Blogosfera gospon profesor

Hommage Stanislavu M. - Sitni mali makarončeki

Takav je bio, sav u deminutivima – toj kvintesenciji kajkavštine, Zagorec s dna kace, stari Bistričanec, “pijačan“, rođen, živio i cijeli svoj vijek proživio u istoj toj kući čija je zadnja adresa Ulica kralja Tomislava 16, a ja je pamtim i kao Ulicu žrtava fašizma.
Objava 19. veljače 2019. 2 komentara 868 prikaza
foto: D. Milošić
foto: D. Milošić
Stanislav Milošić

Sjedim s ocem u dnevnom boravku, prije dvije godine. Snimam mobitelom kratki videozapis. 

“Kaj si jel danas?“ pitam ga.

“Skuhal si juhice za četiri tenijere“ – opisuje što sam pripremio – “prava mera, to je najbolje, znaš, ni previše, ni premale, ne? Del si nutre paradajz, i sitne male makarončeke; graheka si skuhal, narezal lukeka na sitne komadiče, ulja si del na grah i skuhal si par kranjskih kobaseki. I dosta je.“ 

Takav je bio, sav u deminutivima – toj kvintesenciji kajkavštine, Zagorec s dna kace, stari Bistričanec, “pijačan“, rođen, živio i cijeli svoj vijek proživio u istoj toj kući čija je zadnja adresa Ulica kralja Tomislava 16, a ja je pamtim i kao Ulicu žrtava fašizma. Otkako mu je umrla (druga) supruga, naš se odnos – o čijoj kompleksnosti i netipičnosti bih mogao napisati knjigu – dodatno intenzivirao pa smo se u zadnjih dvije i pol godine čuli gotovo svakodnevno, i razgovor se okretao uglavnom oko toga što je tog dana jeo. Volio je jesti i rekao bih da ga je planiranje jelovnika uvelike održavalo na životu. Za doručak: čajeka, hrenovčice, sireka, kekseke… Za ručak: juhicu, gulašek, rižicu, šalaticu, krumperek, mlinčeke, puricu… Za večeru: kruheka, špekeka, lukeka, jabučicu… Uz dva-tri gemišta. (Izbjegavao je sokove pa i čistu vodu; navodno nije dobro piti samo čistu vodu.) Pomno bi mi i uvijek s istim neiscrpnim entuzijazmom, gotovo djetinje veseo, detaljno nabrajao što se tog dana našlo pred njim na stolu, a naročito ga je veselilo planiranje ručkova uz velike blagdane poput Uskrsa ili Božića. Zvučao bi poput kakvog rafiniranog sladokusca koji živi da bi fino jeo, s time da ga uopće nisu zanimali novi recepti ili okusi; njegov je jelovnik bio veoma konzervativan, tematski skroman, čak ga ni ribe nisu privlačile. “To ja ne jiem“, lakonski bi konstatirao. Još prošlog Božića imao je zavidan apetit; mučilo ga je jedino to što više nije mogao bezbrižno žvakati nego je sve morao rezuckati na “sitne male komadiče“. 

Anegdota iz djetinjstva. Uzgajali smo kuniće, no tata je iz nekog svog razloga kuniće smatrao glodavcima i rezolutno je odbijao jesti njihovo meso, unatoč činjenici da ga je baka znala vrhunski pripremiti. Jednom se vratio s posla (radio je desetljećima u Plivi), i pitao što ima za ručak. Baka ga je poslužila mesom “na saft“ i pire krumpirom, ne spomenuvši mu o kakvom je mesu riječ. Kad se do sita najeo, na pitanje kako mu se jelo svidjelo, nizao je komplimente. Radilo se, dakako, o kuniću pa su se ukućani poslije još dugo šalili na njegov račun…

Njegov svijet sveo se potkraj života uglavnom na “dvorišče“ (premda ni ranije nije iskazivao naročitu sklonost putovanjima; od automobila je zazirao, preplašen saobraćajnim nesrećama, a vožnju u avionu smatrao je nečim nepojmljivo hrabrim, što graniči s ludošću); veselio se toplim danima kad je sjedio u hladu golemog stabla što ga je prije nekoliko desetljeća posadio, na što je bio naročito ponosan. Dok je još bio u kakvoj-takvoj snazi, vodio je tijekom ljetnih mjeseci svoj skromni “biznis“: mogli ste ga vidjeti kako stoji na ulici i poziva vozače da parkiraju kod njega. Inače bi se povazdan vrzmao po kući ili dvorištu, “šturil“ bi, popunjavajući vrijeme između obroka listanjem novina, ili bi kroz prozor promatrao život koji se odvijao na ulici. (Često mi je isticao prednosti života u centru Marije Bistrice; pomisao da živi negdje na osami ispunjavala ga je nelagodom. Premda nije bio društven u klasičnom smislu riječi – rijetko ga se moglo sresti na javnim okupljanjima – veoma je uživao u tome kad bi se veselo društvance okupilo ispod njegove nadstrešnice na dvorištu…)

Bio je uglavnom slabo zainteresiran za društvene aktualnosti; političari ga nisu impresionirali niti im je vjerovao, za zbivanja na estradi apsolutno nije mario, sport ga nije zanimao ni u tragovima… Kao da je živio u svijetu, ali nije bio od svijeta. Na moja povremena “metafizička“ pitanja odgovarao bi da “neke sigurne postoji“, ali što bi to “neke“ bilo, o tome nije imao neku razrađeniju teoriju. Bio je, s druge strane, posve uvjeren da ljudi nisu bili na Mjesecu. Kad bih ga potaknuo da kaže koju o tome, gotovo da nije mogao dovoljno se načuditi kako netko može vjerovati u takvu nepojamnu besmislicu. Njegovo je obrazovanje bilo uistinu rudimentarno; knjige (pa i moje) nisu ga zanimale uopće; bilo mu je to nešto toliko daleko i strano da nije zapravo znao ni što bi komentirao s tim u vezi. Netko bi mogao pomisliti da je ta njegova nezainteresiranost za politiku, šoubiznis, sport pa i kulturu, umjetnost… nešto što mu je nedostajalo, nešto zbog čega mu je život bio osiromašen. No, svatko tko ga je iole poznavao znao je da je on, u osnovi, bio vrlo zadovoljan kvalitetom svoga života. Jasno je znao što želi i što mu zaista treba. 

U doba kad se davimo u poplavi informacija, kad se dajemo zavesti porukama s govornica, kad se od nas stvara krdo bezumnih potrošača neprestano frustriranih jer nešto nemamo, njegov urođeni, bogomdani imunitet na sirenski zov medija, reklama i lažnih obećanja mogao bi nam se ukazati kao pravi blagoslov. Moj mi se otac katkad, u toj svojoj jednostavnosti, nekoj bezazlenoj prostodušnosti pa i goloj naivnosti, znao učiniti poput nekog neosviještenog adepta upućenog u tajnu pravog smisla života. Dok se većina nas cijeloga života upinje postati “netko“, steći visoko i široko obrazovanje i po mogućnosti zaraditi što više novaca, mučeći se s pitanjem kako se nositi sa sve kompleksnijim svijetom, on mi je povremeno djelovao poput nekog prikrivenog mudraca sposobnog razlučiti uistinu bitno od uistinu nebitnog. To što nije umio umješno ili nametljivo verbalizirati svoje spoznaje i što nije mario za “ugled“ u konvencionalnom smislu riječi, ne znači da nije znao živjeti u skladu sa “zlatnim pravilom“; naprotiv. Živi i pusti druge da žive, to je bio njegov neizgovoreni slogan.

Što je “dobar život“ vrlo je relativno; netko gramziv i spreman iskoristiti svoje intelektualne kapacitete i društveni položaj može prevarama steći imutak i priuštiti si što poželi pa ipak u konačnici biti nesretniji od Stanislava M., koji je često, poput Buddhe za kojega nije nikad čuo, suosjećajno ponavljao prvu od četiri plemenite istine budizma: “Ljudi se mučiju, ljudi patiju, na razne načine…“, jer nisu zadovoljni s onim što imaju, dakako, za razliku od njega koji zapravo nije sasvim poimao svote veće od svoje mjesečne mirovine; brojke su mu uvelike bile i ostale misterij, zbog čega je u životu mogao i ozbiljnije nastradati, ali eto nije. Nadalje, baš poput kakvog zenbudističkog učitelja, ili kakvog kršćanskog kontemplativca, bio je skloniji nedjelovanju nego djelovanju, kao da se držao izreke Blaisea Pascala, “Svi problemi čovječanstva počinju od toga da čovjek ne može sjediti tiho sam u sobi”; rekao bih i da se barem povremeno približio idealu zenbudizma: samo sjediti i ni o čemu ne misliti. Naprosto: biti. To je prosvjetljenje.

Smrt roditelja sasvim je specifična smrt, specifičan gubitak različit od bilo kojeg drugog gubitka. Čovjeku nekako biva jasno da između njega i Smrti više nema nikoga, da je naprosto sad on na redu, po prirodi stvari. Za razliku od majčine smrti, koja je bila zapravo posve iznenadna, i koja me stoga snažno uzdrmala, očev odlazak bio je nalik nekom slow motionu pa sam se u stanovitoj mjeri mogao, kako se to kaže, psihički pripremiti za nj. Posljednji put sam bio kod njega doma 26. siječnja; vidno je lošije izgledao nego za Božić. Kao da se urušio. Nakon toga, završio je u bolnici odakle se iste večeri vratio jer je odbio ostati. No, nekoliko dana poslije, ponovo je odvezen u bolnicu. Čuli smo se telefonom, dok je još bio na nogama. (Nije imao mobitel.) Kad sam ga došao posjetiti, više nije komunicirao, teško je disao i jedva da je otvarao oči. Cjevčice u nosu. Infuzija. Pelene. “Svako je umiranje okrutno“, piše Edgar Morin. Zadnji moj posjet bio je 12. veljače, na njegov osamdesetčetvrti rođendan. Sjedio sam pored njega, govorio mu da se ne treba bojati, da ga volim; osjećao sam se posve nemoćno gledajući kako se s maskom na licu putem koje je dobivao kisik bori za svaki dah. Kako umire. Koža na licu nekako mu se zategnula, bore skoro da su nestale, izgledao je kao da se pomladio, kao da isijava neku blagu svjetlost. U jednom trenutku zaškiljio je na ono jedno zdravo oko; nadvio sam se nad njega dozivajući ga i mašući mu, a on je sasvim, sasvim polako počeo dizati lijevu ruku, i napravio neki pokret koji je nalikovao pokušaju da uzvrati, i potom je spustio… Vjerujem da me u tom trenutku prepoznao i pozdravio se.

U četvrtak 14. veljače krenuo sam ujutro na posao; dok sam čekao autobus, zazvonio mi je mobitel. Nepoznati broj. Očekivao sam zadnjih dana poziv s nepoznatog broja. Obratio mi se muški glas; liječnik je govorio hrvatski sa stranim naglaskom (Sirijac?) i nije posve ovladao gramatikom pa mi je ključnu informaciju prenio ovako: “Vaš tata je umrla noćas u pola dva.“ Bio je veoma ljubazan, topao, i kratko smo porazgovarali. Tako sam saznao da sam ostao i bez drugog roditelja.

Dok sam u subotu, 16. veljače, koračao za lijesom do obiteljske grobnice, pokušao sam zamisliti susret tate i svetog Petra. „Bute me pustili nutre?“ pitat će sveca. „A zakaj bi te pustili, Stanek?“ uzvratit će ovaj protupitanjem. „Jer mi je tu meste“, poantirat će razoružavajuće samouvjereno moj stari, na što sveti Petar neće imati izbora nego ga pustiti da uđe u raj.