Blogosfera gospon profesor

Hrvatska šutnja - šutimo i motrimo jedni druge!

Šute blagajnice i ne nude bodove kupcima. Kupci u tišini drže svoje košarice. Šute muževi koji tuku svoje žene, šute i samo ih gledaju, uranjaju u njihove razrogačene oči… Svi šutimo i motrimo jedni druge. Zaglédamo tronuto jedni drugima u oči, osjećamo prisutnost tijelâ i naslućujemo jedinstvenost bićâ.
Objava 08. ožujka 2018. 0 komentara 408 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Televizija - kućni vampir

“Idi i propovjedaj. I ako baš moraš, koristi riječi.” (sv. Franjo Asiški)

Katkad se malo kao zanesem pa fantaziram o nemogućim stvarima. To je, složit ćete se, ljudski. To je, uostalom, u umjerenim količinama, sasvim zdravo. Katkad je to jedini način da se psihički revitaliziramo, da se ‟resetiramo‟, ili da se jednostavno oslobodimo one vrste ‟stvarnosti‟ koju nam,  pod krinkom općeg dobra, iz svojih interesa serviraju raznorazni manipulatori, PR-stručnjaci i kopirajteri, prekupci ideoloških magli i prodavači zmijskog ulja, uvjeravajući nas da je njihova ‟stvarnost‟ ujedno i naša, ujedno i jedina moguća.

Tako, svakoga dana, već rano ujutro, dok se autobusom vozim na posao, ili u kafiću ispijam kavu, osjećam kako me ujedaju zvučni ugrizi agresivno glasnih spikera, glasnogovornika one ‟stvarnosti‟ koja me ne zanima, stvarnosti u kojoj postoje samo proizvodi i potrošači, politika i spektakl. Nude mi informacije koje nisam tražio, i proizvode koji mi ne trebaju.

Nemoguće ih je izbjeći, njihovi vedri, razdragani, sirenski glasovi pozivaju me da zaboravim na sve ono što je u životu uistinu bitno, da ne slijedim vlastite misli, da pristanem na eutanaziju intelekta, na kastraciju duha, da prihvatim s entuzijazmom duševnog eunuha sve današnje ‟akcije‟, sva ‟sniženja‟, sve ‟popuste‟, i prepustim se lakoglazbenom optimizmu bez pokrića.

Potom, radna svakodnevica svakoga od nas, uz neprestano klepetanje sebeljubivih kostura naših bližnjih, pa slijedi uključivanje televizije, tog kućnog vampira, tog kiklopskog oka, odakle se u našu svijest hipnotički slijevaju stupidni sadržaji, uvijek zapravo jedni te isti.

Maštanje, dakle, može baciti novo svjetlo na neku pojavu ili problem, situaciju ili okolnosti pa mu pribjegavam i u vezi s lamentacijom što ste je upravo čitali.

Zamišljam tako katkad kako bi to bilo (kako bi to čudesno bilo) kad bi u ovoj zemlji, u ovoj našoj zemljičici, na jedan dan, ili, možda ipak, barem na samo jedan sat, svi prestali govoriti. Kad bi svi ušutjeli, ali, onako, svjesni toga da šute, odnosno, da svi svjesno umuknu. Zamuče. Na stranu sad praktična pitanja, specifičnosti pojedinih zanimanja itd.

Riječ je o mojoj fantaziji, i u njoj je takvo što moguće. Zamislite i sami: svi stojimo, ili sjedimo, i šutimo, gdje god da smo se zadesili: na poslu, kod kuće, u restoranu, na ulicama, u parkovima, na stadionima, u Saboru, na televiziji, u zbornici, na propovjedaonici… potpuna tišina, čuje se samo cvrkut ptica, vjetar, možda kiša, šum valova, topljenje snijega, žubor potoka… oblaci se čuju. Čuje se tišina. Bog se čuje.

Šutimo i samo se gledamo. Gledaju se učitelji i učenici, gledaju se supružnici, gledaju se ljubavnici, roditelji i djeca, lopovi i policajci, mafijaši i pjesnici, pacijenti i liječnici, duševni bolesnici i nogometni poslenici, gledaju se svećenik i vjernici, gledaju se zastupnici, prolaznici, suci i optuženici, skupljači boca i tajkuni, dileri i svodnici, biskupi i časne sestre; šute ministri i sindikalci, bankari i klijenti u dužničkom ropstvu, šuti Predsjednik Republike i šute tete u vrtićima, šute grobari i estradne zvijezde.

Šute blagajnice i ne nude bodove kupcima. Kupci u tišini drže svoje košarice. Šute muževi koji tuku svoje žene, šute i samo ih gledaju, uranjaju u njihove razrogačene oči… Svi šutimo i motrimo jedni druge. Zaglédamo tronuto jedni drugima u oči, osjećamo prisutnost tijelâ i naslućujemo jedinstvenost bićâ. Odjednom smo svjesni da smo se riječima više jedni od drugih krili, no što smo se otkrivali, više smo se riječima od drugih štitili, no što smo im se otvarali. Zloupotrebljavali smo riječi. Birali smo riječi koje će povrijediti, češće – oh, koliko češće! – no one koje će milovati. Govorili smo bez razmišljanja, ne misleći o posljedicama. Prepuštali smo se logoreji, vjerujući da je to ono najbolje što imamo ponuditi svijetu.

Šutimo, gledamo se, i u tih uru vremena, uronjeni u tu gromoglasnu tišinu, osluškujući je, počinjemo naslućivati, ali tek samo naslućivati (jer uranjati u tišinu trebali bismo svakodnevno), tko smo uistinu, tko su oni koje svakodnevno susrećemo, počinje nam svitati da s našim odnosom spram sebe i njih nije kako bi trebalo biti, i biva nam jasnije da se situacija mora početi mijenjati iz šutnje, a ne iz izgovaranja uvijek istih riječi i rečenica.

Iz šutnje, iz svjesne šutnje, iz one šutnje koja je prvi Božji jezik, valja krenuti, jer tek će tada te riječi zadobiti snagu koju su nemarnom upotrebom i prekomjernim korištenjem izgubile. Jadne, pohabane riječi, koje nitko ne uzima za ozbiljno. Tko bi se, dakle, nakon jedne takve kolektivne verbalne utihe prvi usudio progovoriti i što bi smio reći? Koliku bi moć ta riječ mogla imati? Što bi mogla pokrenuti?

O zajedničkoj šutnji počeo sam fantazirati kad mi se, ima tome već petnaestak godina, bilo dogodilo da ostanem bez glasa. Liječnica mi je rekla da je jedini lijek šutnja, i nije mi dala bolovanje. Dolazio sam na posao, pisao po ploči i gestikulirao, a u zbornici šutio. I primoran ne sudjelovati u općem nadvikivanju, doživio sam mini-prosvjetljenje: odjednom sam shvatio sve mistike ovoga svijeta koji pozivaju na šutnju već tisućama godina.

Riječi liječnice, koja pojma nije imala da je mističarka, odzvanjale su u mom umu: šutnja je jedini lijek. Ne šutnja kukavicâ s figom u džepu, koji govore kad treba šutjeti i koji šute kad treba govoriti, nego šutnja mistikâ, prosvijetljenih, samosvjesnih – a svatko od nas to potencijalno jest – koji znaju kad, kome, što i zašto treba govoriti. O šutnji otada razmišljam i čitam mnogo, čak je i prakticiram, eksperimentiram pomalo, a nedavno mi je tako u ruke dospio roman, jedan od onih uz koje, nakon što pročitam neki pasus, zurim po desetak minuta kroz prozor. Roman je napisao Pascal Mercier, a zove se Noćni vlak za Lisabon. Citirat ću ovdje jedan takav ulomak koji ima veze s temom teksta i zurenjem kroz prozor.

PALAVRAS NUM SILENCIO DE OURO. RIJEČI U ZLATNOJ TIŠINI. Kad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju – i uvijek istim frazama, floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorim uvijek iste svari.

One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno, razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: jesi li one još uvijek izraz misli? Ili samo djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle ugravirani tragovi naklapanja?

Događa se onda da odem na plažu i držim glavu u vjetru, za koji želim da je leden, hladniji nego što ga poznajemo u ovim krajevima: neka iz mene ispuše sve otrcane riječi, sve jadne govorne navike pa da se mogu vratiti očišćena duha, očišćena od taloga uvijek istih naklapanja. Ali u prvoj prilici da moram nešto reći, sve je kao prije. Čišćenje za kojim čeznem neće se dogoditi samo od sebe. Moram učiniti nešto i moram to učiniti riječima. Ali što? Nije da bih htio izaći iz svog jezika i ući u neki drugi. Ne, nije riječ o jezičnom dezerterstvu. I još nešto si ponavljam: jezik se ne može izumiti iznova. Ali što je onda to što bih želio?

Možda ovo: htio bih iznova postaviti portugalske riječi. Rečenice koje bi nastajale iz tog novog postava ne bi trebale biti čudesne, nastrane, egzaltirane, manirističke ili hotimične. Morale bi to biti arhetipske rečenice portugalskog jezika, koje bi tvorile njegovo središte, tako da bi se činilo da bez lutanja i kontaminacije proistječu iz transparentnog, dijamantnog bića tog jezika. Riječi bi morale biti besprijekorne kao polirani mramor i čiste kao tonovi neke Bachove partite, koji sve što nisu oni sami pretvaraju u savršenu tišinu. Katkada, kad u sebi još osjetim ostatak pomirljivosti spram jezičnog blata, pomislim da bi to mogla biti ugodna tišina dnevne sobe pune zadovoljstva ili opuštena šutnja među ljubavnicima. Ali kad bijes na ljepljive jezične navike sasvim ovlada mnome, ne zadovoljava me ništa manje od jasne, hladne tišine svemira bez svjetla u kojem se ja, kao jedini govornik portugalskog, krećem svojim bešumnim putanjama. Konobar, frizerka, kondukter – svi bi se oni zagrcnuli kad bi čuli novopostavljene riječi, a njihovo čuđenje ticalo bi se ljepote rečenica, ljepote koja ne bi bila ništa drugo doli sjaj njihove jasnoće. Bile bi to – mogu zamisliti – obvezne rečenice, a mogle bi se nazvati i neumoljivima. Nepotkupljivo i nepomično stajale bi tu, nalikujući u tome na riječi nekog boga. Bile bi lišene svakog pretjerivanja i svake patetike, točne i škrte do te mjere da im se ne bi mogla oduzeti ni jedna jedina riječ, ni jedan jedini zarez. U tome bi bile usporedive s pjesmom jer ih je ispleo zlatar riječi.

Lako mi je uživjeti se u ovaj tekst: samo zamijenim naziv jezika.

Na kraju, moja je luda fantazma neostvariva. Nikad građani ove Republike neće zajednički šutjeti, osim možda (tako ja to zamišljam) prilikom Drugog dolaska Riječi, a tada će ionako zanijemjeti cijeli svijet.

Građani ove zemlje neće kolektivno šutjeti, i dalje ćemo živjeti usred poliloga u kojemu nitko nikoga ne sluša i ne uzima za ozbiljno, ali tko vas priječi da se ne povučete u osamu i tišinu – ne čudite se pritom buci koja je u vama – pa prozborite koju tek onda kad to uistinu bude imalo smisla?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.