Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Trebamo li očekivati od posla da nas učini sretnima?

Tijekom stoljeća mijenjao se i odnos prema radu, radnom mjestu, profesiji, zvanju, pozivu. Najumniji ljudi antike, primjerice Aristotel, fizički rad smatrali su nečim što nije dostojno slobodnog čovjeka
Objava 29. prosinca 2019. 0 komentara 1079 prikaza
Foto: unsplash.com
Foto: unsplash.com
Tijekom stoljeća mijenjao se i odnos prema radu, radnom mjestu, profesiji, zvanju, pozivu.

Je li rad muka i prokletstvo (“…u znoju svojeg lica jest ćeš svoj kruh…”) ili bismo u njemu, čak i ako ne vjerujemo da nas je stvorio, trebali pronaći “smisao” (“…ukupnost vrijednosti i svrhe”)? Možda je za nekoga tko šalje izvješća za dnevne novine s dalekih egzotičnih destinacija to vrlo “smislen” (i dobro plaćen) posao, a nalazi li smisla u svom poslu netko tko mora zgrbljen rintati u kakvom pogonu trebali bismo pitati dotičnu osobu.

Trebamo li očekivati od posla da nas učini sretnima? Da bude dio našeg identiteta? Da ga obavljamo s veseljem i da jedva čekamo da mu se opet vratimo? Mnogi bi danas potvrdno odgovorili na ta pitanja, a možda dio muke koju također mnogi osjećaju kad ujutro odlaze na radno mjesto proizlazi upravo iz raširenog vjerovanja da uistinu postoji posao koji bismo toliko voljeli raditi da ga zapravo na kraju i ne bismo smatrali poslom.

Kao i kad se radi o muško-ženskim odnosima, zaljubljenosti kao idealu i nesretnim brakovima u kojima više nema “ljubavi” pa više nemaju “smisla”, i kad je rad i naš odnos prema njemu u pitanju, stvari su uvelike izmistificirane. Naime, ljudi su, kad je ovo prvo u pitanju, tom području života drugačije pristupali i drugačije ga doživljavali prije pojave holivudskih filmova, prije romantizma ili prije pojave trubadurske poezije. Zaljubljenost nije bila priželjkivano stanje niti se očekivalo da se muž i žena “vole” u onom smislu u kojem to danas shvaćamo (otprilike, da stalno “osjećaju ljubav”).

Tijekom stoljeća mijenjao se i odnos prema radu, radnom mjestu, profesiji, zvanju, pozivu. Najumniji ljudi antike, primjerice Aristotel, fizički rad smatrali su nečim što nije dostojno slobodnog čovjeka, dakle nečim što je pripadajuće ne-ljudskom svijetu robova i životinja. Priča se i da je neki rimski patricij jednom pao u nesvijest kad je ugledao roba kako kopa kanal. Cijenila se dokolica, rad nije bio za prave ljude. U dokolici se moglo posvetiti razmišljanju i stvaranju. Ideal je bio plandovanje.

Zatim doživljavanje rada kao prokletstva zbog grijeha praroditelja. Evo što sam pronašao na jednoj katoličkoj stranici: “Nakon grijeha prvih ljudi u zemaljskom raju, stigla ih je Božja kazna: ‘U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, u prah ćeš se vratiti’ (Pos 3,19). S pravom se može reći da sve tegobe, svi napori i žrtve zemaljskog života Bog skuplja u jednu riječ: Znoj! Od trenutka prvog grijeha pa do svršetka svijeta Adamova djeca znojit će se u brojnim i teškim životnim borbama. Ljudskim znojem oblivene su stare egipatske piramide i mnoge druge čudesne građevine starih vremena. Svaki kamen nakvašen je znojem milijuna robova i tako stoljećima sve do naših dana. Znoje se radnici u tvornicama, u dubokim rudarskim oknima, poljodjelci na polju, u vinogradima, na oranicama, voćnjacima”. Rad je muka i Božja kazna.

Kršćanski veliki narativ, barem što se tiče Knjige postanka, ne ostavlja baš prostora za optimizam kad je u pitanju traženje smisla i zadovoljstva u radu. Pa kako je onda došlo do toga da se mnogi od nas pitaju “što bi u životu trebali raditi” i “koji je naš pravi posao”; kako je došlo do toga da posao koji obavljamo mrzimo i vjerujemo da negdje postoji neki koji bismo voljeli? Jasno je da ovdje ne nudim definitivne odgovore, ali, stvari su se, izgleda, počele mijenjati negdje u doba renesanse/reformacije pa naovamo kad se praktični rad malo pomalo počeo cijeniti, barem u nekim dijelovima svijeta (Zapadna Europa i kasnije Sjedinjene Države).

Evo što o tome piše Alain de Botton u svojoj knjizi Radosti i jadi rada (SysPrint, 2009.), a vezano uz, tijekom povijesti, drugačije pristupe radu u okviru protestantizma i katoličanstva: “U katoličkoj dogmi definicija plemenitog rada uglavnom se ograničava na onaj koji obavljaju svećenici u slavu Boga, a praktični i komercijalni rad degradiran je na najnižu kategoriju nepovezanu s iskazivanjem bilo kakvih specifičnih kršćanskih vrlina. Za razliku od toga, protestantski pogled na svijet razvijen tijekom šesnaestog stoljeća pokušao je uzvisiti vrijednost svakodnevnih zadaća, iznoseći tezu da mnoge naizgled nevažne aktivnosti omogućuju onima koji ih obavljaju da putem njih izraze vrline svoje duše. U takvoj paradigmi, poniznost, mudrost, poštovanje i dobrota mogu se prakticirati i u dućanu, i to ništa manje iskreno nego u samostanu. Spasenje se može postići na razini svakodnevnog života, a ne samo u velikim, posvećenim trenucima koje privilegira katoličanstvo. Metenje dvorišta i slaganje rublja u ormar mogu biti tijesno povezani s najvažnijim temama postojanja”.

Ovo me pomalo podsjeća na u katoličanstvu dugo podrazumijevanu zamisao da su oni koji se odluče na svećeničko/redovničko zvanje i celibat, koji osjete “poziv”, nekako “svetiji” od laika/oženjenih, a od čega se, koliko pratim, ipak u velikoj mjeri odustalo; naime, danas se od teologa može čuti da se u bilo kojem “stanju” na putu posvećenja može biti sasvim dobar vjernik katolik, ravnopravan “profesionalcima”. Rekao bih da se sličan pomak tijekom novoga vijeka dogodio i kad je odnos prema radu u pitanju pa mi se čini – ispravite me ako griješim – da je došlo do približavanja protestantskim nazorima. Ali, protestanti su ipak dobrano potegnuli kad je posao u pitanju pa je na temelju famozne protestantske radne etike izgrađen, primjerice, cijeli američki imperij.

I u Zapadnoj Europi tijekom osamnaestog stoljeća buržoazija je sasvim okrenula leđa Aristotelu i stihovima iz Knjige postanka. Alain de Botton: “…zadovoljstva koja je grčki filozof poistovjetio s dokolicom sada su bila pripisana sferi rada, dok je zadaćama lišenim financijske nagrade oduzet svaki smisao te su degradirane na nasumično amatersko prtljanje. Najednom se počelo činiti nemogućim da čovjek može biti sretan i dokon, baš kao što je nekoć bilo nevjerojatno da onaj tko radi može biti čovjek”.

Vidite? Buržujski filozofi okrenuli su Aristotela naglavačke, a protestantski teolozi od rada (i štednje) načinili su vrlinu nad vrlinama, proširujući pojam “poziva” i na profana zanimanja. I doista, prihvati li se ovakvo gledište, čovjek se može uvjeriti da je svaki posao koji obavlja istinski vrijedan pa u Americi možete sresti portire, taksiste, čistače ulica, radnice u praonicama rublja itd. koji maestralno i predano obavljaju svoje poslove jer ih doživljavaju kao svoj “poziv”.

Sad vam je jasnije i zašto se neke naše posve sekularne novine svako toliko moralizatorski, kao da te članke piše neki kalvinistički pastor, zgražaju nad “lijenošću” (a to je smrtni grijeh!) naših radnika/profesora, zašto se upire prstom u vazda prepune tarace na kojima se besposleno ispija kava itd. Jasno je, novine promoviraju upravo tu protestantsko-buržujsku paradigmu pristupa radu i stavljaju je na nos narodu koji nema protestantsko-buržujski mentalni sklop. Niti će ga ikad razviti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.