obitelj Persicke; otac je član nacističke stranke, dva sina su u SS-u. Pripovjedač nas uvodi u srce pervertiranog totalitarnog sustava opisujući scenu za obiteljskim stolom. ‟Zvijezda obitelji‟ je dječak Baldur koji ukućanima tumači novinsku fotografiju na kojoj su čelnici Reicha.

‟Zagledali su se u njega očekujući što će reći. Toliko su uvjereni u duševnu nadmoć ovog šesnaestogodišnjeg dječaka da se nitko ne usuđuje izreći ni bilo kakvo nagađanje.‟

Cijela ga obitelj pobožno gleda, jer je tako lijep u toj uniformi (zamišljam ga kao onog dječaka iz filma Cabaret, sjećate se one scene, Tomorrow belongs to me…?), pravo oličenje budućnosti. Čak i pater familias pomalo cvika pred njim pa se ne usuđuje dotočiti čašicu s rakijom, jer ‟iz iskustva zna da Baldur umije biti vrlo neugodan ako njegovim političkim izlaganjima ne pokazuju dovoljno pažnje‟. Dječak im – što zvuči sasvim suvremeno, jer su stari i ne razumiju se u nove medije – tumači pravu narav i poruku spomenute fotografije (danas bi im možda rekao da si više sami izguglaju neš' o tome). Usput ih upućuje da budu diskretniji pred susjedima, da netko ne bi njih prijavio, ‟a onda smo gotovi. U najmanju si ruku ti sigurno gotov, oče, a ja neću maknuti ni malim prstom da te izvadim iz KL-a ili iz Moabita ili iz Plötzea ili gdje već budeš sjedio‟. Govor završava obraćajući se ocu: ‟Oče, nemoj objesiti nos ako sam ti jednom rekao što mislim‟.

Stari pokušava vratiti poljuljani autoritet podsjećajući sineka koliko mu je zapravo godina: ‟Tek ti je šesnaest godina i moj si sin‟…, ali, što bi rekao Čiko, dockan, isuviše dockan

‟A ti si moj stari kojega sam prečesto vidio pijana, a da bi mi još ne znam koliko imponirao‟, brzo reče Baldur, izazove smijeh i privuče ostale članove obitelji na svoju stranu pa čak i svoju stalno zaplašenu majku… Baldur Persicke je ponovno uspio, opet je sve za sebe pridobio, pa čak i oca koji se isprva bio razljutio.‟

Da, naravno, danas takvo što nije moguće. Pa ne živimo u totalitarnoj distopiji.

  • Avatar abakus
    abakus:

    Novi format blogosfere...? Lijepo. :) Ponavljam komentar na ovoj temi jer vidim da se nije prenio iz starog formata: Zanimljiv tekst. Mislim da pitanje ipak nije bojimo li se djece, već bojimo li se represivnog aparata koji ih indoktrinira i ... prikaži još!a i koji stoji iza njih sa svojom mrežom “misaone policije”, političara, zatvora i sudstva. Nije snaga Pavela Trifunovića u njemu samome, već u aparatu kojem je mogao prijaviti oca i koji je učinio da taj otac “nestane” – stvarno, realno, pretučen i odveden tko zna u koju rupu Sibira ili ubijen. Da je taj represivni aparat bio drugačiji, neki brkonja iz policije nasmijao bi se dječaku i pozvao roditelje da dođu po njega, a kod kuće bi dobio dobru jezikovu juhu. I to bi bilo to. S druge strane, da je taj aparat bio drugačiji, ne bi djetetu ni palo na pamet ići prijavljivati roditelje… Dakle, nije snaga u bedaku koji ljude prijavljuje zbog kojekakvih gluposti (stvarnih ili izmišljenih), već u aparatu koji ima moć čovjeka uništiti na temelju tih idiotarija i koji to i čini. I koji poziva na prijavljivanje svojih roditelja, profesora, sunarodnjaka… te to prijavljivanje veliča kao neki herojski čin. A poziva na prijavljivanje onoga što je prethodno izsotonizirao po svim medijima, pa i “znanstveno dokazao” (moderni totalitarni mozgovi i sustavi obožavaju znanost, ona im pruža svetu istinu u koju se ne može sumnjati i na temelju koje se ljude može mrziti, vrijeđati i progoniti) te poput virusa ubacio u društvo poziv na cinkarenje i konfrontaciju s “mrskim neprijateljem” koji se, eto, usuđuje imati drugačije mišljenje…. Što je tzv. program zdr. odgoja ako ne to – okretanje djece protiv vrijednosti i stavova roditelja tj. pokušaj preodgoja? I što je poziv na prijavljivanje roditelja za “zlostavljanje” ako ne to – s time da se zlostavljanjem nerijetko proglašava traženje od djeteta da uči ili zabrana izlaska van zbog loših ocjena ili zabrana višesatnog sjedenja pred facebookom ili, ne daj Bože, odbijanje da se djetetu kupi najnoviji mobitel? I što je prijavljivanje profesora koji ne idu svima niz dlaku masovnim dijeljenjem petica ako ne to? No treba reći i da smo svi mi objekti nastojanja da se preko masmedija na nas utječe i da se oblikuju naši stavovi o koječemu te naš način života. Ima tu naizgled benigne indoktrinacije – recimo, one koja nas uvjerava da “kupimo jer smo to zaslužili” i koja nam promovira način života i vrijednosti koji nas neminovno vode u frustraciju i dug, ali i u raspad braka, pobačaj itd. Ima i one otvoreno zloćudne, koja nam pod “pa to je u redu” nameće slavljenje jednog zločinca i njegova zločinačkog režima i koja taj režim uporno pokušava proglasiti “zlatnim dobom” koje nas je “unaprijedilo”. A svakoga tko misli drugačije raznorazna “djeca” u vidu infantilnih ali zloćudnih udruga od tri čovjeka prijavljuju uzduž i poprijeko i proganjaju po medijima te mu uništavaju život. Ima toga, ima… i ova Orwellova odavno je došla. Samo što se iz straha pokušavamo praviti da je još uvijek stvar neke bliže ili dalje budućnosti

  • PetarZ:

    Pitanje: „Bojite li se djece?“ – je potpuno na mjestu. I letimičnim pogledom u povijest jasno se može uočiti da su kojekakvim –izmima (komun-, faš-, nac-, modern-, …) obitelj i djeca slatka ideološka meta. Tome svjedočimo i danas, a sigurno ... prikaži još! nas čeka i u sutrašnjici na neki novi/stari način. Zapravo, ako te –izme prikažemo matematički kao skup ideja i aktivnosti, presjek skupova je dokidanje obitelji, koja je zadnja prepreka dekonstrukciji starog i montaži novočovjeka po mjeri podmukle ideologije. Dakle, borba, kako ideološka pa čak i fizička protiv totalitarna režima, je nesreća što nas je snašla ali je oduvijek i zauvijek tu, povijesna neminovnost, ali kad ta podjela uđe unutar obitelji postaje katastrofa, to je rušenje počela društva kakvog poznajemo s nesagledivim posljedicama, simptom kraja svijeta. Evanđelje po Luki 12,51-53 51 "Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. 52 Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice - 53 otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve." Umjetnički, literarni ili filmski prikaz distopije mora biti dramatičan i prenapregnut da bi bio dovoljno dojmljiv i upozorio na patološke elemente stvarnosti koji su suptilniji, ali time nimalo manje zlonamjerni. Kad kažem ZLONAMJERNI to mislim doista. Poslije zlonamjere elite druga prokleta osobina takva društva je, nakon stvaranja kritične mase avangarde, šutnja većine u različitim nijansama intenziteta, gdje se u krajnjem totalitarizmu cijelo društvo sastoji od oficira i regruta poretka, civila uopće nema. Luksuz da ga se „zajednička sreća“ ne tiče nitko si ne može priuštiti. Treća je osobina svaljivanje krivice za očiglednu, svakodnevnu patologiju u društvu, za prokleto kašnjenje u obećanu utopiju za sve i zauvijek - na nekog drugog: na vanjske zlosile, na tvrdoglave pojedince koji odbijaju sudjelovati i tijelom i dušom u programu elite, na ostatke neiskorijenjene religije, zapravo, u konačnici - na narod, za preodgoj kojeg su sva sredstva dopuštena i opravdavaju cilj – utopiju. Potpuna sloboda i potpuna zabrana nisu dobri dok je njihov prikladan omjer ono što je zahtjevno ostvariti, ali omjer nije ni univerzalno primjenjiv; nekom treba više slobode, a nije rijetko čuti da je odrastao čovjek zahvalan strogom roditelju/učitelju da nije završio naopako u životu. Takav osobni pristup nije moguće ostvariti bez obitelji. p.s. zaista ne mogu razumjeti liberalnu znanost koja ne uviđa barem praktičnu vrijednost vjere i tradicije već nasrće na njih kao uzrok svih zala i propisuju recept boljeg društva kroz njihovo ukidanje ili blaže - redukciju na folklor. Dakle – narod je kriv. Zvuči poznato. Pozdrav

  • Avatar rahan
    rahan:

    "zaista ne mogu razumjeti liberalnu znanost koja ne uviđa barem praktičnu vrijednost vjere i tradicije već nasrće na njih kao uzrok svih zala ".....zar je to problem??????????.....nerazumno je to ne razumjeti :).....sjetimo se kako je vjera nasrtala na znanost i ... prikaži još! sve koji joj se nisu pokorili.....ne samo nasrtala već i ubijala, progonila, zatirala.....sve koji su mislili drugačije......i da...dovoljno se sjetiti križarskih ratova, vidjeti "islamske borce", sjetiti se iraca koji su se međusobno ubijali isključivo zbog vjere......pa shvatiti da je "vjera" uistinu izvor mnogih "zala".......razlikujemo Isusa i njegovo učenje od onih koji ga danas tumače i prijete paklom ako ih se ne sluša......onim izmima dodati i katolicizam...jer samo zlonamjeran čovjek je protiv komunizma.....njegovi korjeni sežu duboko u vjeru.....naravno onaj koji sudi drugima samo zbog toga što su drugačiji....i osuđuje ideju komunizma....to nemože razumjeti.......komunizam kao ideja je super....Isusovo učenje i Isus su super....no katolička crkva i njena inkvizicija nemaju baš nikakve veze sa Isusom.....no.....isprani mozgovi to nemogu shvatiti...pa je opet dokaz da je onaj komentator u pravu kad kaže....nitko ne pere mozak bolje od vjere.....