Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Čija je Obećana zemlja?

Objava 20. srpnja 2014. 3 komentara 1403 prikaza
Foto: Reuters/PIXSEL
Foto: Reuters/PIXSEL
Gaza

Gledajući s dubokim žaljenjem izvještaje iz Gaze, prisjećam se svojedobnog istupa skupine vrhunskih izraelskih intelektualaca, primjerice, bivšega predsjednika izraelske akademije znanosti, Menachema Yaarija, slikara Dannyja Karavana, pisca Yehoshue Sobola i četrnaestoro drugih uglednika, sve redom dobitnika nagrade Izraela, inače najvišeg državnog priznanja u području umjetnosti, znanosti i književnosti. Oni su, naime, bili potpisali zajedničku izjavu u kojoj se zalažu za osnivanje palestinske države čije bi granice obuhvaćale područje nad kojim su Palestinci imali vlast prije Lipanjskog rata 1967. Ta bi država uključivala Istočni Jeruzalem, Pojas Gaze i Zapadnu obalu. Granice Izraela obuhvaćale bi teritorij koji je židovska država imala između 1949. i 1967.

U dodatku izjavi, potpisnici su istaknuli: "Potpuni završetak izraelske okupacije vitalan je uvjet za slobodu dvaju naroda".

Ali, vratimo se na trenutak u drevnu prošlost. Kao uvod, navod iz Knjige postanka 21,1-20.

Jahve se sjeti Sare kako je rekao i učini joj kako je obećao: Sara zače i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti – u vrijeme koje je Bog označio. Abraham nadjene ime Izak svome sinu što mu ga Sara rodi. (…) Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: „Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!“ To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmael bio njegov sin. Ali Bog reče Abrahamu: „Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.“ Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti. Vrludala je amo-tamo po pustinji Beer Šebe. Potrošivši vodu iz mješinice, ostavi dijete pod jednim grmom, a sama ode i sjede nasuprot, daleko koliko luk može dobaciti. Govorila je u sebi: „Neću da vidim kako dijete umire.“ Sjedeći tako, udari u jecanje. Bog ču plač dječaka te anđeo Božji zovne s neba Hagaru i reče joj: „Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod.“ Tada joj Bog otvori oči pa ona opazi studenac. Ode i napuni vodom mješinicu pa napoji dječaka. Bog je bio s dječakom te je rastao i odrastao.

Abrahamov sin Izak (hebr.: "onaj koji će se smijati") je otac Jakovljev – od njih potječe (semitski) izraelski narod, Židovi – a sva su trojica potomci Noinog sina Šema (ili Sema), praoca svih semitskih naroda. Iz navedenog biblijskog ulomka saznajemo da je Abraham imao još jednog sina, Jišmaela, za kojega sam Gospodin Bog kaže da će i od njega podići "veliki narod", a saznajemo i da je "bio s dječakom" dok je ovaj "rastao i odrastao". Štoviše, izraz "utješi ga" doslovce znači "učvrsti ruku svoju na njemu". Meni to zvuči kao da je Stvoritelju svemira taj dečko Jišmael najblaže rečeno prilično drag, i dragocjen. No, koji je to "veliki narod" kojega je JHVH, vjeran svom obećanju, od njega podigao? To je onaj (semitski) narod koji Abrahama naziva Ibrahim, a Jišmaela Ismail – Arapi.

Dakle, prije no što napišem štogod o sukobu Izraelaca i Palestinaca/Arapa koji zapravo traje već osamdesetak godina, a naročito intenzivno od uspostave židovske države 1948. (niz ratova, 1956., 1967., 1973., 1982., …, …), pomislio sam da je dobro imati na umu kako su oba naroda semitskog podrijetla, čak štoviše, potječu od sinova istoga oca, što bi značilo da su, po toj logici, ako ne baš braća, a ono barem bratići. Uglavnom, bliski rođaci. I, kako to katkad biva, a poznato nam je i iz vlastitog (povijesnog/obiteljskog) iskustva, neki vrag uđe u ljude pa se do krvi zavade upravo braća, rođaci ili prvi susjedi. Možda je tom nekom vragu baš i ponajprije stalo i možda ga baš ponajviše veseli kad nahuška jednog na drugoga dvojicu braće, ali to je tema za sebe. Ovdje se inače ne namjeravam baviti nekim kompleksnijim povijesnim prikazima, nisam stručnjak, nego sebi, a možda i još ponekom, razbistriti pojmove, tko tu što hoće i zašto. Premda se o bliskoistočnom sukobu manje-više sve zna, nije zgorega još jednom definirati tko je tko.

S jedne strane imamo državu Izrael koja se dvoumi oko položaja Palestinaca – kako ga riješiti. S druge strane, imamo Palestince koji su jednim dijelom za mirovne pregovore koji bi trebali dovesti do nekog oblika mirnog suživota sa Židovima, a jednim dijelom su za uspostavu (teokratske) islamske države (i uništenje Izraela kao takvog). Naravno da su stvari složenije i slojevitije, i nadam se da će biti komentara koji će baciti dodatno svjetlo na temu.

Što dakle u opisanoj konstelaciji stoji na raspolaganju Izraelu, koje su njegove opcije, u kakvoj je situaciji?

Razmotrimo ih.

Mogu, recimo, pokušati naprosto uništiti Palestince, progoneći ih i uništavajući im gospodarstvo. Ukoliko blokiraju Zapadnu obalu i Gazu (što svako toliko i učine), ekonomija se ne može razvijati, a ljudi nemaju od čega živjeti. Mogu pokušati zauzeti sveta mjesta muslimana u Jeruzalemu i izazvati po svoj prilici Treći svjetski rat (u redu, možda malo pretjerujem, ali samo malo). Palestinci (i arapski svijet u cjelini) jako bi se naljutili…

Dalje, budući da je Izrael zamišljen u umovima cionista još krajem 19. stoljeća kao "židovska država", moguće rješenje koje bi se zasnivalo na Izraelu kao jedinstvenoj sekularnoj državi u kojoj bi religija i podrijetlo bili irelevantni i u kojoj bi Židovi i Arapi bili potpuno ravnopravni, ma koliko se možda nekome činilo privlačnim, u ovom povijesnom trenutku je krajnje nerealno (većini Izraelaca i palestinskih radikala podjednako).

Slično bi se moglo reći i za tzv. jednodržavno rješenje (Izrael s pripojenom Zapadnom obalom i Gazom). Ako bi Izrael želio ostati parlamentarna demokracija, to bi značilo da mora svojim građanima arapskog podrijetla dati pravo glasa. U perspektivi, s obzirom na stopu nataliteta među Palestincima, to bi značilo da bi u budućnosti Židovi mogli u Izraelu postati manjina. Znači, prijedlog ne bi prošao.

Pa, kako onda riješiti tu kvadraturu kruga? Ima li uopće rješenja? Po svoj prilici ima, samo ono, kao i obično, podrazumijeva kompromis. A nekome će se i opet činiti idealističkim. OK, ali je li bolja alternativa ovo što godinama/desetljećima gledamo na vijestima?

Riječ je o rješenju koje su predlagali još 1947. Ujedinjeni narodi, a poznato je kao "dvodržavno rješenje". Tada, 1947., Palestinci su ga bili odbacili kao unfair. (Hm, kaju li se danas?) Djelomice su ga bili spremni prihvatiti tek 1988., no do tada se situacija na terenu bitno promijenila: na Zapadnu obalu naselilo se mnoštvo židovskih doseljenika, a Židovi su zauzeli i 40% Gaze. Uglavnom, Palestinci bi po tom rješenju stekli suverenitet nad 25% teritorija, tj. dobili bi svoju neovisnu državu. Premda inzistiraju i na Istočnom Jeruzalemu kao prijestolnici i na povratku izbjeglica (što se Izraelcima nimalo ne sviđa), uspostavom palestinske države – sklapanjem mira s Arapima – Izraelu bi bila zajamčena sigurnost. Ovako, sukob – uz stalnu opasnost da se pretvori u apsolutni horror – može trajati desetljećima (ili barem dok svi ne ostanu bez pitke vode).

Da se vratim na početak teksta, upravo je "dvodržavno rješenje" ono što zastupa sedamnaestoro izraelskih intelektualaca.

Što se pak tiče Palestinaca, nekoliko pitanja i za njih.

Je li i dalje – jer neki smatraju da je to jedino što preostaje – produktivno privlačiti pozornost nasiljem, ili su možda bolje, tj. jedino rješenje pregovori? Dio Palestinaca smatra da treba pregovarati, dio koji se priklanja Hamasu, pregovore – koji uistinu do sada nisu donijeli pravih rezultata – odbacuje. Razumljiv je očaj koji dovodi do bombaških (samo)ubojstava, ali nasilje neizbježno izaziva novo nasilje, a bjelodano je tko na raspolaganju ima više vojnih resursa.

Pitanje za Palestince je i prihvaćaju li uopće uistinu činjenicu postojanja židovske države, Izraela. Ili je smatraju prolaznom tvorevinom koja će neminovno propasti? Jesu li uistinu (barem oni koji žele pregovarati) spremni na kompromis, ili se u pregovore ide s figom u džepu i logikom "sve ili ništa"? Ako su pregovarači s obje strane takvi, onda su obje strane u banani. Mogu li Palestinci izabrati vodstvo s vizijom, sposobno predstavljati cijeli palestinski narod (jer, kako sada stvari stoje, unutarnje podjele među Palestincima dublje su no što bi smjele biti). Napokon, mogu li očekivati da će – koliko god je zbog svog položaja objektivno zaslužuju – zadržati podršku ljudi širom svijeta posežući za islamističkim idejama i poigravajući se s idejom o stvaranju islamske države? Nekako se, gledano sa strane, čini problematičnim odbacivati židovsku državu, a zagovarati islamsku. Ilustrativne su, u tom smislu, scene iz filma Religulous, u kojima Bill Maher razgovara s muslimanom koji se brine za jedno od najsvetijih mjesta islama, jeruzalemsku Kupolu na stijeni (Omarova džamija), odakle je Muhamed uzašao na nebo, a koja se nalazi iznad najsvetijeg mjesta judaizma, Zida plača, gdje je Maher intervjuirao jednog rabina. Oba vjernika pokazala su KRAJNJU isključivost: MI smo apsolutno U PRAVU, ONI su apsolutno U KRIVU. Osim toga, oko pet posto Palestinaca su kršćani. Kakav bi bio njihov položaj u teokratskoj državi? Itd., itd.

Na sva ta pitanja netko bi trebao pokušati – a valjda i pokušava – iskreno odgovoriti. Nisam im se, inače, sâm domislio, nego sam ih sažeo koristeći se izvorima s interneta i knjigama poput Čija je Obećana zemlja? (Stepress, 2002.) Colina Chapmana, Živjeti! Kako žive i misle Židovi (Globus, 1997.) Harolda S. Kushnera, Arapi i Židovi (HENA COM, 2004.) Davida Shiplera ili Židovska povijest, židovska religija: tri bremenita tisućljeća (Naklada Jesenski i Turk, 2006.) Israela Shahaka, koje vam uostalom toplo preporučam za daljnje produbljivanje spoznaja.

Ne nađe li se pak rješenje koje će prihvatiti većina iz oba naroda, bojim se da bi jedan od mogućih scenarija mogao biti nalik onome iz romana Zbogom, Jeruzaleme (HENA COM, 2011.), francuske novinarke Alexandre Schwartzbrod, koja je tijekom trogodišnjeg boravka u Jeruzalemu pisala članke za Liberation. Za taj "geopolitički triler" dobila je 2010. Grand Prix de Litterature policiere. Roman je to s nekoliko isprepletenih narativnih linija, pisan stilom, što bi se reklo, aerodromske literature: autorica ne ide za tim da uđe u dublje povijesno-religijsko-filozofske analize sukoba u Svetoj zemlji; namjera joj je – a to joj i uspijeva – navesti nas da gutamo stranicu za stranicom. Dakako, izvrsno je upućena u stanje na terenu i u globalne igre svjetskih centara moći koje onda, kombinirajući faction i fiction, projicira na blisku budućnost: godinu 2017. Ukratko, u Meki tijekom hodočašća izbija epidemija kuge; muslimanski vjernici optužuje Židove da su je oni izazvali ne bi li zatrli Arape. U Jeruzalemu pratimo predizbornu kampanju za gradonačelnika: favorit je ruski poslovni čovjek židovskih korijena koji je zapravo notorni mafijaš povezan s izraelskim premijerom, ekstremnim desničarom. Njihov je plan jednom zauvijek riješiti se Palestinaca, a bijes koji je zahvatio arapsko pučanstvo zbog glasina o izazivanju zaraze idealna im je prilika da to i učine. Pratimo naizmjence događaje u Meki gdje se liječnici očajnički bore da zaustave bolest, reakcije u Washingtonu (spominju se i još živući političari), novopečenog glavnog tajnika UN-a, pokušaje izraelskog predsjednika, dobitnika Nobelove nagrade za mir, da urazumi premijera i spriječi katastrofu, tu je i romansa vlasnice knjižare iz Istanbula i izraelskog policajca arapske nacionalnosti... Odnosi moći 2017. promijenili su se: arapski poslovni ljudi toliko su financijski moćni da mogu ucjenjivati zapadne vlade koje onda okreću leđa Izraelu. Prizori kojima roman obiluje poznati su nam s malih ekrana, ali su potencirani i do kraja lišeni optimizma: gnjev koji se taložio desetljećima na obje strane nezadrživo je eksplodirao. Zadnji pokušaj Glavnog tajnika i izraelskog predsjednika da zaustave apokalipsu završava ubojstvom potonjega: u njega puca fanatični mladi sunarodnjak. Autorica na kraju ne nudi happy-end; poruka je jasna: nastavi li se bliskoistočni sukob "rješavati" kao do sada, njezina bi se fikcija mogla ostvariti.

Toga su zacijelo svjesni i dobitnici nagrade Izraela.

  • mnemnosine:

    A gdje su Krscani u citavoj toj prici? Bome trebali bi i mi pocet trazit nas dio teritorija na tim prostorima.

  • Avatar abakus
    abakus:

    Zazvučat će grubo, ali ponekad je jedino rješenje ovakvih stanja pustiti da rat i vrijeme učine svoje i slabiji nestane ili ode. Dobro mi je poznato kakva je situacija u tom dijelu svijeta, i to ne iz romansiranih i, nerijetko, ... prikaži još! suptilno antižidovskih (da ne kažem antisemitskih s obzirom na to da su i Arapi Semiti, premda je danas svakome jasno na što i koga se ovaj izraz odnosi) uradaka, i na žalost jedino je rješenje koje vidim kao realno ovo koje sam rekao. Sve ostalo su samo priželjkivanja koja nemaju veze sa stvarnošću. ----novi pasus--- Činjenica je da a) Židovi imaju pravo na svoju državu nakon svih progona koja su doživjeli, b) Palestinci i Židovi dugo su bili u dobrim odnosima i danas malo tko spominje činjenicu da su velik dio zemlje Židovi pošteno kupili od Palestinaca - problemi su počeli kad su Palestinci uvidjeli je Židova sve više i da bi, k tome, mogli hajkom na Židove dobiti besplatno natrag zemlju koju su im prethodno prodali, c) muslimanima jednostavno smetaju svi koji nisu njihove vjere, a pogotovo im smeta jedna takva država usred njihova područja, i jednostavno nisu spremni prihvatiti postojanje Izraela, d) problem Palestinaca je umjetno stvoren time što su Arapi odbili dopustiti tim ljudima da izađu iz tog područja i rasele se jer im odgovara da ih drže u getu kako bi na račun patnje tih ljudi mogli napadati i prozivati Izrael i e) muslimanski militanti namjerno se skrivaju među civilima i tzv. civilnim zgradama te iz njih napadaju Izrael kako bi, kad Izrael odgovori, mogli mahati poginulom djecom i ženama. To su činjenice. Kao što je i činjenica da Židovi nisu spremni odustati od svoje države i opet, kao beskućnici, lutati iz jedne države u drugu, izloženi hirovima svakog domaćeg naroda i vlastodršca. Stoga, kad se sve zbroji, vraćam se na prvu rečenicu ovog komentara. I bojim se da drugog rješenja pored njega nema.

  • Avatar prof.baltazar
    prof.baltazar:

    Počeo bih svoj komentar na tekst iz Biblije koji ste naveli i nema se tu ništa dodati. Arapi su prema obećanju Boga zaista postali veliki narod. E sad da ne dođe do zabune jer ovaj tekst iz Biblije koji ste ... prikaži još! postavili nam ne otkriva odgovor na vaše pitanje: "Čija je Obećana zemlja?". Odgovor možemo naći na puno mjesta od Starog do Novog zavjeta. Idemo od trenutka kad je Mojsije poveo narod iz Egipta prema zemlji koju je Bog obećao da će je dati u posjed Izraelcima kako piše u Bibliji. U Ponovljenom zakonu 1:8 piše: "Eto, tu zemlju predajem vama. Uđite u nju i zauzmite tu zemlju! Gospodin se zakleo vašim ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je dati njima i njihovim potomcima." U stihu prije su određene granice te zemlje koja je daleko veća od onoga što je Izrael danas, a danas je Izrael veličine Slovenije. Dakle, vrlo je jasno da zemlja pripada potomcima Abrahama, Izaka i Jakova ali ne i Jišmaela (Arapi). Kasnije na puno mjesta Mojsije se obraća Izraelu. Mojsije svi znamo vodio Izraelce (nije vodio Arape) kroz pustinju itd....To je jednostavno tako ako će nam Biblija dati odgovor na pitanje: "Čija je Obećana zemlja?" Odgovor je prema Bibliji sasvim jasan. Obećana zemlja pripada Izraelcima. Puno je vrhunskih intelektualaca u Izraelu koji su rješenje vidjeli u predavanju zemlja Palestincima i to nije sporno. Siguran sam da je Hrvatskoj rat sa Srbijom potrajao sigurno bi bilo onih koji bi se zalagali zbog mira recimo da Vukovar ili Knin pripadnu Srbiji. Rješenje ovoga sukoba nećemo vidjeti. Po meni ako Izraelci uspiju odbaciti daleko od svojih granica Arape i time povećati svoj teritorij možda će Arapi u strahu respektirati teritorijalno veću zemlju.