Blogosfera gospon profesor

Istršci iz svakodnevlja

Objava 23. listopada 2016. 9 komentara 1553 prikaza
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia
William Blake

Sjedim s A. u restoranu zračne luke, promatramo avione kako slijeću i uzlijeću, i osjećam se pomalo kao na obali mora, umočim prst i povezan sam s cijelim svijetom. Tako i ovdje, promijenim dvije-tri ovakve letjelice, i evo me sutradan u Ognjenoj zemlji. Volim letjeti avionom, nemam nikakav problem naći se desetak kilometara u zraku, ne smetaju me zračni vrtlozi, suhi zrak i skučeni prostor. Postoje ljudi koji se užasavaju letjeti, iz tko zna kojih (svjesnih i podsvjesnih) razloga, doslovce premiru od straha, piju anksiolitike, piju alkohol, puše hašiš, ništa ne pomaže. Postoje i ljudi koji ne žele letjeti jer ne žele napustiti kutak svijeta u kojem žive. Možda ih svijet izvan njihova susjedstva, njihova kvarta plaši, i žele što manje o njemu znati, žele znati što manje o tom strahu i o sebi samima. Niti žele upoznati svijet, niti žele da im taj svijet dođe. I što, svejedno premiru od straha, piju anksiolitike, piju alkohol, puše hašiš, ništa ne pomaže. Mene svijet ne plaši, svako putovanje me obogatilo – treba li to isticati? – novim spoznajama i novim iskustvima. Nikad se neuronske veze u mozgu ne stvaraju brže i u većem broju no tijekom putovanja u nepoznate krajeve i tijekom susreta s nepoznatim ljudima i jezicima.

Prisjećam se doba kad je granica mog svijeta bila granica kućnog praga. Potom granica dvorišta. Granica mjestašca u kojem sam odrastao. Granica doma i zavičaja. Granica države. Zašto bih se tu zaustavio? Zbog straha? Ili predrasuda? Strah u nekoj mjeri uvijek postoji kad treba prijeći granicu. Što je na dvorištu? Možda je pas? Što je na ulici? Možda čopor pasa? Žive li u drugom mjestu neki čudni ljudi? Zacijelo. Ima li među onima koji nas okružuju uopće ljudi od povjerenja? Znamo mi njih. Bolje je držati se utabanih staza. Pleti kotac kao otac. A što ako je otac bio kukavica? Neki bi najradije da su cijeli život u toploj maternici, a sad, kad su već morali – vrišteći i ritajući se – izaći iz nje, neprestance joj traže surogate; maternica roditeljskog doma i familije, maternica dvorišta i kvarta, maternica sela i grada, maternica kafića, šoping centra, Crkve, toplo krilo Majke Domovine, stranke i kluba... Sve to, ne poričem, ima svoju vrijednost, ali – svaki mistik će vam to potvrditi – ona je ipak u konačnici relativna. Treba se uvijek iznova – plačući – rađati. I smijući se umirati. Dakle, A. putuje u Indokinu, čekaju je Angkor Wat, delta Mekonga, Phu Quoc, zaljev Ha Long, Bangkok, Phnom Penh, Hanoi, hram Zlatnog Buddhe, Battambang, ping-pong-pang... Putovanja, putovanja, najljepši ste oblik zaborava, reče pjesnik.

...

U doba opsade Sarajeva, u školi u kojoj sam radio zaposlila se gospođa koja se, zajedno s obitelji, suprugom i dvoje djece, uspjela izvući iz opkoljenog grada i skućiti se u okolici. Činilo se da su – pobjegavši iz sarajevskog pakla – uvelike povećali svoje šanse da nastave koliko-toliko normalan život, i da ga prožive u skladu sa statistikama (muškarci oko 72,3  godina, žene 79,9 godina), no dva ili tri mjeseca kasnije, cijela obitelj je poginula u saobraćajnoj nesreći. Sjetio sam se te tragedije kad sam nedavno čitao o jednoj drugoj tragediji, s veoma perverznim scenarijem, u kojoj je mlada vozačica – koja se tog vikenda trebala vjenčati – automobilom udarila oca s dvoje djece od kojih je dvogodišnja djevojčica preminula odmah, dječak je prošao bez (fizičkih) ozljeda, a otac je u besvjesnom stanju prevezen u bolnicu. Supruga pak i majka im liječi se od karcinoma. Obitelj se prije nekog vremena preselila s drugog kraja Hrvatske u potrazi za boljim životom.

To su trenuci u kojima se zapitamo neke stvari. Znate već. Postoji li ‟Plan‟ u kojem ima mjesta za manje ili više trajno upropaštene živote, neko objašnjenje koje će dati smisao tom užasu? Ili je sve oko nas kaotična zbrka bez smisla u kojoj gadovi i hulje napreduju, a ranjivi i bespomoćni, ubogi i pošteni stradaju? Nema pouzdanog, a još manje zadovoljavajućeg odgovora na to. Postoji, primjerice, Knjiga o Jobu, koju neki drže vrhuncem mudrosti, a neki primjerom vrhunskog cinizma. Pala je oklada. ‟Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: 'Odakle dolaziš?' – 'Evo prođoh zemljom i obiđoh je', odgovori on. Nato će Jahve: 'Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!' A Satan odgovori Jahvi: 'Zar se Job uzalud Boga boji? (...) Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!' – 'Neka ti bude!' – reče Jahve Satanu. 'Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.' I Satan ode ispred lica Jahvina...“ i uništi Jobu imovinu i pobije djecu i njega prekrije čirevima. Job, razumljivo, proklinje svoje rođenje: ‟O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'“, ali odbija savjet supruge – hm, vidiš, Satan je poštedio Jobovu ženu, prvi put uočavam ovaj detalj – da ‟prokune Boga i umre‟, uz prigodan komentar: ‟Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?‟ Što je bilo dalje, pročitajte sami.

...

Razgovaram neki dan sa S., preko Skypea. Zadnji put smo se vidjeli 2007. u New Yorku, a prije toga... valjda '78., tu negdje. Sjećam se kako mi, sa suprugom i sinčićem, prilazi kod Madison Square Gardena, čekam ga ispred hotela u kojem će odsjesti jer su u Velikoj jabuci gosti kao i ja, stigli su vlakom iz države Ohio. Malčice se zbunjeno pozdravljamo, trideset godina je trideset godina. Bez kontakta. Ulazim s njima i penjemo se na dvadeseti kat. Kroz prozor promatram zaposlene u uredima u neboderu preko puta. Mad Men. Ja stanujem nedaleko, u hostelu u kojem se u zadnjih desetak dana izmijenilo tko zna koliko divnih mladih ljudi na proputovanju kroz megalopolis. S.-ov apartman je višesobni, s dva TV-a (njegova supruga odmah pali oba; sve troje piju goleme količine Coca-Cole); ja spavam u sobičku s tri kreveta na kat, zajedničkim toaletom i tuš-kabinom. Ne žalim se, koliko para, toliko muzike. Cijeli sustav ponude je precizno stratificiran s obzirom na platežnu moć, ali ja se osjećam sjajno, grad mi je beskrajno zanimljiv, djeluje inkluzivno i otvoreno. Svakoga dana provedem po nekoliko sati u The New Actors Workshopu – gdje su tijekom akademske godine gosti-predavači Stanley Tucci, Meryl Streep, Gene Hackman... – a poslijepodne i navečer odlazim u MoMA, Metropolitan Museum, Museum of Natural History, Central Park, na Broadway... posjećujem UN (ona dvorana koju vazda vidimo je bitno manja no što djeluje na TV-ekranu)..., ili naprosto samo hodam, dovoljno je uzbudljivo već i to. Slavimo moj četrdeseti rođendan u restorančiću smještenom u jednoj od uličica s nekima od najstarijih zgrada na Manhattanu, u kvartu South Street Seaport, gotovo podno Brooklynskog mosta. Na dokovima New Yorka. (Inače, prvi Europljanin koji je stupio na tlo na kojem će niknuti Novi Amsterdam, dok su još tu živjeli Indijanci, bio je Giovanni da Verrazzano, kapetan francuskog broda La Dauphine, 1524.)

Das Leben beginnt in Wirklichkeit erst mit 40 Jahren. Bis dahin betreibt man nur Forschungsarbeit, rekao je Carl Gustav Jung. Iz ove perspektive mogu potvrditi da je bio u pravu. Prisjećam se tih prizora dok razgovaramo. Nije dobro, nedavno se razveo, sin je otišao na studij, žena je odselila, on ima ozbiljnih problema sa zdravljem, u jednom trenutku shvatim da plače. Razumijem ga, svatko od nas je plakao, plače ili će plakati, iz ovog ili onog razloga. ‟Just don't make things worse‟, govorim mu. Govorim mu što bih i samom sebi govorio. Svi smo mi sami od kad – plačući – izađemo iz tople maternice. I grčevito se hvatamo svih njezinih surogata cijeloga života, i plačemo kad nam ih život oduzima, jednog po jednog. Umjesto da ih sami otpustimo. I počnemo zaista živjeti, otvoreno opušteni, opušteno otvoreni, nenavezani ni na koga, ni na što; Maister Eckhart je koristio izraz die Abgeschiedenheit. Zapričavam S.-a nudeći mu utjehu filozofâ i mistikâ, ne poričući da je život patnja i da nije pravedan. Na kraju razgovora se smijemo. 

  • Avatar franjolino
    franjolino:

    Jako, jako dobro....

  • True:

    Tužno je jedino da netko toliko klišeiziran predaje mladim ljudima. No, zasigurno da to nije rijedak primjer u akademskoj zajednici, na većini fakulteta. Neostvareni gubitnici koji dopodne ne vole sebe, a poslijepodne cijeli svijet. Osim većih gubitnika od sebe samih. ... prikaži još! Čast divnim profesorima, moja su iskustva tu odlična.

  • budd:

    Ne treba bježati od tuge na ovaj ili onaj način, bilo traženjem "sigurne maternice", bilo usiljenim otpuštanjem tih istih maternica ili "Abgeschiedenheit"-om. Treba biti tužan kad si tužan i sretan kad si sretan ništa više niti manje. Kroz prihvaćanje do otcjepljenosti.