Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Enigma Tito - “Drug Tito gleda sve nas“

U nekoj pak čitanci bila je priča – mnogi čitatelji moje dobi će je se sjetiti – o tome kako je učiteljica, ušavši u razred, zatekla učenike u svađi. Istraživši o čemu je riječ, shvatila je da se djeca prepiru oko toga koga drug Tito gleda (s fotografije iznad ploče). ‟Drug Tito gleda mene!‟ rekla je Ana. ‟Ne, drug Tito gleda mene!‟ uzviknuo je Ivo. I tako dalje. Naposljetku, učiteljica je utišala mališane i umirila ih utješnim riječima: ‟Djeco, drug Tito gleda sve nas‟. Danas nam ovakvi pedagoški štosovi izgledaju nakaradno pa i nepojmljivo, ali sedamdesetih ih nitko nije (javno) dovodio u pitanje. Zna se zašto.
Objava 03. svibnja 2020. 0 komentara 694 prikaza
foto: YouTube
foto: YouTube
Josip Broz Tito

Osobno sam prema Josipu Brozu – nit’ mi je rod nit’ pomoz’ Bog – zapravo ravnodušan; napisao sam ovaj tekst ne zato što bih bio ‟za‟ Tita, ili ‟protiv‟ njega – čovjek je, naime, mrtav četrdeset (četrdeset!) godina – i unaprijed se ograđujem od mogućih, i bojim se vjerojatnih, projekcija, insinuacija, provokacija ili podmetanja. Vrijeđanje ad hominem da ne spominjem. Napisao sam ga jer sam pročitao knjigu koja meni kao laiku – kompetentniji i upućeniji komentatori koji su je pročitali su tu da iznesu, argumentirane i racionalne, primjedbe – djeluje prilično objektivno, povjesničarski, znanstveno neostrašćeno, kako i mislim – nek’ mi bude oprošteno – da bi trebalo pristupati konkretnoj temi. Bez pjene na ustima, bez zakletve. 

Mišljenja sam da bi o Titu, koji jest izrazito kontroverzna povijesna (naglašavam: povijesna, baš poput Aleksandra Velikog ili Corteza ili Tuđmana) ličnost, i o njegovom broznom (I. Mandić) vremenu trebalo raspravljati sa što je moguće manje emocija; naposljetku, prošlost se ne može promijeniti, dogodilo se to što se dogodilo, stručnjaci trebaju utvrditi činjenice itd. Gubiti dragocjenu energiju – dokle, ljudi? – na nekoga tko je četiri desetljeća u grobu osobno mi se čini čudnim odabirom, ali, svakako, svatko ima pravo kratiti vrijeme do smrti kako želi. Ja radije biram informirati se o povijesnim događanjima, možda odmahivati glavom u nevjerici nad onim za što su ljudska bića sposobna (upravo čitam Stoljeće genocida, Erica D. Weitza u izdanju Mizantropa, 2020.), ali nakon toga – da se ne bih pretvorio u stup soli – biram baviti se time da pridonesem da meni i zajednici u kojoj živim život bude malko ljepši, ili barem malko podnošljiviji. Možda mi se netko u tome pridruži. 

Dva sjećanja. Negdje sredinom 1970-ih, u jednom od udžbenika za niže razrede osnovne škole – nije nemoguće provjeriti – nalazio se crtež koji je prikazivao druga Tita kako ispod neke strehe pionirima dijeli bombone. Tito je bio u kumrovečkoj pozi, u šinjelu, bez kape, djelovao je onako prijateljski opušteno, neformalno, a sa strane je stajao i nasmiješeni partizan s puškom na ramenu. Djeca – ne sjećam se jesu li im o pojasu visjele bombe − Tita su promatrala veselo i cijeli je prizor sugerirao kako se tu svi vole. U nekoj pak čitanci bila je priča – mnogi čitatelji moje dobi će je se sjetiti – o tome kako je učiteljica, ušavši u razred, zatekla učenike u svađi. Istraživši o čemu je riječ, shvatila je da se djeca prepiru oko toga koga drug Tito gleda (s fotografije iznad ploče). ‟Drug Tito gleda mene!‟ rekla je Ana. ‟Ne, drug Tito gleda mene!‟ uzviknuo je Ivo. I tako dalje. Naposljetku, učiteljica je utišala mališane i umirila ih utješnim riječima: ‟Djeco, drug Tito gleda sve nas‟. Danas nam ovakvi pedagoški štosovi izgledaju nakaradno pa i nepojmljivo, ali sedamdesetih ih nitko nije (javno) dovodio u pitanje. Zna se zašto. 

Sjetio sam se, dakle, spomenutih štono riječ školskih primjera kolektivističkog odgoja makarenkovsko-orvelovskog tipa dok sam čitao knjigu Tito i drugovi (Mozaik knjiga, 2012.) koju je napisao slovenski povjesničar Jože Pirjevec. Budući da je autor imao pristup i arhivima KGB-a i CIA-e, bio sam pomislio da se isplati potrošiti vrijeme na tih sedamstotinjak stranica. Nisam se prevario; knjiga je vrijedna truda. Osim već poznatih događaja iz života Josipa Broza (ipak, pomalo razočaravajuće, nema priče o kuhanoj svinjskoj glavi), svako toliko čitatelj naiđe na kakav zanimljiv citat iz izvještaja ovog ili onog ruskog ili američkog političara (državni sekretar Acheson, 1949.: ‟Tito je pasji sin, ali je sada naš pasji sin.‟), ili neku zabilješku iz dnevnika Titovih suboraca i suradnika koja otkriva koliko su odnosi među ‟drugovima‟ bili kompleksni i koliko su u partijskom i državnom vrhu − o čemu većina građana Jugoslavije nije imala pojma − nerijetko jedni drugima radili o glavi, karijeru da ne spominjemo. 

Inače, drugovi iz naslova knjige su Milovana Đilas – Đido, Aleksandar Ranković – Leka i Edvard Kardelj – Bevc. Navedeni nadimci tek su neki od brojnih konspirativnih imena koja su ti najbliži Brozovi suradnici koristili tijekom revolucionarne karijere, baš kao i sâm Tito. Čitajući o tome kakvim su batinanjima i robijanju bili izloženi u razdoblju prije rata, pitao sam se kakve su žrtve današnji salonski ljevičari spremni podnijeti za svoje ideje i uvjerenja. Da ne spominjem Drugi svjetski rat; što bi Tito rekao: ‟Mi smo more krvi prolili…‟. Svoje i, dakako, one okupatora, klasnih neprijatelja i raznih kvislinga. Da su svima ruke bile krvave, notorna je činjenica. Strašne su to ljudske sudbine. Primjerice, Đilas o svom podrijetlu kaže: ‟Djed mog oca, moja dva djeda, moj otac i moj stric bili su ubijeni… Čini mi se kao da sam rođen s krvlju pred očima. Moj je prvi pogled bio krvav. Moje su prve riječi bile krv i ogrezle u krvi‟. Dakako da nije prezao od ubijanja neistomišljenika pa se i Krleža nije dao nagovoriti da ode u šumu da ga Đido ne bi priklao. 

U svakom slučaju, jedno je borba protiv nacifašizma, a drugo vahabitski crveni teror. Đilasov mentalni sklop bio je takav da je od fanatičnog ultranasilnog staljinista doživio preobrazbu u disidenta koji zagovara osobne slobode, i to nedugo nakon što je po prvi put posjetio New York i London i shvatio da Zapad i nije tako loš… pa je ponovno, u ime naroda, završio na robiji i pao u nemilost dojučerašnjih suboraca. Ranković pak, veliki meštar tajnih službi i pasionirani sakupljač dosjea milijunâ građana, koji je također bio višedesetljetni Titov pouzdanik, pao je sredinom 1960-ih, na Brijunskom plenumu. Tito je i taj put na vrijeme nanjušio odakle dolazi opasnost po njegovu vlast i reagirao je brzo i odlučno kao i uvijek. Ali, Leka mu je rekao sljedeće: ‟Lako ćeš se ti mene, Stari, riješiti. No kada odeš, poslije tebe će u Jugoslaviji biti potop‟. Bili su toga u vrhu svjesni već tada, o čemu piše i Dušan Bilandžić. Kardelj, koji je osmišljavao jugoslavenski Ustav i izumio samoupravljanje, uspijevao je do smrti 1979. ostati u sedlu. Ipak, nakon godinâ društvenog inženjeringa, izjavio je: ‟Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, ni politička partija. Sreću si čovjek može stvoriti samo sam‟. Pametni Slovenac. 

A Joža iz Kumrovca, koji je praktički do smrti spavao s revolverom pod jastukom, nekoliko je desetljeća igrao igru s Istokom i Zapadom, poput umiljatog janjeta dvije je majke sisao, izigrao je i Staljina i Churchilla, uspijevao je balansirati odnose između istočnih i zapadnih jugoslavenskih republika, šarmirati Sofiju Loren i plesati s engleskom kraljicom, piti whisky u Ovalnom uredu, loviti tigrove po nesvrstanim zemljama Trećeg svijeta i izlaziti na kraj s Jovankom (koja mu je, prema autoru, od života pravila pakao; da citiram V. Tenžeru, izdržati u jednom stanu, pa bio to i Beli dvor, s drugim čovjekom nekoliko desetljeća posljednji je dokaz ljudskog heroizma), da spomenem tek ponešto od onoga što se može pročitati u ovoj biografiji. Ni ona nije zadnja riječ; o ‟najvećem sinu‟ zacijelo će se napisati još knjiga. 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.