Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera gospon profesor

Jergović, Rod – jedno čitanje

Objava 15. travnja 2014. 0 komentara 453 prikaza
Miljenko Jergović
Miljenko Jergović
Miljenko Jergović

Negdje u pubertetsko doba, počeo sam sanjati vlakove. Negdje u to doba počeo sam i obraćati pažnju na snove. Blagodareći kojekakvim transgeneracijski prenijetim neurozama kojih sam naramak tijekom djetinjstva dobio u amanet, što od uže i šire familije, što od ‟društveno-političke zajednice‟ ili pak na vjeronauku, zarana sam osjetio egzistencijalnu muku. Jer, dok nas odrasli među kojima smo se zatekli kao djeca neizbježno civiliziraju (što je kulturološki prihvatljiviji termin od dresiranja, a katkad – ako baš nemate sreće – i ubijanja u pojam), neizbježno nam tijekom tog procesa, i to u pravilu nesvjesno, nerijetko s ljubavlju, ‟za naše dobro‟, prenose svoje manje ili više iskrivljene percepcije svijeta. Tovare nam svoja bremena, svoje križeve, svoje traume, svoju psihološku prtljagu, i valjda sam zato kao mlad čovjek neobično često sanjao kako se pokušavam uspentrati na vlak dok u rukama držim po dvije-tri torbe, kako se sopćući približavam zadnjem vagonu u kompoziciji koja samo što nije krenula, najčešće se budeći bez odgovora na pitanje jesam li uspio.

S obzirom na to da, prema Rječniku simbola (J. Chevalier–A. Gheerbrant, Nakladni zavod MH, 1987.), ‟u snovima i u analizi snova vlak pripada simbolima evolucije‟, jasno je da mi je stanovita instanca u mom biću slala slike koje su za cilj imale ukazati mi na to gdje sam i kako sam. Prihvativši ‟poziv‟ upućen iz onih neproničnih dubina duše u kojima se kreiraju naši onirični prizori, počeo sam o njima razmišljati kao o poticajima za vlastiti rast. Prema Rječniku, ‟vlak u snu slika je kolektivnog života, društvenog života, sudbine, koji su jači od nas. On evocira vozilo promjenâ, u koje se teško ukrcavamo… ili koje ne možemo uhvatiti; on označuje psihičku promjenu, osvješćenje koje nas vodi novom životu‟. Bilo kako bilo, tijekom desetljećâ, pokušavajući razabrati što od naslijeđene psihološke prtljage vrijedi zadržati, a što predstavlja opterećenje kojega se bez trunke sentimentalnosti valja otarasiti, malo pomalo broj kufera s kojima se nisam uspijevao popeti u vagon, i u njima natrpanih frustracija, fiksacija, kompleksa, projekcija i otpora, počeo se smanjivati.

Svojih snova o vlakovima i pripadajućoj problematici prisjetio sam se dok sam zadnjih nekoliko tjedana čitao tisuću i jednu stranicu romana Rod, Miljenka Jergovića (Fraktura, 2013.). Kažem romana, jer sam odlučio o tom megatekstu razmišljati kao o romanu, čitati ga kao roman, i pisati o njemu kao o romanu, premda neke dijelove autor naziva “predavanjem“, “reportažom“, “kvartetima“… i premda je riječ ponajprije o autobiografskim zapisima (djelo se zapravo opire kategorizaciji). U kojoj mjeri je u njima pomiješano ono što se zaista, piscu i njegovim precima, dogodilo, a u kojoj mjeri se radi o fikciji nije mi namjera procjenjivati niti mi je relevantno za osobni doživljaj. Rod je, dakle, roman kojega će u Hrvatskoj malotko pročitati, kojega će malotko spominjati, a ako se i bude spominjao, više će pritom biti riječ o njegovom autoru, i više će se u tim spominjanjima odražavati mišljenje dotičnog komentatora o liku Miljenka Jergovića, a malo ili čak nimalo o njegovom djelu. Što je šteta, jer čitatelj koji romanu pristupi neopterećen dnevnopolitičkim balastom što ga za sobom povlače novinarsko-kolumnistički tekstovi njegova autora, čitatelj koji se prepusti neupitnom, u pojedinim dionicama maestralnom pripovjedačkom umijeću i sposobnosti pisca da ga potakne na refleksiju, može samo profitirati.

Odazvati se naime implicitnom pozivu na razmišljanje o vlastitom odnosu s majkom (nerijetko, unatoč općeprihvaćenom mitu o bezuvjetnoj majčinskoj ljubavi, traumatičnom), ili poticaju da se bez samozavaravanja kontemplira nad prljavim obiteljskim rubljem trebalo bi se, mentalne higijene radi, osobnog psihološkog rasta radi, moći barem u nekom periodu života; često i prečesto metemo privatno emocionalno smeće pod tepih i listajući albume s fotografijama zatomljujemo mučne osjećaje u ime ljepše prošlosti koje možda je i nije bilo. Uz to, Jergović, jer mu to iz sasvim osobnih razloga treba − a uvjeren je da treba i njegovim sunarodnjacima − poziva i na refleksiju zajedničke nam povijesti, napose onih njezinih mračnih stranica. Većina ljudi, bojim se, osobnih i kolektivnih trauma ili nije svjesna, ili ih potiskuje; na Wikipediju se teško osloniti, psihoanaliza je u nas uglavnom ozloglašena i nepopularna, a pitanje je – to samo Bog zna − koliko zdravlju nacije pridonosi sakrament ispovijedi. Sudeći po broju alkoholičara ili, primjerice, ovisnika o klađenju, mnogi naši bližnji zatomljuju vapaje duše za liječenjem. A duša se liječi istinom. U tom smislu, Rod čitam (i) kao niz obznanjenih literariziranih “psihoanalitičkih“ seansi; razumijem ga i kao danak narcističkoj kulturi u koju smo uronjeni. Tajne i komplekse Miroslava Krleže ili Ive Andrića valja nam mukotrpno detektirati iz njihovih djelâ, dešifrirati iz  likova; u doba realityja, ne treba se iščuđavati nad ovakvom knjigom (koja, uostalom, unekoliko – kad već govorimo o duhu vremena − korespondira s romanesknim ciklusom Min Kamp (Moja borba) od preko tri tisuće stranica, norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda, protestantski minucioznim prustovskim stripteaseom zbog kojega je autor završio na sudu i s vlastitim ocem, ali i prodao samo u domovini preko sto tisuća primjeraka; Jergović naravno nije Knausgård, kao što ni Hrvatska nije Norveška, no u trendu jest). Jedino što se ne uklapa jest njezina gotovo stopostotna aseksualnost.

Kakve pak veze imaju moji snovi o vlakovima s romanom o kojem je riječ? Pa, kostur djela, njegovu armaturu bez koje bi se teško moglo – s obzirom na fragmentarnost, digresije, raznorodne pripovjedne strategije, problematičnu kompoziciju… – doživjeti kao jedinstvena cjelina čine tračnice, solidan čelik, pruge – moćan simbol – na kojima i uz koje su radili i živjeli piščevi preci, pruge koje povezuju prostor (srednjoeuropsko-balkanski), vrijeme (stotinjak godina) i likove (Jergovićeva rodbina i ostali ‟kuferaši‟). Stoga se ne bih složio s prigovorima da je Rod nečitljiva knjiga. Naprotiv, čitao sam je s lakoćom, i s interesom. Štoviše, upravo zbog paralela koje sam usput povlačio (odnos s vlastitom majkom i familijom, majčina smrt, svjesnost o vlastitoj smrtnosti…), prihvatio sam implicitni poziv na (daljnje) rasplitanje vlastitih intimnih čvorova. Da je roman – posebice ‟reportaža‟ Mama Ionesco – u tom smislu uistinu poticajan, govori i činjenica da sam tijekom čitanja usnio nekoliko neobično dojmljivih snova u kojima sam susreo pokojnu majku. No, ako se čitatelj posve usredotoči na pisca i njegovu muku s roditeljicom, muku koju bez natruha sentimentalnosti opisuje kamijevski detačirano, brutalno ogoljelo i okrutno iskreno, i ustrašeno pobjegne od vlastitih iskustava i sjećanjâ, može se nad piščevim teškim riječima i sablazniti, i propustiti prihvatiti da je tanka linija koja razdvaja mržnju od ljubavi. (‟I ako ćete se zgroziti nad tom olako izrečenom istinom – nisam je volio, doživio sam olakšanje kad je umrla, ali mi nedostaje mučenje u četiri godišnja doba, i nedostaje mi ona, nevoljena i nesretna, iz vremena kad je umirala – mene ni najmanje više nije briga. Njezinom smrću postalo mi je svejedno za mnogo toga.‟)

Dakle, djelo simbolički na okupu drži mreža pruga, i, dakako, genealoška (pri)povijest od pradjeda Karla Stublera do, zaključno, autora, s kojim ona završava. Ovome čitatelju to je bilo dostatno da se ne izgubi među desecima sudbina živopisnih pa i bizarnih žena i muškaraca, isprepletenih identitetâ, andrićevski portretiranih, među kojima se pojavljuje i sâm Andrić. Pritom, u fokusu je – osim majke – možda ponajprije ‟mitski‟ lik ujaka Mladena, čija tragična pogibija u SS uniformi generira unutarobiteljski prijenos trauma, prvenstveno s bake na majku pa posljedično i na unuka/sina. Jedna sasvim privatna priča, u biti neki sasvim obični ljudi, a opet priča u kojoj se odražava gorka sudbina mnogih, isto tako običnih ljudi na ovim prostorima. Kao kontrapunkt toj gorčini, jedan od provodnih motiva je med – također moćan simbol; pčelama se bavio i piščev pradjed i djed, i o tome se bavljenju u romanu mnogo piše. Mnogo se piše i o šeher Sarajevu pa bi ambiciozniji čitatelj mogao uz Google Maps pratiti  pripovjedača – samog ili u društvu pasa lutalica – u njegovim noćnim i dnevnim lunjanjima, tijekom kojih mrzovoljno brunda sebi u bradu.

Dojam koji knjiga ostavlja je dojam hrvanja sa samim sobom, sa svojim osobnim i obiteljskim demonima. Demoni se ne daju lako otjerati, i stoga se traumatične scene neurotično ponavljaju, rekonstruiraju, pokušava se zamisliti kako su mogle izgledati one kojima pisac nije osobno nazočio (pogibija ujaka kao ur-trauma), ili morbidno i zapravo duhovito opisuje vlastitu smrt i njezine mrtvozorničko-političke implikacije na relaciji Sarajevo-Zagreb, i usput – po čemu je u ovoj sredini notoran – nalazi načina da se naruga (‟Očekivao je‟ – prvi tajnik Veleposlanstva RH u Sarajevu – ‟da mu ta iznenadna smrt promijeni život. Vidio je slučaj trovanja – islamski fundamentalisti, islamisti, Al Kaida, ubacili su hrvatskom piscu otrov u čaj – vidio je gušenje jastukom, ubojstvo trikom, likvidaciju, smrt, stradanje jednog hrvatskog mučenika, koje će doći na naslovnice domaćih i svjetskih novina, on će davati izjave na engleskom, francuskom i njemačkom… Bujne mašte, pri kvarnoj naravi i slaboj pameti, Domagoj Antun K. je učas zamislio nastavak svoje diplomatske karijere, osjetio je kako ga podiže val koji je izazvala smrt slavnog pisca, i kako ga nosi u svijet… daleko od ove vukojebine, u kojoj se našao mimo svoje volje, cinizmom neke loše i nedovršene povijesti, koja je odredila da Republika Hrvatska ima veleposlanstvo u Sarajevu. A to nema smisla, u tome nikakve logike nema, jer Sarajevo što je? Čaršija na kraju svijeta, varoš i palanka…‟).

Jergović nije propustio biti sarkastičan i jedak spram sredine u kojoj živi, i spram njezine malograđanštine i licemjerja, spram sklonosti da nekome veličinu prizna tek nakon što dotični umre, kao što je bilo s Kranjčevićem (‟Pokušavao se, nesretnik, vratiti u užu si domovinu, ali uzalud, jer se nigdje za njega nije moglo naći namještenje. Previše je, činilo se, u malenoj hrvatskoj kulturi velikana, strašna je gužva u njezinim vrhovima. Zato za živog Silvija nije bilo mjesta, ali za njegov mrtvački sanduk jest.‟), a ne bi me začudilo da nakon pedesetak ili stotinu godina, kad vi i ja budemo sasvim solidno mrtvi, o Jergoviću neki budući povjesničari hrvatske književnosti budu pisali kao o ‟našem velikom piscu‟ koji je, eto, u oportunističko doba bez ikakvih ozbiljnih polemika i snažnijih istupa književnika u javnosti provocirao i prozivao, talasao pa i vrijeđao (‟…Hrvati i imaju najizrazitiju leksikografiju u Južnih Slavena, jer valja popisati sve te nacionalne beznačajnike, hulje i diletante…‟), ne bi li izazvao makar kakvu i makar čiju reakciju. Zasad, koliko vidim, gotovo nikakvu i gotovo ničiju (pritom ne mislim na anonimne komentatore). On bi se, dalo bi se pomisliti, kanda rado polemički obračunavao s ‟njima‟, hrvatskim piscima, dionicima ‟žive hrvatske književnosti, tog veličanstvenog književnog Jakuševca‟, ali zasad od polemike ni p. A dalo bi se pomisliti i da je ovim romanom zaplovio prema nekim novim obalama.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.