Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Hrvat u Moskvi

Objava 10. prosinca 2014. 4 komentara 2151 prikaza
Foto: Darko Milošić
Foto: Darko Milošić
Moskva, Crveni trg

Ove kasne jeseni, u vrijeme neobično hladna poslijepodneva, pojavio sam se na Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi, sâm samcat… tako nekako glasila bi parafraza uvodne rečenice romana Mihaila Afanaseviča Bulgakova, Majstor i Margarita, jednog od amblematskih djela 20. stoljeća. Unatoč ozbiljnom minusu, šećući drvoredom oko zaleđenog jezera pa i po njemu, neobično živo mogao sam zamisliti urednika i predsjednika MASSOLIT-a Mihaila Aleksandroviča Berlioza, i pjesnika Ivana Nikolajeviča Ponirjova, zvanog Bezdomni, koji – u duhu vremena – razgovaraju o tome kako što uspješnije ocrniti lik i djelo Isusa Krista. Naime, ‟Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu – puke izmišljotine, najobičniji mit‟. Dakako, budući da kao militantni i pravovjerni ateisti nisu vjerovali u Sina Božjega, nisu u liku uglađenog profesora Wolanda – specijalista za crnu magiju – koji im se pridružio kad su sjeli na klupu, prepoznali Princa tame, Sotonu. Kao što, uostalom, deseci milijuna sovjetskih građana u liku dobroćudnog brkonje koji je tih godina – prije no što bi pogledao kakav dobar film – gotovo svakodnevno, pućkajući lulu,  potpisivao naloge da se strijelja pet ili deset tisuća zapravo posve nedužnih ljudi, nisu prepoznali paranoidnog psihopata i nekrofila koji će od književnikâ à la Berlioz i Bezdomni tražiti da budu ‟inženjeri duše‟, i da pripomognu stvaranju novog čovjeka, Homo sovieticusa. Elem, mnogi onodobni sovjetski pisci – koji su izbjegli strijeljanje ili Gulag – doista i jesu u svojim djelima slavili pothvate poput Bjelmor-kanala, realizirane robovskim radom stotina tisuća ‟narodnih neprijatelja‟, ili su, kao Demjan Bijedni, pisali kaustične antireligoizne poeme.

Zato, nije bez vraga to što je dr. Bulgakov, koji se u Građanskom ratu borio na strani Bijele garde, s etiketom ‟buržujskog autora‟ – u doba kad ni najodaniji sljedbenici ‟Čovjeka od čelika‟ nisi bili zaštićeni od terora, a nekmoli takvi kao on – nekako uspio izbjeći da mu u potiljak saspu sedam grama olova, ili da ga deportiraju dvije tisuće kilometara istočnije od Moskve, na ‟preodgoj‟. Štoviše, NKVD je u njegovom stanu pronašao ranije verzije rukopisa Majstora i Margarite (koji se, sasvim neprimjereno, trebao zvati Sotona), i nemoguće je i pomisliti da boljševičkim inkvizitorima nije bio bjelodan njegov satiričko-subverzivni potencijal. Napokon, sasvim jezivo, u jeku Velike čistke tijekom druge polovice tridesetih godina, kad su manje-više svi u državi spavali sa spakiranim kuferom pored kreveta, očekujući da im oko 3,20 na vrata zalupaju momci u kožnim mantilima, nazvao ga je glavom i brkovima sâm Staljin. O čemu su razgovarali ostaje tajna, ali piščeva supruga, Jelena Sergejevna, izjavila je da su posljednje Bulgakovljeve riječi bile: ‟Da znaju… da znaju!‟ Kako bilo, roman je bio dovršen, ali prvi put je objavljen, i to u skraćenoj verziji, tek 1966., dvadeset i šest godina nakon smrti autora, i trinaest godina nakon smrti Kobe Groznoga. Danas se smatra vrhunskim djelom svjetske književnosti, a interpretacije kreću od toga da se radi o piščevom otporu spram službeno žestoko promicanog ateizma, preko masonsko-demonološko-okultne simbolike, do toga da je riječ o romanu à clef, u kojem je Majstor Maksim Gorki, a Woland Lenjin, itd. U svakom slučaju, djelo je višeslojno, uvijek iznova intrigantno, bezvremensko, i nimalo nevažno, zabavno.

Drvored oko Patrijaršijskih ribnjaka bio je pust; nikakvih sumnjivih stranaca (osim mene) nije bilo. Pažljivo koračajući, da se ne okliznem, zastao sam na uglu Jermolajevske i Bronaje ulice, gdje se Berlioz okliznuo na ulju što ga je prolila neoprezna Anuška, i pao pod tramvaj koji mu je otfikario glavu, baš kao što je profesor Woland bio najavio. Odšetao sam potom do Boljšaje Sadovaje broj 302, koja je dio velikog Vrtnog prstena koji okružuje centar Moskve. U dvorištu zgrade, ispred ulaza u privatni Bulgakovljev muzej, dočekali su me Korovjov i Behemot, Wolandovi kompanjoni, demoni, izliveni u bronci. U muzeju me pak dočekao ljubazni domaćin, Jevgenij. Razgovaramo dugo, o romanu, prijevodima, Moskvi i mojim dojmovima. Sobe su krcate fotografijama, knjigama i memorabilijama; tu je i mali caffè. Pijem čaj uz prjanike. Jevgenij me upućuje na susjedni ulaz, gdje je još jedan muzej posvećen Bulgakovu, državni, smješten u ‟zlosretnom‟ stanu br. 50, nekadašnjoj ‟komunalki‟ gdje su obitelji živjele u pojedinim sobama, dijeleći zajedničku kuhinju i toalet. U jednoj od soba ovdje je nekoliko godina živio i Bulgakov. ‟Taj je novi sovjetski dom po mišljenju suvremenih teoretičara i kulturologa zrcalio upravo srž sovjetske paradigme koja će učiniti sve što je potrebno da u narodu iskorijeni ideju privatnog, komfornog i individualnog‟, piše Ivana Peruško u knjizi Kako se kalio Majstor (Naklada Ljevak, 2013.). I dodaje: ‟U moskovskom feljtonu Jezero rakije komunalni je suživot dočaran kao ljudska košnica s elementima svinjca i ludnice, u kojem virtuoznom plastičnošću oslikava pakao suživota s radničkom Moskvom, gdje teku potoci domaće rakije‟. Razgledavam prostorije i pokušavam zamisliti spomenuto inspirativno ozračje u kojem je pisac živio i radio. Stubišni zidovi išarani su grafitima, citatima iz njegovih djela i crtežima koji prikazuju likove iz Majstora i Margarite. Tu su se još u doba SSSR-a okupljali anarhisti, sotonisti, alkoholičari i ljubitelji lijepe književnosti pa su stanari desetljećima vodili (neuspješnu) bitku s njima; danas se oko tih muzeja okupljaju umjetnici. U prizemlju je i mali teatar.

Spuštam se niz Tverskaju ulicu do Muzeja suvremene povijesti. Gotovo da sam jedini posjetitelj; na miru razgledam bogati postav. Posjetitelj može steći jasan uvid u pred i postrevolucionarnu Rusiju: što se i zašto događalo, sve do današnjih dana. Sjajan izbor propagandnih plakata. Rekonstrukcija ureda jednog od Staljinovih suradnika, Ordžonikidzea. Gagarinov skafander. Na velikoj karti Rusije, ako se pažljivije pogleda, granica koja dijeli Krim od Ukrajine ucrtana je naknadno, nedavno, flomasterom.

Prolazim pored Boljšoj teatra. Ulaznice se rezerviraju tjednima pa i mjesecima unaprijed. Eh, da sam ranije znao da ću putovati u Moskvu…

Na Crvenom trgu podižu se šatori i montažne kućice za prednovogodišnju feštu. Famozni i fascinantni GUM, Главный универсальный магазин, šoping centar izgrađen još 1893., bliješti od reklama, ukrasa i luksuza. U unutrašnjosti, u kojih tisuću (da, tisuću) trgovina, najprestižniji svjetski brendovi, draguljarnice, restorani. ‟Sve će ovo biti tvoje, ako mi se pokloniš‟, šapuće mi neki samouvjereni glas dok lunjam ovim hramom boga Mamona. Ah, profesor Woland, vječito šarmantan i neposredan. Trgovina s majicama na kojima je predsjednik Putin. Putin kao Superman; Putin u havajskoj košulji s koktelom u ruci: Pozdrav s Krima!; Putin kao vitez uz Obamu probodenog mačem; In Putin We Trust; Putin je, jednom riječju, c-a-r. Nasuprot GUM-u, Lenjinov mauzolej zakriljen tamom. Šta da se radi? Rezultat golemog društvenog eksperimenta: pobjeda kontrarevolucije; Good Bye, Lenin! Smrznutim prstima pokušavam uslikati planetarno poznatu crkvu Vasilija Blaženog; tàbletu od hladnoće otkazuju funkcije. Pada mi na um, u poplavi dojmova, dragi, neshvaćeni i nesretni Juraj Križanić, koji je zasigurno posjećivao ovu katedralu kad je 1647. prvi put došao u Moskvu. Красная площадь: koliko je tisućâ vojničkih čizama ovuda marširalo pred vodstvima prve zemlje socijalizma?  Iza Kremaljskih zidina donosile su se odluke čije su posljedice osjetile stotine milijuna ljudi, odluke u koje su ti silni milijuni vjerovali, jer: ako je Povijest za nas, tko će biti protiv nas. Za neke druge stotine milijuna iz Kremlja je dolazio samo mraz. Better dead than red. Vrijeme je za vrući boršč.

U Moskvi sam sudjelovao na okruglom stolu u organizaciji Udruge ruskih izdavača, održanom u okviru međunarodnog sajma knjiga, 16 Международная книжная ярмарка интеллектуальной литературы. Svoje kratko izlaganje započeo sam – jedini od nazočnih – anegdotom. Naime, ujutro, prvog dana boravka u Moskvi u koju sam doputovao prvi put u životu, čim sam izašao iz hotela, na ulici me zaustavila mlada žena i, misleći da sam domaći, pitala za smjer. Štoviše, to mi se u tih nekoliko dana dogodilo još barem dva puta, a jednom sam čak i znao uputiti izgubljenog došljaka. Парк Горького? Прямо и налево. Moskva je… obeshrabrujuće velika: preko 12 milijuna stanovnika. Metroom se dnevno vozi 9 milijuna putnika. Općenit mi je dojam bio da nimalo ne zaostaje za Parizom, New Yorkom ili Londonom, i da je ponudom prilagođena krezovski bogatim milijarderima – navodno je Moskva grad u kojem živi najveći broj milijardera, s imovinom vrijednom 375 milijardi dolara. Hja. Oni imaju, a ja nemam. Kao što nemaju ni babuške koje po pothodnicima drže lončiće i prose milostinju. Je li Woland uopće otišao iz grada? Mafioznij gorod, Maskva, kaže mi stari taksist, podrijetlom iz Gruzije, dok me vozi Novinskim bulevarom do Sadovaje-Kudrinskaje broj 5 gdje je Planetarij (dobar je, ali njujorški mi je ipak atraktivniji). On se među ravnodušnim taksistima jedini razveselio kad je čuo da sam iz Hrvatske. Asocijacija: nogomet. Šuker? Šuker. Ono, od Vatikana do Irana, svi me pitaju za tog čovjeka. Ostali koji su bili voljni prozboriti koju riječ o Hrvatskoj nisu znali ništa. Kao da ne postojimo. (Hm, postojimo li?) Regulacija prometa podređena je potrebama vozača, ne pješaka. Da biste prešli, primjerice, Krimski val kod Oktobarskaje ploščadi – kojom i dalje dominira spomenik Vladimiru Iljiču – imate 13 sekundi, što znači da morate doslovce trčati ako želite prijeći na drugu stranu avenije. Automobilisti pak imaju na raspolaganju 130 sekundi, a događa se i da mjerač vremena dođe do, primjerice, 50 sekundi pa se vrati na 130. Na vjetrovitih -10 nije baš neka fora.

Nedaleko zgrade u kojoj se održavao Sajam, spomenik je Petru Velikom, visok gotovo stotinu metara (tridesetak metara viši od Iličkog nebodera pa si predočite…). Od kad je 1997. podignuta, plastika Zuraba Ceretelija ne prestaje izazivati polemike. S pravom; kad sam ugledao skulpturu, osjetio sam nelagodu – stvar izgleda gore od spomenika Aleksandru Makedonskom u Skopju. Čini se da nacionalni revival nigdje ne može bez kiča. Cereteli je bio angažiran i na projektu obnove Hrama Krista Spasitelja (Храм Христа Спасителя) na obali rijeke Moskve, na mjestu gdje je bila crkva sličnih dimenzija, koja se, u znak zahvale Bogu za pobjedu nad Napoleonom, gradila desetljećima; sa zemljom ju je sravnio – pogađate – Josif Visarionovič, koji je na toj atraktivnoj lokaciji planirao podići stometarski kip – pogađate – Lenjinu. Ipak je tijekom trajanja SSSR-a tu bio – ne biste nikad pogodili – najveći bazen na svijetu, sve dok Ruska pravoslavna crkva i gradonačelnik Lužkov nisu procijenili da će podizanje Hrama podići i samosvijest puka. Hram je… hm, gargantuovski velik, naravno, i podignut je u samo nekoliko godina. Cijena: brat bratu 350 milijuna dolara. Na stropu središnje kupole prikaz svetog Trojstva: Bog Otac prikazan je kao moćni šezdesetogodišnjak u izvrsnoj formi, unatrag isfenirane guste sijede kose, s macho brčinama i bradom. Meni se to ne sviđa. Zapalio sam voštanicu pred jednom od brojnih ikona; svi su palili voštanice. Pitao sam se: kad će se rimski biskup sastati s moskovskim patrijarhom? Koliko je bilo do Križanića, moglo se to dogoditi još u 17. stoljeću. Ali, Jurko je bio juròdivi, Božja lȕda, panslavenski Don Quijote, praktični ekumenist, s idejama i akcijama koje su se mogle svidjeti Bogu (ili Krleži), ali ne i njegovim predstavnicima, koji vazda imaju neke svoje računice. U Vatikanu su mu drugi odlazak u Rusiju branili, a ruski ga je car prognao – pogađate – u Sibir…

Napokon, šećer sam ostavio za kraj. Zadnjeg dana boravka, od mnogobrojnih moskovskih muzeja, odlučio sam se za Puškinov muzej lijepih umjetnosti, u ulici Volhonka, praktički preko puta Hrama Krista Spasitelja. Književnik Puškin s Muzejom zapravo nema veze; Muzej sadrži najbogatiji postav europske (i američke) umjetnosti u cijelom gradu i doista je impresivan. Nakon što sam u jednom od veoma ugodnih, veoma europskih kafića popio kavu i pročitao The Moscow Times (vrlo kritični tekstovi, zapravo), nekoliko sati proveo sam uživajući u kolekciji, a spomenut ću tek to da je tu Prijamovo blago koje je iz Troje u Njemačku bio dopremio arheolog Schliemann, a iz berlinskog muzeja su ga kao ratni plijen u Moskvu dopremili pripadnici Crvene armije… Predvečer, kratki obilazak Arbata, koji ću, kao i brojne druge moskovske znamenitosti, temeljito razgledati nekom drugom prigodom.

Taksijem do željezničke stanice Paveletski vokzal; vlakom Aeroexpress do aerodroma Domodedovo. Dok nekoliko sati čekam avion za München, radim uredničke poslove – tako se poklopilo – na knjizi povjesničara Roberta Servicea, Povijest suvremene Rusije, prvoj takvoj knjizi u Hrvatskoj, koja će se ovih dana naći u knjižarama. Knjiga završava sljedećim riječima: ‟Rusija se nije prestala mijenjati. Može se pretpostaviti da će i nadalje priređivati iznenađenja, sebi, susjednim državama i svijetu u cjelini‟. Doista!

  • PetarZ:

    Moskva, Moskva - vjerojatno se promijenila vizura i dojam od prije 20-ak godina kad sam obilazio neka od nabrojenih mjesta. Ipak, duh naroda, utisak koji se percipira podsvijesno je i dalje - RUSKI. Majstor i Margarita Zaista užitak za čitanje ... prikaži još!nje ... i tu bih stao jer ako i ima poruke, dubljeg smisla i slojevitosti to je toliko zamršeno (genijalno?) da ni dobri poznavatelji pisca i vremena nemaju konačne odgovore. Pozdrav

  • b7:

    Obradovali ste me ovim javljanjem , malo čujemo ili čitamo o Moskvi -uglavnom kroz politička zbivanja -te me vratilo na draga mjesta i ulice , nadam se da će biti još vaših dojmova na temu Moskve , divan grad , divni ljudi