Blogosfera gospon profesor

CSI: Jeruzalem – gdje je nestalo tijelo?

Objava 08. svibnja 2016. 5 komentara 1061 prikaza
foto: YouTube
foto: YouTube
Joseph Fiennes

Nekom prigodom našao sam se u jednom našem, kako se to kaže, nacionalnom svetištu, u kući s čijega se prozora na dvjestotinjak metara zračne linije vidi toranj bazilike, kod bračnog para u poodmakloj životnoj dobi, 70 +, koji su tu, u pulsirajućem srcu katoličke nam domovine proveli cijeli svoj vijek, odlazeći dakako svake nedjelje na svetu misu, slaveći, dakle, euharistiju barem tri i po tisuće puta, i barem tri i po tisuće puta izgovarajući riječi ‟koji je... treći dan uskrsnuo od mrtvih‟.

Ti dragi, jednostavni ljudi, koji su svoj život živjeli i žive ga skromno i pošteno, posve su – kako bi drugačije moglo i biti? – srođeni sa svojim lokalnim, nacionalnim i, naposljetku, vjerničkim identitetom, čemu je svjedočilo, osim nekoliko ‟svetih‟ slika, i cca pola metra visoko raspelo na zidu. Dogodilo se da smo tom prigodom spominjali neke pokojnike, ne sjećam se baš detalja, o smrti je bila riječ u svakom slučaju, jer mi se u pamćenje usjekao prizor dobrodušne domaćice s tim raspelom iza sebe, kako vedro i prostodušno zaključuje da se ‟iz groba još nitko vratio nije, ne?‟.

Ja sam na to – nisam si mogao pomoći – oprezno natuknuo da se priča da barem netko navodno jest, na što su me oboje iznenađeno pogledali – kako to mislim? ‟Pa‟, rekoh, ‟ovaj ovdje‟ – bacio sam pogled na raspelo – ‟za njega kažu da je uskrsnuo, ne?‟ Nastao je kratki tajac; ne znam kakva su se prekopčavanja događala u neuronskim krugovima mozgova mojih sugovornika, ali jasno se vidjelo da ih je moja opaska zatekla, kao da je to prvi, a ne tri tisuće petsto prvi put – uz slavljenje 70 + Uskrsâ – da čuju da je Isus Krist ‟uskrsnuo od mrtvih‟.

Kako bilo, već trenutak kasnije razgovor je krenuo u nekom sasvim desetom smjeru, daleko od bizarne storije o čudnovatom tesaru koji je neposredno pred smrt svojim prilično zbunjenim sljedbenicima, kako bilježi jedan od njih, rekao, ‟Još malo, i nećete me više vidjeti, i opet malo, pa ćete me vidjeti‟, kao da će se, Bože mi prosti, s njima igrati skrivača. Uostalom, obraćao im se tih dana doslovce kao djeci, upravo dječici (premda su neki bili dobrano stariji od njega): ‟Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali... kamo ja idem, vi ne možete doći‟. Uglavnom, spremao se, štono riječ, umrijeti pa uskrsnuti.

I o tom se događaju od upravo kozmičkog značaja, eto, priča urbi et orbi već kojih dvije tisuće godina; kršćana – koji bi po definiciji trebali vjerovati da se odista zbio – na planeti ima preko dvije milijarde, respektabilna cifra, a moji sugovornici svejedno su mi djelovali kao da za nj prvi put čuju. Na djelu je očito stanoviti paradoks, ili pak negdje dolazi do šuma u komunikaciji između onih koji pozivaju, profesionalno, da Njegovo ‟uskrsnuće slavimo‟, i onih kojima se obraćaju, kao što je spomenuti par vjernika (jer oni će žestoko tvrditi da to jesu) koji je nekako uspio proživjeti cijeli život usred svjetski poznatog središta katoličke pobožnosti, a bijelo gleda kad se spomene da je Isus, kako vjera koju ispovijedaju uči, uskrsnuo. OK, složena tema, a ja samo glasno razmišljam, valjda smijem.

A razmišljam jer sam ovih dana pogledao film redatelja Kevina Reynoldsa, Risen (Uskrsnuo), pušten u distribuciju u veljači ove godine. Moram priznati da sam se isprva ponešto dvoumio hoću li ga pogledati ili ne; naime, već sam pomalo (pre)zasićen brojnim manje ili više (ne)uspjelim interpretacijama zbivanja u i oko Jeruzalema u doba Tiberijeve vladavine, interpretacijâ kojih je iz godine u godinu sve više, ali pokazalo se da je film (meni) vrijedan gledanja.

Jer, osim što se radi o visokoj produkciji i vrhunskim glumcima, cijelom se događaju pristupa iz kuta koji nije uobičajen (ali ni posve originalan; sličnu priču o mladom Rimljaninu koji dolazi u Jeruzalem na Veliki petak, i kasnije upoznaje Isusove učenike ispripovjedio je finski pisac Mika Waltari u svom sjajnom romanu Tajna njegovoga kraljevstva, još 1959.): glavni junak je skeptični, cinični i frustrirani rimski časnik Clavius (igra ga Joseph Fiennes), koji svako toliko mora skršiti kakvu zelotsku pobunu, a sad pak, prema naredbi deprimiranog, mrzovoljnog i enervantnog prokuratora Pilata (igra ga Peter Firth), treba prvo nazočiti Isusovu (igra ga Cliff Curtis) pogubljenju – štoviše, upravo on, Clavius, naređuje vojniku da probode Isusa na križu kopljem – a potom, nakon što Isusovo tijelo nestane, treba to nestalo tijelo pronaći.

Pilata pritišću židovski svećenici, a pritišće ga i činjenica da uskoro dolazi sâm Car u vizitaciju pa on pritišće Claviusa: ‟Smjesta pronađi tijelo!‟ Cijela stvar je postavljena kao tipična istraga kakvih na desetke gledamo u raznim CSI inačicama na malim ekranima; Clavius sa svojim istražiteljskim timom ‟forenzičara‟ iskapa i trančira leševe, prevrće platno (koje se danas naziva ‟Torinskim‟) u praznom grobu, saslušava doušnike, razgovara prvo sa svojim, ponešto prolupalim vojnicima koji su čuvali grob, a potom mu privode Ješuine učenike.

Cijelo je vrijeme visokoprofesionalan, distanciran, discipliniran, vjeran svojim bogovima, i u osnovi racionalan, no, nakon susreta s Marijom iz Magdale (s kojom je spavalo pola njegova garnizona) (igra je María Botto) – ‟Otvori svoje srce pa ćeš vidjeti‟ – i još nekim Ješuinim sljedbenicima, počinje se ipak nevoljko pitati ima li tu nečega što nadilazi njegovo pragmatično gledanje na svijet. Ono što mi se u filmu naročito svidjelo, i što u filmovima te tematike zapravo i nisam imao prilike vidjeti, jest upravo prikaz apostolâ, posebice Bartolomeja, kao ljudi koji se zapravo jako puno smiju.

Nisu namrgođeni niti pretenciozni niti pompozni niti smrtno ozbiljni, nisu uštogljeni i ne djeluju kao sveci – lako je zamisliti da su svojim zaraznim entuzijazmom – nakon što su se, susrevši ga, osvjedočili da je njihov Učitelj pobijedio smrt – vrlo brzo širili ‟radosnu vijest‟. U jednoj sceni, Bartolomeja (igra ga Joe Manjón) privedu Claviusu, i ovaj mu govori o tome kako ga može razapeti poput njegovog Ješue, i opisuje mu jezive detalje, ne bi li ga naveo da mu oda gdje su ostali učenici. Pritom ga udara, i mladić konačno vikne, ‟Dosta!‟.

Prilazi rabijatnom Rimljaninu, smrknuta izraza lica, tik do uha, i polako mu govori: ‟Njegovi... učenici... su... (odjednom ga, na iznenađenje gledatelja, hvata nezadrživi smijeh) ...posvu-hu-hu-hah-da-a-aha-ha-ha!‟ U sljedećoj sceni vidimo Bartolomeja kako u let-the-sunshine-in stilu otpleše kroz vrata Claviusove odaje, sveudilj se smijući i veselo mašući, dok ga Clavius i njegov kolega gledaju s izrazom ma-pusti-budalu na licima.

Uglavnom, ne pamtim kad sam vidio bolji prikaz ‟radosne vijesti‟ na filmu, i lako mi je zamisliti da se izvorno kršćanstvo širilo poput plamena jer je bilo tako... vedro. I neobično simpatični, pomalo debeljuškasti crnomanjasti glumac koji igra ulogu Isusa mnogo se i toplo osmjehuje, grli svoje dečke, grli gubavca koji je u stanju raspadanja... i na koncu, nakon što se najede ribe s gradela i dade Petru posljednje upute, ‟blagoslovi ih.

I dok ih je blagoslivljao, udalji se od njih i uznesen bijaše na nebo. A oni se pokloniše pred njim te se s velikom radošću vratiše u Jeruzalem‟. Ta neka radost uspješno je dočarana i nekako je prirodno poželjeti saznati u čemu je štos, što se ovi čudaci stalno smijulje...?

E sad, kako je došlo do toga da to vedro kršćanstvo što ga šire ljudi spremni za svoju vjeru umrijeti, kasnije zastupaju, štite i šire strogi muževi kao što su Bernardo Gui, Heinrich Institoris i Jacob Sprenger, koji su za svoju vjeru spremni ubiti, i ima li njihov način širenja ‟radosne vijesti‟ kakve veze s neznanjem starog bračnog para s početka teksta, o tome možda nekom drugom prilikom. 

  • Avatar lunar777
    lunar777:

    Pisac je htio reći nešto pametno ovim tekstom, no ispao je Marjanović... ;-)

  • Avatar Se vas bum tužil
    Se vas bum tužil:

    Kak je došlo do toga da iz kršćanstva nestane radost? Isto tak kak smo došli do izraza bogobojazan. Taj pojam nije bez... bez vra ga. Radost je nakratko bljesnula tek u prvim objavama kršćanstva valjda. Kroz cijelu povijest ljudskog roda ... prikaži još!da od prvotnog staha od udara groma, imamo strah, od nepoznatog, pa od jedinog pravednog... Nauk koji njeguje strah od kazne božije i muka paklenih, u srazu je s podsvješću koja zna da je čovjek čovjeku, ako jako ne pazimo, ako ne baš vuk, a ono... čovjek. Strah paralizira, "ledi krv", čini da najbogobojazniji među nama svoje obrede obavljaju automatikom, ne pušta ni radost ni otajstvo vjere da pretjerano kolaju žilama i upravljaju mislima. Zanimljivo kako upravo vjera koja se temelji na radosnim objavama, zapravo ne označuje pretjerani strah od Boga kao grijeh. Čini mi se da sve vjere kroz vlastitu "infrastrukturu" i način prakticiranja vjere, svoje pripadnike udaljuju baš od vlastite zamisli Boga - što su im usta punija Boga, ili Alaha, ili Jahve... to više potiču niske ljudske osobine (one koje su baš te vjere proglasile niskim ljudskim osobinama a u međuvremenu su civilizacijskim normama također označene kao niske i suzdržavanje od njih čini nas dobrima). Ne mislim samo na bukvalnu, primitivnu "dozvolu za ubijanje" inovjernika. Svaka od nabrojanih vjera smatra se jedinom ispravnom i time svojim prostodušnim pripadnicima daje osjećaj nadmoći, zapravo, oholosti, što jest-grijeh. Radost i spokoj ionak je moguće naći samo vlastitim trudom, ako vjera u tome pomogne, super, dobro je dok ne odmogne (strahom strašnim). Pa je stvar s ovo dvoje, sedamdeset plus, vjerojatno benigna budući da ih opisuješ kao vedre - netko tko se u crkvi ovlaš prekriži i automatski izgovori molitvu, a doma mu nije svaka misao prožeta Gospodinom Bogom, valjda nema većih razloga za strah jer ne čini nikome ništa loše, bar ne puno, ne namjerno, i ne s guštom.

  • Avatar Se vas bum tužil
    Se vas bum tužil:

    Još bi se moglo reći, vjernici su duhovni koliko i duhovnici.