Blogosfera gospon profesor

Čudo neviđeno: homofob, a peder!

Koliko se sjećam, prvi put sam susreo homoseksualca – a da sam toga bio (premda ne odmah) svjestan – tek u svojim ranim dvadesetim godinama.
Objava 15. ožujka 2018. 0 komentara 362 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Paris

Moja su iskustva s osobama homoseksualne orijentacije, muškoljubima iliti gejevima, takoreći zanemariva. Prvi put su mi ozbiljnije skrenuli pažnju na to da ih se čuvam u JNA (za mlađe čitatelje: Jugoslavenska narodna armija). Naime, na jednoj od prvih seansi svekolikog ispiranja mozga, kapetan Dragiša Pantić-Dragče oštrim je glasom prijeteći zarežao: »I nemòj da mi se neko pederiše ovde u kasarni, jer je jebo ježa! Je l’ jasno?!« »Jasno, druže kapetane!!!« U Jugoslaviji, toj protuprirodnoj (sic!) tvorevini, kažnjavali su se, osim nacionalista, i istospolno orijentirani, i to, zanimljivo, samo muškarci.

Naime, ukoliko bi se dokazalo da su se mazila dva druga, obojica su, prema Krivičnom zakonu SFRJ, članak 186. stavak 2., bili kažnjeni zatvorom u trajanju od jedne godine. Ukoliko su se pak mazile drugarice, to se smatralo tek „bludnom radnjom“, i uslijedila bi prekršajna prijava. Ako su dotični bili članovi Partije, mogli su se lijepo pozdraviti s partijskom karijerom: moral je moral, drugovi. Taj rigidni (doduše, kako za koga) federalni zakon ukinut je nakon ustavnih promjena 1974., a prvi su dekriminalizirali homoseksualnost tovariši Slovenci.

U Hrvatskoj je homoseksualni odnos suglasnih odraslih muškaraca dekriminaliziran 1977. Uglavnom, dug domovini – ma što to značilo – vraćao sam osamdesetih u Makedoniji, u kojoj se „pederisanje“ i dalje kažnjavalo, a kapetana Dragišu ionako nije zanimalo što se po tom pitanju u međuvremenu dogodilo u dvjema sjeverozapadnim bratskim republikama.

Koliko se sjećam, prvi put sam susreo homoseksualca – a da sam toga bio (premda ne odmah) svjestan – tek u svojim ranim dvadesetim godinama, a bilo je to ovako. Putovao sam tog ljeta Inter-railom po europskim zemljama s prijateljicom s fakulteta, i jedne tople večeri našli smo se na obali Seine ispod crkve Notre Dame, okruženi sve samim divnim mladim ljudima, kakvi smo i sami bili. D. je bila otišla prošetati i ostao sam sâm.

U jednom trenutku prišao mi je mladić, možda mojih godina, (imao je neki, sad mi je jasno, pederski sako) i sjeo do mene. Budući da se u tim godinama i na takvim putovanjima poznanstva sklapaju bez pretjeranog prenemaganja, ubrzo smo počeli razgovarati. Konverzacija je bila uobičajena, odakle sam, kamo idem, što studiram… On je Parižanin, radi, bla, bla… Nudi me cigaretom. Uzeh. Meni, izgrađenom omladincu s pripadajućim sakramentima, stasalom u zdravom socijalističko-katoličkom okruženju, ništa nije bilo sumnjivo; nisam još bio svjestan da sam u društvu prodane duše, izopačenog sina dekadentnog kapitalističkog Zapada koji me želio upecati i… ne usuđujem se ni pomisliti što. Turning point u našem kratkom druženju dogodio se kad sam mu spomenuo da sam tu s djevojkom koja se svaki čas treba vratiti.

U manje od minute smo se ljubazno pozdravili, a ja sam D. ispričao kako sam upravo upoznao neobičnog mladića. D. je, pokazalo se, bila pronicavija od mene, nonšalantno primijetivši, pa to ti je bio peder. Ta me činjenica doista oborila: ne samo da sam prvi put u Parizu i da ću sutra na Pere-Lachaise posjetiti grob Jima Morrisona, nego sam i razgovarao s pravim pravcatim homićem! Čak mi se nabacivao!

Taj se, zapravo beznačajni događaj uklopio u dugački niz doživljaja na jednomjesečnom putovanju Starim kontinentom, a sljedeći susret s tim neobičnim & nastranim (weird & queer) ljudima dogodio se uskoro, a gdje drugdje nego u Amsterdamu, toj Sodomi Sjevera, liberalnom raju. I tu je do izražaja došlo moje neiskustvo mladića iz provincije koji se prvi put u životu skitao po bijelome svijetu pa je tako navratio i u gej-bar. Upijajući amsterdamsku atmosferu, D. i ja smo u nekom spletu uličica ožednjeli pa nasumce upali u neki podrumski kafić i sjeli za šank. Nismo zapravo prekidali razgovor, ali sam u jednom trenu bacio pogled mimo D.-ine glave i vidio, što?, dvojicu stasitih sredovječnih muškaraca (možda su bili i mlađi, kad ste u ranim dvadesetim, svi stariji od trideset izgledaju vam sredovječno) kako se ljube. Obojica su imala crne brkove a la Freddie Mercury.

D. je primijetila da se nešto događa, sljedeće sekunde smo shvatili da u kafiću nema žena, a već sljedeće smo bili vani. Naša hitra evakuacija nije imala veze s homofobijom: kako da budem homofoban, kad se u sredini u kojoj sam živio homoseksualnost ustvari i nije spominjala. Sad mi se čini da smo reagirali refleksno, u smislu, ovo je specijalizirani bar gdje nama, heteroseksualcima, nije mjesto. Koliko se sjećam, pri pogledu na sretni par brkatih macho muškaraca (da, ako to još netko nije shvatio, homoseksualci ne moraju izgledati poput nekakvih mršavih feminiziranih upicanjenih jadničaka; mogu to biti nabildani časnici HV-a, ili krepki obrtnici, zatvorski čuvari, vozači tramvaja, nogometni navijači… Bilo tko. Oni su tu, među nama. Brrr.) nisam osjetio iskonsko gađenje, duboko gnušanje i potmuli gnjev. Bio sam, a i danas sam, ravnodušan, jednako nezainteresiran kao i kad vidim ljubakanje sretnih „normalnih“ parova. Tko i s kim izmjenjuje poljupce uistinu nije moja stvar.

Nakon ova dva susreta s homoseksualcima se – a da bih toga bio svjestan – nisam susreo sve do pred nekoliko godina, baš uoči prve gej parade u našem, što bi rekao stari Fritz, svračjem zakutku. Družio sam se u to doba s nekim zanimljivim ljudima; postojala je jezgra prijatelja koje sam poznavao od ranije, a dio ljudi se izmjenjivao. Vodili su se intelektualni i kvaziintelektualni, a katkad i slaboumni razgovori, pilo se pivo, konstruiralo se i dekonstruiralo, a među brojnim živopisnim likovima pojavio se i profinjeni dizajner (da, jasno, dizajneri su najčešće pederi!) za kojega gotovo nitko od nas isprva nije znao da je muškoljub. Čovjek je sasvim solidno pridonosio diskusijama svojim poznavanjem povijesti umjetnosti i arhitekture; pio je s nama, jeo je s nama i smijao se s nama. Časna riječ, ni po čemu nisam primjećivao da je bolesni perverznjak.

Moja zakonita je kasnije – kad je pukla bruka – bila sigurna da se dotični uvijek nekako prenaglašeno slagao s mojim mišljenjima pa čak i da je nastojao sjediti što bliže meni, no mislim da joj se to počelo činiti zbog šoka što ga je izazvao njegov coming out. Uglavnom, čovjek je, po svoj prilici ohrabren organiziranjem prvog gay-pridea, svima poslao e-mail poruku u kojoj nas je informirao o svojoj seksualnoj orijentaciji (kao da je to nekoga bilo briga). U najkraćim crtama, njegova priča je glasila: „takav“ je od kad zna za sebe, nikad ga nisu privlačile žene, želio bi naći stalnog partnera, dakle, ideal mu je monogamna veza, nikakve (dodatne) nastranosti.

Kad se ponovo pojavio u društvu, nije se ništa bitno promijenilo, i dalje je pio s nama, jeo s nama i smijao se s nama, i dalje je solidno pridonosio diskusijama svojim poznavanjem povijesti umjetnosti i arhitekture. Jednom sam ga sreo u gradu, otišli smo na piće, popričali. Nije ničim pokazao da mu se sviđam, a i da je, ne bih ga opalio šakom u nos, jednako kao što ne bih opalio šakom u nos neku ženu koja bi mi izrazila simpatije, a prema kojoj bih bio, u tom smislu, ravnodušan. Mislim, zašto bi čovjek potaracao nekoga kome se sviđa?

Ali, sto ljudi – sto ćudi. Ima nekih koji ne misle tako. Ja nisam „prijatelj pedera“ kao takvih i ne mislim da su homoseksualci spasili civilizaciju, ali nekako se ne slažem ni s parolom „pedere u logore“. U tom smislu, intrigantan mi je (da ne kažem sumnjiv) žar pojedinaca/skupina (primjerice, Hrvatska čista stranka prava i Hrvatski nacionalisti svojedobno su na anti-gay prosvjed pozivali „sve nacionaliste, domoljube, ustaše, fašiste, nacional-socijaliste, skinheadse i ostale koji imaju hrabrosti“) koji se, s neskrivenom mržnjom i prezirom, ne libe fizički nasrnuti na one kojima se neki od njih možda i sviđaju. (Ideja za novi Matanićev film: nesretna ljubavna priča o studentu arhitekture, homiću, koji se na prvi šamar zaljubio u BBB-a koji ga je prebio dok je džogirao po Maksimiru. Ili, avaj, obratno.) Odakle ta moralistička ognjica dolazi? Čime je motivirana?

Bez iluzija da ću ponuditi konačan/zadovoljavajući odgovor, i uza sve moguće ograde (tipa, iza toga je gej lobi, rezultati su namješteni, premali uzorak itd.), spomenut ću istraživanje/eksperiment proveden na Sveučilištu u Georgiji 1996. g. Naime, stručnjaci su se pitali isto što i ja: odakle homofobija (definirana kao negativna emocionalna reakcija – ljutnja, nelagoda, tjeskoba itd. – spram homoseksualnosti).

U eksperimentu koji su priredili okupili su 64 dobrovoljca, bijela heteroseksualca, koji nikad u životu nisu ni u primisli imali homoseksualnih iskustava. Njih 35 deklarirali su se kao homofobi, što su potvrdili i rezultati upitnika Indeks homofobije. Svaki ispitanik na spolni organ stavio je alku koja se mogla širiti, ukoliko bi došlo do erekcije (a zna se kad dolazi do erekcije), spojenu s mjernim aparatom. Zatim je svaki odgledao tri kratka filmića, jedan s heteroseksualnim parom, jedan s gej parom i jedan s lezbijskim parom.

Aparati su precizno zabilježili tko se na što i koliko uzbudio, tj. tko je dobio erekciju. Rezultati su zanimljivi. Obje grupe (homofobna i ne-homofobna) na heteroseksualne i lezbijske filmiće reagirale su sličnom razinom uzbuđenja (tj. dobili su erekciju). No, na muški homoseksualni filmić reakcija je bila različita. Naime, HOMOFOBNA skupina u prosjeku se VIŠE seksualno uzbudila nego ne-homofobna (54% homofobnih muškaraca imalo je punu erekciju, a 26% djelomičnu, za razliku od 24% ne-homofobnih (puna erekcija) i 10% (djelomična) (Preostali postoci odnose se na slabu ili nikakvu reakciju). Istraživači su na temelju toga zaključili da ima nešto u hipotezi prema kojoj većina homofobnih muškaraca ima (duboko) potisnute homoseksualne želje.

Drugim riječima, radije će razbiti kakvog deklariranog miroljubivog peška (još ako je intelektualac, jooj, gušta!), nego da se suoče s nepodnošljivo užasnom činjenicom da bi se možda u drugačijim kulturološko-sociološkim okolnostima i sami upustili s nekim mišićavim ćelavkom sa svastikom istetoviranom na zgodnom mjestu. Osim toga, svaki ispitanik trebao je sam procijeniti razinu svog uzbuđenja. Uzbuđenje izazvano heteroseksualnim i lezbijskim scenama svi su spremno potvrdili („pravi“ muškarci nemaju ništa protiv lezbijske pornografije). Homofobna grupa je, pogađate, zanijekala da su ih spolno uzbudile homoseksualne scene. No, ako laže koza, ne laže rog, aparati su zabilježili erekciju u 80% „pravih“ muškaraca.

Ukoliko se nekome dâ, može se i sam testirati – ne moram objašnjavati kako – što je naročito preporučljivo „svim nacionalistima, domoljubima, ustašama, fašistima, nacional-socijalistima, skinheadsima i ostalima koji imaju hrabrosti“. A poslije, ako sve dobro prođe, s dečkima na Žuju. A ako ne prođe… uputnica i kod doktora Grudena, nema druge. Ili kod doktora Košute, također zagrebačkog psihijatra, koji je u jednim dnevnim novinama neki dan izjavio: „Kad čovjek ima jasnoću svoje seksualne orijentacije, on je indiferentan prema homoseksualcima, a u čovjeku koji nema jasnu seksualnu orijentaciju, stvara se nemir“.

Svojedobno sam, kad smo već kod toga, bio pogledao Planinu Brokeback, i, kao što rekoh, ostadoh ravnodušan na gej čobane, osim naravno na scenu u kojoj Heath Ledger grli traper-košulju svog ljubavnika i plače k’o kišna godina, ono, dobro je odglumio, što je je. Ljubav je ljubav, odbacite predrasude, vješto nam sugerira Ang Lee.

„Ostali koji imaju hrabrosti“ javno se očitovati suprotiva sablazni su katkad vjernici. Sjećam se prizora s prve gej parade: postarija žena južnoameričkog izgleda nosi u rukama sedamdesetak centimetara visok kip Majke Božje i pokušava se provući kroz policijski kordon. Biblijski pisci – dakle, za neke sâm Stvoritelj svemira – homoseksualnost osuđuju. Klasičan tekst je onaj iz Poslanice Rimljanima, gdje autor govori o ljudima koji su umišljali da su mudri pa postadoše ludi, zamijenivši „slavu besmrtnoga Boga kipovima“ (danas bi možda rekao „medijima“) te ih je zato „Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa“.

I još: „Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći – muškarci s muškarcima – sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude“ (Poslanica Rimljanima 1,22-27). Neki tumači pod „pravednom plaćom“ smatraju AIDS: Božja kazna zbog gnjusnih čina. Čuo sam i propovjednike-laike zažagrenih očiju koji su uzbuđeno vikali o AIDS-u kao „ljubavi Božjoj“.

Drugi klasični tekst u kojem se spominju homoseksualci-pedofili nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima 6,9-10: „Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ Ako se netko prepoznaje u ovome, i možda mu nije svejedno, može pročitati i nastavak, jedanaesti stih.

Inače, postoji onaj jedan tip nominalnih katoličkih vjernika koji bi stvari rješavao po kratkom postupku. Njima preporučam knjigu i u nas popularnog ultra-turbo-pravovjernoga rimokatoličkoga pisca Michaela D. O’Briena Sofijina kuća (Verbum, 2008.) u kojem glavni lik, Poljak Pawel Tarnowski, usred okupirane Varšave mjesecima sakriva židovskog dječaka, riskirajući život, a naposljetku doista umjesto mladog Židova (koji će se u drugom romanu, Posljednja vremena, kao preobraćenik na katoličanstvo, suočiti s predsjednikom EU, samim Antikristom), kojemu je omogućio bijeg, odlazi u Auschwitz, u sigurnu smrt.

Autor ga u konačnici oslikava kao čovjeka koji doživljava svoje posvećenje, što je otprilike cilj kršćanskog života. Pawel Tarnowski je svojom svjesnom žrtvom zapravo postao svetac. Poanta je u tome što je zapravo homoseksualac. Nota bene: homoseksualnost, kažu teolozi, sama po sebi nije grijeh, grijeh je prakticiranje iste. A Pawel, kojega je u djetinjstvu spolno zlostavljao rođak, prakticiranju se (na jedvite jade) opirao.

I tako… stvari, kao što obično zaključim, nisu crno-bijele. Što ćemo, dakle, s gejevima, lezbama, transseksualcima, queer osobama, interseksualcima, biseksualcima, transvestitima, panseksualcima…? Što ćemo s tim nečijim sinovima i kćerima, majkama i očevima (mnogi žive dvostrukim životima), kolegama na poslu, susjedima, vjernicima, s tih nekih tristotinjak tisuća Hrvata koji 364 dana u godini žive mahom neprimijećeni među nama, rade svoje poslove i sanjaju svoje snove? Što ćemo s njima taj jedan dan u godini?

Što ćemo s njima, mi normalni?

Mi normalni što s uzdignutom desnicom – iskazujući tako ljubav prema domovini – i pjenom na ustima urlamo uvjereni da je kamenovanje bližnjih Bogu ugodan čin, mi normalni što se svojim katoličanstvom dičimo rigajući teške psovke, mi normalni koji bismo bolesnike najradije spalili na kakvom izoliranom otoku?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.