Naslovnica gospon profesor

Dno bez dna

Objava 15. svibnja 2016. 10 komentara 704 prikaza
foto: freewalpapers
foto: freewalpapers
bezdan

Zacijelo poznajete nekoga tko će, kad se primjerice pojavi na poslu, bez obzira na to kakva je meteorološka situacija tog jutra, ma bio i najvedriji proljetni dan, ničim izazvan iznervirano zaključiti kako je vani ‟užasno‟, ili da je ‟vrijeme katastrofa‟. Takvi ljudi (koji općenito svoja čemerna duševna stanja projiciraju na što god i koga god ne bi li si makar malo olakšali) vole koristiti spomenute izraze, koriste ih zapravo kompulzivno, a poštapalice su im – jer su previše pristojni da bi psovali ili prostačili, a imaju se, eto, potrebu izraziti – i pojmovi poput ‟užas‟, "šokantno‟, ‟jezivo‟, ‟strava‟, ‟grozno‟, ‟ja ću poludjeti‟, ‟horor‟, ‟stravično‟, i, dakako, ‟dno dna‟. Valja spomenuti da ih koriste opisujući u osnovi benigne situacije, koje možda mogu, ako je netko posebice osjetljiv, izazvati blagu iritaciju, ali su zapravo miljama daleko od ičega toliko tragičnog ili neugodnog da bi zahtijevalo, npr., upotrebu riječi – spomenimo još jednu koju naročito vole koristiti stanoviti portali – ‟brutalno‟ (usput, lat. brutus: težak, glup).

Nerijetko se, kad čujem svoje bližnje, čak i one posve dobronamjerne (jer smo skloni oponašanju pa olako prihvaćamo onakav način govora za koji procijenimo da je najrašireniji), kako se, ne razmišljajući, bezobzirno razbacuju izrazima koji se nekada nisu koristili ni u crnoj kronici, a danas su neobično frekventni i u svakodnevnoj komunikaciji i u medijima, nerijetko se, dakle, pitam, a što će reći, za kojim će riječima posegnuti kad (im) se, božesačuvaj, dogodi nešto uistinu bolno, ružno ili nešto što uistinu dovodi u pitanje nečiju egzistenciju. Jer, ako je ‟katastrofa‟ što vam konobar nije uz kavu donio i čašu vode, ili je za vas čekanje u redu ispred kakvog šaltera ‟stravično‟ iskustvo, onda za ljude čija se iskustva doista mogu nazvati strašnima i za stvarno katastrofalne situacije više nema odgovarajućih pojmova kojima bismo ih dočarali.

A takvih iskustava, i takvih situacija oko nas, na nesreću, ima nemali broj, i čak i ako ih nazivamo pravim imenom ili im pridodajemo gore spomenute imenice i atribute, više ne uspijevamo izraziti svu njihovu strahotnost upravo zbog toga što su te imenice i ti atributi postali zloporabom toliko ispražnjeni od izvornog značenja da više ne znače ništa, ili ne znače mnogo. Ako jednakim izrazima komentiramo prometni zastoj u kojemu smo zaglavili i vijest da je u prometnoj nesreći poginulo četvero mlađih punoljetnika, oduzimamo potonjem događaju onoliko od njegove stvarne i nepojamne tragičnosti koliko stvarno nepostojeće ‟tragičnosti‟ pridodajemo onom prvom. Posljedice su gore no što se na prvi pogled možda čini.

U zadnje pak vrijeme primijetio sam da podosta naših građana/građanki u svojim komentarima na društvenim mrežama piše kako smo dotakli ‟dno dna‟. Da je bilo društvenih mreža prije petnaest (ili koliko već, svejedno) godina, prilično sam siguran da bi pisali to isto, ali posve je jasno, barem meni, da nipošto nismo dotakli ‟dno‟, i da dno niti ne postoji, jer (pro)padati se može skoro pa unedogled. Dno u ovom smislu nema dna. Stvar je u tome da se ljudima čini kako se neke stvari podrazumijevaju, da smo dosegli neke civilizacijske standarde koji su neupitni, pa se onda čude i konsternirani su kad se dogodi da neki političari lažu, kradu i da su spremni rođenu mater (domovinu) prodati za neku sitnu paru (e da bi mogli, što? kupiti si skupo odijelo i jesti po skupim restoranima). Ovo što se u nas događa jest (pro)padanje, a ne doticanje ‟dna dna‟.

Što će preostati, koje riječi, onome tko je uvjeren da smo na ‟dnu‟, i da gore ne može biti, ako netko nekome u ovoj Republici, za početak, razbije nos zbog nečega što se dogodilo prije sedamdeset i kusur godina? Siguran sam da bi mnogi, da se to, božesačuvaj, dogodi, događaj opisali pojmovima poput ‟jezivo‟, ‟strava‟, ‟grozno‟, ‟stravično‟, i, dakako, ‟dno dna‟, ali, budući da su ti pojmovi, uslijed inflacije, uslijed njihovog neprekidnog korištenja tamo gdje im nije mjesto, devalvirali, prazno će odjekivati virtualnim prostorima, i šuplje će odzvanjati po kafićima i domovima Lijepe naše do koje nam je, navodno, jako stalo. Ali, avaj!, ni razbijeni nos, hrvatski nos razbijen hrvatskom šakom (a i nos i šaka mogu biti i drugih nacionalnosti, kombinirajte), ne predstavlja doticanje ‟dna‟, jer na putu prema dolje može se nekome razbiti i glava, a naposljetku, zašto jednostavno nekoga ne upucati kad mu se već na drugačiji način, dakle najgorim mogućim vrijeđanjem – pa živimo u demokraciji, ne? – kakvim se međusobno častimo na internetu, ne može objasniti (premda besjedimo istim milozvučnim materinjim jezikom) da je u krivu. Zašto stati i na tome, zašto sada, kad smo napokon svoji na svome, suvereni, neovisni pa nam više nitko drugi ne može biti kriv, zašto sada ne pokazati cijelom svijetu koliko smo zaista kultiviran narod pa se ne pohvatati za guše, dok napokon... dok napokon što?

Mislim, zaboga, kakvo crno/crveno ‟dno dna‟?! Civilizacija je tek tanka glazura ispod koje drijemaju zvijeri, zvijeri i demoni koje (i) svojim nepromišljenim riječima budimo, dozivamo i zazivamo, kao da se nismo i u osobnom životu i tijekom (nedavne) povijesti uvjerili da riječi potiču na djela, i kao da (nedavna) povijest nije prepuna uistinu stravičnih, jezivih i groznih krvoprolića.

U bezdan se, Hrvatice i Hrvati, i svi građani Republike Hrvatske, može propadati jako, jako dugo.   

  • PetarZ:

    Kako sustavi kroz povijest imaju svoje filozofije, politike, kulture... tako imaju i jezik. On podosta govori o društvo koje ga dijeli, simptomatičan je. Slijedom toga ovakav jezik je, najkraće rečeno, pretjerivanje na negativnu stranu (kao što je nekad bilo pretjerivanje ... prikaži još!e na stranu samohvale). Uspostava takvog „standarda“ truje stvarnost. No, pretjerivanje koje mene smeta a koje je postalo moda kod političara i drugih javnih ljudi je korištenje riječi APSOLUTNO. Dojma sam da čim si više relativan riječ APSOLUTNO više koristiš. Hm, zašto je onda najviše koriste kad ih se pita o poštenju i moralu? Da se vratim na početak – iako je jezik simptomatičan za (nametnuto, kako nekad tako i sada) stanje društva i odraz „psihološkog kolektiviteta“, odnos prave stvarnosti i jezika nije baš eksplicitno, matematički povezan, pogotovo ne za sve ljude. Svi znamo neke vedre, jake, pozitivne ljude iz svoje okoline kojima i osobno tegoban život i društveno crnilo nisu razlog za pristajanje na uspostavljeni društveni i jezični standard u kukanju i pretjerivanju opće namjene. U duhu pretjerivanje i moj komentar je pretjerivanje jer je na tu temu dovoljno ponoviti „Usta govore čega je srce prepuno“.

  • -j-:

    sjetilo me na onu poznatu o tome kako svatko riječima sam sebe osuđuje; dapače - projicira u stvarnost misli, a poslije se čudi kada je stvarnost crna i besperspektivna... kom-net-irati - da ili ne? u današnje doba cinizma, sarkazma, ironije... ... prikaži još!. odlučiti nešto lijepog reći i prenijeti drugome... često imam osjećaj da je komentiranje na netu zapravo jedna velika birtija u kojoj se najbolje snalaze duboko nezadovoljni i frustrirani bukači s pogonom dva-tri gemišta u sebi (u stvarnosti: nekakav ideološki red-bull, trenutan ili trajan), ali ih ne vidiš i ne znaš tko su, pa mogu zapravo puno lakše napisati ono što misle, te je taj – obično dugačak, mučan i trnovit put između misli i pisane riječi – u ovom slučaju daleko kraći i bezbolniji nego li je to u "stvarnom" svijetu, jer su autocenzura i obziri gotovo pa nepoznati... pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima? :) zašto se to nasilje tako jednostavno pretvara u verbalno, i zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote? lako što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je neki djed bio nepismen, pa preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože -svrhu samom sebi, do časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i kraće - pročitaju tisuće ili milijuni… taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne mislim da je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar nije sjajno to da je nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu? problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se glina od koje je sačinjena nije ni ohladila… pita je postala skuplja od tepsije…  zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne prosipaju mrak? zato što je područje pisane riječi – sada ojačano kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako sredstvo… dobra utjeha za ljude od riječi, ha? ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro... da, eto to :)

  • wannabenovinari:

    Nerijetko se spomenute fraze pretjerivanja koriste u satiričnom kontekstu te su kao takve izvor humora i, u krugovima koji cijene takvu vrstu humora, dobrodošle, kao reakcija na problem, atmosferu, stvarnost pa i život sam. Postoji svijest da je riječ o ... prikaži još! neozbiljnosti pa iako ista može lako prijeći u naviku, svijest je, čini se, ono što predstavlja razliku između onih na koje se ovaj članak odnosi i osvrće te onih na koje se, nadam se, ne :)

Message