Blogosfera gospon profesor

Francuska šaptom pade

Objava 28. ožujka 2016. 7 komentara 2450 prikaza
foto: Večernji list
foto: Večernji list
Houellebacq

Novi roman Michela Houellebecqa, Pokoravanje (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2015.; postoji i izdanje Litteris, Zagreb, 2016.), posudio sam dan-dva prije briselskih eksplozija. Dovršio sam ga na Uskrs, čitajući, među ostalim, ispovijest jednog od likova, markantnog, rafiniranog Belgijanca Roberta Redigera, visokopozicioniranog pariškog sveučilišnog profesora i političara, koji opisuje kako je, u bljesku nadahnuća, 30. ožujka 2013., spoznao da je Europa – kršćanska, demokratska, ljevičarska, liberalna – već odavno izvršila samoubojstvo; u mladosti se, zgađen liberalizmom, bio okrenuo vjeri svojih predaka, katoličanstvu, kao student je pristupio ‟identitetskom pokretu‟, držeći se pritom ipak – mudro, za razliku od nekih – podalje od njegovih fašistoidnih manifestacija, a nakon svog uvida, upravo je na Uskrs otišao do jednog briselskog imama e da bi se na Uskrsni ponedjeljak, pred svjedocima, preobratio na islam. Njegova ispovijest upućena je glavnom liku, Françoisu, također sveučilišnom profesoru – u tom trenutku bez angažmana, jer je, s obzirom na nova pravila, poslan s četrdeset i četiri godine u mirovinu – kojega pokušava privoljeti da se, kao poznati stručnjak za Huysmansa, vrati na Sorbonu. Jedini uvjet je da, kao što su to učinili svi oni koji su željeli ostati na sveučilištu, prihvati islam. Razgovor – s referencama na Nietzschea, Guenona, Priču o O. (vrhunac sreće je u pokoravanju), uz posve eksplicitno Redigerovo nastojanje da uvjeri sugovornika u superiornost islama – se vodi u njegovoj raskošnoj kući u jednom od elitnih pariških kvartova, a  François je do tog trenutka upoznao dvije domaćinove supruge, četrdesetogodišnju Maliku i petnaestogodišnju Aïchu.

Houellebecq je u formi. Pokoravanje je pitka provokativna satirična distopija – radnja se odvija u bliskoj budućnosti – natopljena veoma suptilnom ironijom, ispripovijedana iz perspektive tipično uelbekovski pesimističnog, rezigniranog, deprimiranog, ‟atomiziranog‟ i deziluzioniranog sredovječnog intelektualca-mizantropa. Premda kontemplira o samoubojstvu, zbog čega nije ni ‟očajan ni bogzna kako tužan‟, i prepun je cinizma, i premda nam svako toliko, poput šamara, podastre brutalne istine o  ljudskom stanju, odnosu među spolovima, roditeljstvu, starenju (rastavljene roditelje godinama ne posjećuje, i oni, dakako, umiru, što nam pripovjedač saopćava mersoovski ravnodušno) ili boleštinama (detaljno nas informira o simptomima dishidroze koja mu je zahvatila stopala, i na koju se nadovezala mikoza; kad se bolest povukla pred terapijom – to je taj uelbekovski naturalistički humor – ‟maltene odmah su je smijenili izrazito žestoki napadi hemeroida‟), on zapravo ipak ne živi bez životnih radosti: godinama spava sa studenticama (primjerice, s dvadesetdvogodišnjom Myriam, Židovkom, koja zbog dolaska Muslimanskog bratstva na vlast u Francuskoj emigrira s roditeljima u Izrael), razgovara s kolegama o književnosti i umjetnosti općenito, povremeno surfa po porno-stranicama (uglavnom YouPorn), plaća – u pauzama između studentica – prostitutke (opisi seksa su, tipično, detačirano tehnički, neveseli, svatko tko je čitao Houellebecqa zna što može očekivati: nula erotike, maksimum eksplicitnosti), voli dobra vina (Cahors, Sauternes, Mersault...), alkohol općenito (zapravo pije kao smuk), i sireve (Cabecou Perigord...)...

U biti nezainteresiran za politiku, prati, uz podgrijani japanski ili indijski fast-food, izbore – u romanu se inače spominju, podrugljivo, i neki sadašnji francuski političari, poput Hollandea (koji izaziva smijeh među novinarima kada sebe okarakterizira kao posljednju utvrdu državnog poretka) ili Marine Le Pen (koja je ‟živahna i svježe isfenirana‟ sve više nalikovala na Angelu Merkel, pri čemu je išla ‟čak dotle da šije stvari po istom kroju‟) – François dakle prati izbore na kojima Socijalisti Manuela Vallsa – upravo zato da spriječe uspjeh Nacionalne fronte – koaliraju s Muslimanskim bratstvom, strankom koju predvodi karizmatični, ali ne i fanatični, Mohammed Ben Abbes, političar od formata, slatkorječiv, čovjek s vizijom – do kraja romana Europskoj uniji pristupaju Maroko, Turska, Tunis, Alžir itd. – sušta suprotnost impotentnim i bljedunjavim suparnicima. Ben Abbes postaje predsjednik, i ozračje se u zemlji postupno počinje mijenjati. Promjene zahvaćaju ponajprije odgojno-obrazovni sustav (odatle Françoisovo umirovljenje i drastično smanjenje ulaganja u obrazovanje), medije, modu..., a potom i ekonomsku (žene se povlače s tržišta rada pa nezaposlenost naglo opada; zemlja je zatrpana petrodolarima prijateljskih zaljevskih zemalja...).  Houellebecqova ‟subverzija‟ jest u tome što u svojoj fikciji (podsjećam: fikciji) ne prikazuje islamizaciju Francuske kao nasilan čin; ne, sve je zapravo legitimno, i promjene – poput poligamije ili obraćenja državnih službenika na islam – se uvode praktički bez ikakvog pažnje vrijednog otpora, sve je nekako normalno i logično, sve ima svoje racionalno objašnjenje. Pisac – i u tome je ovaj roman pamfletistički – sugerira da je Francuska/Europa – sekularna, laička, ateizirana – beznadno trula i da je neminovno da islam, kao dinamična religija koja ima planetarne ambicije, pobijedi. Houellebecq ulaže sve svoje spisateljsko umijeće da čitatelju prenese upravo taj dojam neminovnosti takvog razvoja situacije, da ga dovede pred svršen čin. Da ga zastraši.

Suočen s takvim razvojem situacije, nakon nemuštih pokušaja da se sabere u najstarijem kršćanskom samostanu na Zapadu (i opet uelbekovski humor: taksist koji ga vozi do samostana priča mu o poznatom američkom glumcu kojega je nedavno vozio na retreat; po svemu sudeći, riječ je o Bradu Pittu), nakon još natapanja alkoholom i promišljanja o baštini – filozofskoj, umjetničkoj, religijskoj –  Zapada, nakon još poneke seksualne eskapade, François, nakon razgovora s Redigerom, donosi jedinu razboritu odluku.

Houellebecq – našoj široj javnosti poznat ne po tome što ga se mnogo čita – sebe opisuje kao nihilista, reakcionara, cinika, besramnog ženomrsca i lošeg pisca, dajući time do znanja da ga teško možete uvrijediti, napisao je solidan, aktualan roman kojega neki kritičari stavljaju uz bok 1984. i Vrlom novom svijetu. To možda zvuči pretjerano, no svakako je vrijedan čitanja, posebice u svjetlu recentnih događaja. Mogu se čuti prigovori o njegovoj islamofobiji. No, moguće da je islamofobija u očima promatrača/čitatelja. Ja ga doživljavam/čitam kao (auto)ironičnog autora vještog u poigravanju stereotipima i predrasudama, majstora samopromocije koji će u tu svrhu izjavljivati da se ‟divi Staljinu‟, ili će napisati roman poput ovoga u kojem cjelokupnu francusku elitu pa i cijelo društvo  prikazuje kao oportunističke slabiće spremne na pokoravanje.  

  • Avatar aloisius
    aloisius:

    to je stvarno vrijedno procitati, vec samo zbog toga sto puno isine u njegovim (pre)vizijama ima... europa, zahvaljujuci "socialdemokratima" je na putu okrenuti ledja nasim korijenima (medju ost. krscanskih) i pod svaku silu instalirati islam u europi... na zalost, su ... prikaži još!su na najboljem putu to i ostvariti.......

  • lucio2:

    Zapad nije niti priblizno truo kako neki pesimisti misle. Mi itekako imamo svoje vrijednosti koje nisu manje zbog toga jer ne potpisujemo neku formalnu (krscansku) religijsku dogmu. Jadne bi bile te vrijednosti kada bi pocivale samo na mitovima iz broncanog ... prikaži još! doba. Glavu gore, Europejci, ne klonimo duhom!

  • Orkan1:

    Furajte vi satiru na racun svetinja nisu svi kao krscani pa oprastaju.Sad se čupajte tko vas šiša satiričari.